Slobodan Perišić, glumac i reditelj za “Glas Srpske”: Dobra predstava je živ organizam koji se razvija
Ove godine je obilježeno dvadeset godina igranja predstave “Tužni princ”, predstava “Mlijeko” je dobila još jednu nagradu, a glumac i reditelj Slobodan Perišić je upleten u sve to. Povoda za razgovor je bilo i više nego dovoljno.
GLAS: Kakav značaj za Vas imaju nagrade?
PERIŠIĆ: Nagrada bi trebalo da bude priznanje od nekoliko kompetentnih ljudi koji su stručni i obrazovani, sa određenim iskustvom u branši. U tim rijetkim slučajevima, ona jeste nešto što bi moglo da doprinese ugledu onoga kome je dodijeljena. Kod nas i u okruženju ako se festival smatra značajnijim, nastupa politička farsa. “Stručni” žiri čine poltroni, ego manijaci koje zarad sopstvene promocije i položaja izvršavaju instrukcije nadređenih koji nikada u životu nisu pogledali pozorišnu predstavu. Oni se po pravilu dokopaju doktorata i onda nam puni samopouzdanja, poturaju svoju doktrinu .
GLAS: Koja uloga Vam je omiljena i postoji li uloga koju biste voljeli da igrate, a još niste imali priliku za to?
PERIŠIĆ: Trenutno ne postoji, ali smatram uspjehom svaku ulogu poslije koje se ne bih stidio. Takvu ulogu i priželjkujem i ništa više. Takva je trenutna situacija.
GLAS: Ako se osvrnete na glumu u seriji, na sceni i na rediteljski posao, šta Vam je najdraže? Šta donosi veću slobodu?
PERIŠIĆ: Istinsko stvaralaštvo je samo po sebi sloboda. Sam proces nastajanja, bilo da je u pitanju predstava ili uloga, je najvrednije u svemu tome jer se čovjeku nudi mogućnost da osjeti stanje u kome se rješava sopstvenih okova, u velikoj mjeri se poništi i prepusti onome iz čega sve, čini mi se, izvire.
GLAS: Glumite u predstavi “Tužni princ” od samog početka. Kako je igrati jednu ulogu toliko godina?
PERIŠIĆ: Erupcija kreativnosti sedam dvadesetogodišnjaka u poslijeratnom periodu, naviknutih već na mrak iz kojeg nismo godinama izlazili, doprinijela je da se ta predstava “oslika” u nevjerovatno kratkom roku. Nakon tih nekoliko sedmica provedenih u totalnom mraku, krenuli smo da osvajamo mnoge evropske scene. Ta predstava je najavila dolazak neke nove generacije koja je, čini mi se, podigla nivo pozorišnom životu Banjaluke. Dobra predstava je živ organizam koji se razvija. Dok se nekih predstava zasitite prije premijere u ovom slučaju se to nije desilo, evo već pola mog života.
GLAS: Koliko se cijeni pozorište danas?
PERIŠIĆ: Onoliko koliko se za njega trenutno izdvaja nula, nešto posto. Odnos onih koji odlučuju o ulaganju u kulturi sve govori o njima. Odnos zajednice koja ih bira na te funkcije sve govori o toj zajednici. Trenutni kulturološki nivo naše svijesti jeste direktni uzročnik svega što nas okružuje i svih okolnosti u kojima živimo. Naša duhovna atrofija je posljedica tih nula, nešto posto. Pohlepa, bahatost, korupcija su bolesti jednog društva koje na kraju dovode do toga da se ljudski život potpuno obezvrijedi. Pravo pitanje danas za nas je koliko je na cijeni čovjek i ljudski život. Pozorište je prije stotinu godina na trgovima postavljalo neka od ključnih pitanja. Danas je pitanje koliko je na cijeni ljudski život.
Usmjeravanje budućih naraštaja
Mi formiramo buduće naraštaje. Oni moraju da uče na našim greškama. Promjene su neizbježne i svaka nova generacija ih sa sobom donosi. Mi smo samo dužni da im praktično pokažemo da ljudske vrijednosti - poštenje, plemenitost i saosjećajnost nisu samo sadržaj bajkovitih priča u pozorištu. Moramo ih usmjeriti da nauče da razmišljaju, a ne da budu slijepi sljedbenici nekog lidera. Koncept lidera je najidiotskiji oblik ponašanja i uskraćuje slobodu mišljenja. To se do sada bezbroj puta pokazalo, a najpovoljnije tlo za taj koncept je zatupjelost, duhovno i kulturno siromaštvo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
