U mreži zla (3)

Mogu reći da sam primijetio da su teroristi - dok ih nisam prepoznao - imali oštar i krvav pogled... Pogled koji mnogo liči na pogled gladnog vuka prema žrtvi. Pogled koji nisam primijetio kod običnih sunita i selefista - vehabista...

Selefisti - vehabisti i teroristi su po svim tačkama, mišljenjima i osobinama slični, ali nisu slični u jednoj tački, tj. svetom ratu i borbi na Alahovom putu, odnosno borbi za Alaha. Selefisti - vehabisti kažu da se muslimani moraju ujediniti u islamsku šerijatsku državu, koja treba da bude u dobrim odnosima sa drugim državama i vjerskim zajednicama širom svijeta, kako politički, tako i na ekonomskom planu. Buduća islamska država treba da uvažava islamska pravila, ali samo na njenoj teritoriji. Naravno da ta islamska država ima puno pravo da upotrijebi vojnu silu da bi branila svoju teritoriju u slučaju kada bi bila napadnuta od strane bilo koga. Ako dođe do toga i ako ne može postići mirovni i politički sporazum, tek tada se rješava problem vojnim načinom. Oni se protive ubijanju ljudi zbog vjerskih razlika, protive se - dok nemaju islamsku državu - borbi u ime Alaha. Opravdavaju sveti rat - džihad - samo u slučaju ako budu napadnuti i u slučaju da vladar te islamske države naredi i odobrava borbu. Što se tiče terorista, oni kažu da su islam i muslimani napadnuti od strane hrišćana i Jevreja od samog početka pa do dan-danas. Tvrde da su islamske zemlje okupirane, te da je dužnost svakog muslimana da daje učešće na bilo koji način radi oslobađanja te zemlje. Dalje, oni smatraju da su islam i muslimani napadnuti ne samo vojnički, nego i politički i ekonomski. Kao primjer navode ono što su navodni neprijatelji islama učinili i još čine u Palestini, Avganistanu, Burmi, Kašmiru, Iraku, Čečeniji, Pakistanu itd. Teroristi smatraju da je svaka osoba, koja ne pripada islamu, protivnik i učesnik u borbi protiv islama. Zbog toga zauzvrat treba da se vrati istom mjerom, to jest bore se protiv svih na sve moguće načine, među kojima je i terorizam, pojedinačno ili u grupama. U protivnom, muslimani neće nikada imati islamsku državu i nestaće sa lica zemlje. Svaka muslimanska osoba koja ne prihvati navedeno mišljenje, licemjerna je i izdajnik islama, a protiv izdajnika se treba boriti. A poslije smrti njih čeka užasna kazna. Teroristi smatraju da borbu protiv islama direktno vode SAD, a indirektno Jevreji... Nisam samo sunit nego i selefist - vehabist Napomenuo sam da sam počeo, ali potajno da ne sazna moja familija, posjećivati sunitske džamije. U te džamije dolazili su mnogi obični suniti, selefisti - vehabisti i teroristi, odnosno pripadnici mreže "Al-Kaida". Nisam mogao tada da razlikujem teroriste od selefista - vehabista, jer su po izgledu i osobinama sasvim isti. Na primjer, imaju dugu bradu, kratku odjeću, misvak u ustima ili rukama itd., ali sam njih mogao razlikovati od običnih sunita zato što se obični suniti normalno oblače i briju lice. Mogu reći da sam primijetio da su teroristi - dok ih nisam prepoznao - imali oštar i krvav pogled. Kada su me gledali, imao sam osjećaj da će im oči iskočiti na mene. Pogled koji mnogo liči na pogled gladnog vuka prema žrtvi. Pogled koji nisam primijetio u običnih sunita i selefista - vehabista. Moji novi prijatelji, odnosno selefisti - vehabisti su saznali od mene za moju tešku situaciju, moje probleme u familiji. Saznali su takođe za moju želju da napustim šiite i da postanem sunit, i da to radim potajno. Oni su me rado primili i zavoljeli. Pružili su mi svoju pomoć i podršku, rekavši mi: - Ti imaš čisto i neiskvareno srce, koje može raspoznati dobro od lošeg. Sa ovom svojom namjerom i iskrenošću si postao pravi musliman. Ti si naš novi brat po vjeri. Mi smo spremni, ne, nego smo dužni da ti pružimo maksimalnu pomoć i podršku, kao i bratsku ljubav. Neka ti Alah dž. š. pomogne! Moje srce od radosti je bilo veliko kao najveća planina. Sada imam prijatelje, mnogo prijatelja, koji me iskreno vole i jedva čekaju da me vide. Oni bi željeli da me posjete kod kuće, ali, nažalost, to tada nije bilo moguće. Dakle, ja sam nastavio posjećivati džamije u kojima su me uvijek dočekivali moji prijatelji, među kojima su i pripadnici "Al-Kaide". Oni su se normalno ponašali, niko nije znao za njihovu povezanost sa "Al-Kaidom" i njihove tajne aktivnosti, nego su izgledali kao i ostali ljudi, tako da sam i ja kasnije saznao ko su i šta su oni zapravo. Saznao sam za njihove tajne zadatke, to jeste vrbovanje mladih naraštaja, koje će kasnije poslati na dugo ispiranje mozga u Avganistan, gdje će nakon dugotrajne obuke postati članovi "Al-Kaide". Njih je najviše interesovalo moje stanje i odnos sa familijom, moji problemi, moje psihičko stanje, šta želim da postanem kada odrastem, kao i da li me uzbuđuje izgled i miris krvi, da li volim gledati horor i ratne filmove itd. Više puta sam primijetio da me prate kada idem pješice gradom. Primijetio sam i to da često parkiraju auto nedaleko od moje kuće, gledajući ko ulazi a ko izlazi iz kuće. Šta li oni, zaboga, žele znati o meni, zašto mi postavljaju navedena čudna pitanja? Kasnije sam saznao, ali bilo je prekasno... Brat H. H. nastavlja mučenje Moj brat nije prestajao da nas tuče i maltretira. Čuo je i za moje posjete sunitskim džamijama, kontakte sa sunitima i onima koji skraćuju odjeću i puštaju brade. Takođe je saznao za želju i naum da postanem sunit. Pričalo se o tome po cijelom gradu u kojem sam živio. Od tog trenutka sam postao prva žrtva i meta nasilja, žrtva koja ne zaslužuje milost. On je svu svoju srdžbu i nemilost praznio na mom slabom i nejakom tijelu. Često me je tukao bez prekida, sve dok me ne onesvijesti od batina, vičući: - Misliš da sam glup i da ne znam šta ti radiš? Želiš da postaneš sunit? Želiš da postaneš vehabija? Životinjo jedna, odakle ti ta ideja? Izabrao si najprljaviju naciju na svijetu, koji nikada nisu bili čisti i uredni. Želiš da budeš i ti takav? Zar ne vidiš njihove usrane brade i odjeću? J.... ti dan u kojem si se rodio. Nećeš moći ono što si htio i naumio, nećeš više izaći iz kuće. Slušaj, pašče!! Dajem ti mjesec dana da razmisliš, dužan si da se izviniš pred svima u kući, da odustaješ od onog što si naumio i da ne kontaktiraš više sa sunitima. Ako prođe mjesec dana bez promjene i ne ispoštuješ uslove koje sam ti postavio, ja ću ti polomiti sve kosti, zatim te istjerati iz kuće kao psa. Sad marš u p.... ma...... u svoju sobu. Nemoj da te vide moje oči da ne bih ubio u tebi dragog Boga u koga vjeruju tvoji suniti! Nije mi više dao da izlazim iz kuće, ali sam ipak imao prilike i vremena da se sastajem sa mojim prijateljima u spomenutim džamijama, bez znanja mog brata, jer je odnedavno počeo da radi u vatrogasnoj brigadi. Njegovo radno vrijeme je bilo da 24 sata radi, a potom je 24 sata slobodan, tako da sam mogao izlaziti iz kuće kada bude na dužnosti. Kad god dolazi s posla, mene najprije traži i ljutito me pita: - Jesi li razmislio? Međutim, ja samo ćutim, primam njegove bolne i jake udarce, koji su mijenjali moje ćutanje u vrištanje i gorko plakanje. Uvijek me je tjerao da obavljam molitvu na šiitski način, što nisam volio ni želio. Jednom prilikom i nakon primljenih batina, pobjegao sam od kuće, uputio se prema policijskoj stanici, gdje sam prijavio mog brata i požalio se kako me maltretira i udara svaki dan. Ja sam im pokazao teške tjelesne povrede, koje su dobro vidljive na mom licu i čitavom tijelu. Kada sam svukao gaće da im pokažem dobijene povrede po stidnom mjestu, jedan policajac je ustao, prišao mi, zatim me tri puta ošamario vičući na mene: - Kučkin sine, ti da nam pokazuješ šupak! Hoćeš da ti sa 25 centimetara k.... rasturimo tu nježnu zadnjicu? U kancelariji su bila još četiri policajca, a onaj koji me je ošamario nije pričao bahreinski, vjerovatno je bio Jordanac. Od jačine trećeg šamara pao sam na pod. Ustao sam uplakanih očiju i htio sam napustiti stanicu, ali nisu mi to dopustili. Pozvali su mog brata, koji je za kratko vrijeme bio u stanici, pogledao sam ga očima punih suza i drhteći cijelim tijelom od straha. Gledao je u mene, obraćajući mi se hladnim glasom: - Znao sam da je to on. Poslije ću ja s tobom razgovarati, kada dođemo kući, ne jezikom nego rukama. Okrenuo sam se policajcima. Jedan od njih je držao papir u ruci i ljubazno govorio mom bratu: - Gospodine, ovaj vaš mali brat se žalio da ga vi maltretirate i bez prestanka tučete svaki dan. Šta vi kažete na to, odnosno da li je to istina? Moj brat je ljutito odgovorio. - To se vas ne tiče, pa šta i ako jeste? Policajac je ostavio papir koji je držao u ruci na sto pred mog brata: - Oprostite, vi morate potpisati ovdje da ga nećete tući, te morate... Moj brat je prekinuo njegovu priču, vičući: - Nikada ovo neću potpisati. Ja sam policajac kao i vi, te poznajem zakone više nego vi. Vi ste ipak stranac. Osim toga, vi ne znate da je ovaj moj brat pokvaren i hoće da postane sunit, što nikada neće moći sve dok sam ja živ. Ja imam pravo da ga vaspitavam i odgajam i da ga tučem kada zgriješi. On je još mali, ne može da radi šta hoće. A vi sada sa ovim zahtjevom hoćete da mu date hrabrost da nastavi ići lošim putem i to pod vašom zaštitom. Ja ću ga odvesti kući odmah i opet tući. Vi pokušajte to da mi zabranite. Još jednom me pozovite zbog te gluposti i ja ću da vas tužim za miješanje u privatni porodični život! Policajac mu je na to odgovorio: - Dobro, gospodine, nema potrebe da se ljutite i vičete, jer ja nisam gluv. Osim toga, ja radim svoj posao i uglavnom ste u pravu. Možete slobodno odvesti vašeg brata kući! Zatim se isti policajac okrenuo prema meni sa podignutom rukom, vičući: - Ti mali, ako te još jednom ovdje vidim, ti ćeš dobiti šamarčinu od koje nećeš doći sebi ni za mjesec dana. Zatim me je brat grubo odvukao do auta, čvrsto mi stisnuvši ruku, pomislio sam da će je otkinuti. Onda smo krenuli prema domu. Kada smo stigli i kako je on meni obećao u stanici pred policijom, dobio sam svoje sljedovanje batina. Što se tiče moje drage majke, očuha i sestara, oni su mene mnogo voljeli, kao što sam i ja njih. Bilo im je teško i žao zbog onog što se dešava sa mnom, pogotovo kada budem u rukama moga brata, ali nisu bili u stanju da mi pomognu, jer on je bio suviše agresivan i spreman da istuče i njih kada bi pokušali da mi pomognu i da me spase od njegovog nasilja i nemilosti. Kada moj brat počne da me udara, moje smrtno uplašene sestre bježe u sobu, plačući i vičući naglas: - Mama, uradi nešto da ga zaustaviš, ubiće nam bracu. Hajde, šta čekaš više!!! Zatim majka, sa praznim srcem od tuge i bola, očima i obrazima koji su se usijali od suza, uleti između mene i mog brata kao živi štit za mene, ne bi li me spasila od nemilosrdnika, vičući: - Zaustavi, zaustavi, je l' to treniraš na njemu, zar se ne bojiš Alaha. Bože, uzmi mi dušu da to sada ne gledam. Pusti ga ili ću se ubiti. Ja ću se ubiti, ja ću se ub.... Zatim su je suze i plač ugušili da nije mogla više govoriti, ali su govorile njene suze. Ona me je sada spasila, mada rijetko kada uspijeva u tome. Što se tiče moga očuha, on je samo galamio na mog brata kada me je tukao, ali izdaleka, da ne bi i on bio napadnut, vičući: - Pusti dječaka, sram te bilo i Boga i naroda. Pusti dijete na miru! Ali, moj brat je nastavljao da me udara sve dok mu je volja... (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.