Milenko Stojičić o novoj zbirci poezije Zahuk: Poetska smrtovnica tragičnim sudbinama
Milenko Stojičić tako radi… u tri smene jezika komponuje različite silnice: muk i zvuk! Tri smene jezika, a jedan rečnik! Sve ove tehnike, vrcave i vrtoglave, više dalijevske nego pikasovske, ne sprečavaju Stojičića da ispiše čiste lirske stihove, a u ovoj novoj zbirci ima i onih za koje, bar ja, kažem da su među najlepšim stihovima, ne samo srpskog pesništva koje sam pročitao u poslednjih nekoliko decenija.
Zapisao je ovo u recenziji briljantni poliglota i prevodilac Kolja Mićević nad novom zbirkom poezije Milenka Stojičića.
Mnogo godina je prošlo od susreta čitalaca i Stojičićeve poezije, a on je za "Glas Srpske" govorio o razlozima zbog kojih je stih u njegovoj duši tako dugo spavao i šta je to probudilo njegovu inspiraciju poslije mnogo godina.
* GLAS: Nova zbirka poezije, poslije sedamnaest godina. Šta Vas je "natjeralo" na tako dugu poetsku tišinu?
STOJIČIĆ: Odgovorio bih dvjema sintagmama koje bi, možda, mogle da unakrsno osvijetle suštinu poezije: "pisanje poezije" i "ćutanje poezije"! Šaljivo rečeno - ima mnogo primjera objavljenih knjiga koje su, nažalost, "pauze" u pisanju. Publikovana knjiga još uvijek nije "objavljena knjiga", nije "knjiga poezije". Mnogo je spomenara poezije, jer je vrijeme "ugovorene" kritike i osutih kritičkih rešeta! Štamparija nije "kuća poezije", nego je to - na primjer, mlin, mansarda, pa i kafana, "samačka soba"... Zbog svega toga - ja sam toliko godina "ćutao poeziju" i onda je "zahuknuo", u metafizičkom smislu. Drugo, pjesma je rođendan jezika, dar jezika jeziku! Stih je lirsko-meditativni telegram, ona kap drenovine, kap mastila iz koje niče slovo. I opasno je nadpisivati se sam sa sobom! Rezultat je uludo prosuto mastilo, zadžabe prosuto ulje, rekli bi stari Heleni! (Ulje noćne lampe pod kojom pišemo!)
* GLAS: A šta je onda zaslužno za ovo buđenje stiha u Vama?
STOJIČIĆ: Nećete mi vjerovati - nije to bio metafizički nego "fizički bol"! Bio sam onoga tužnog dana u Mrkonjiću, prilikom ekshumacije posmrtnih ostataka 181 tijela iz masovne grobnice! Taj dan sam vidio jedno od lica pakla! Prepoznavao sam svoje školske drugove. Od toga trenutka pomislio sam da samo pjesma, nova u jeziku, može biti "poetska smrtovnica" zvjerski mučenih i pobijenih. Tako je, kod mene, ćutanje propisalo i pisanje "proćutalo"! Rukopis je, dakle, bio u turšiji provjere tolike godine. Nisam žurio, jer ni mrtvi u smrti nigdje ne žure!
* GLAS: O čemu pjeva "Zahuk"?
STOJIČIĆ: Dvadeset pet pjesama je dvadeset pet časova prakse pisanja poezije u groblju, u "učionici smrti"! Moj "umnoženi subjekt", mladi pjesnik Hristan, piše pod prismotrom Boga pisanja, traga za jezikom primjerenim da u sebe primi i zapamti pobijene u masovnoj grobnici. Dakle, Hristan i sam raste u jeziku u kojem urastaju mrtvi, pobijeni. Hoću da kažem - ne može se o masovnim grobnicama i smrtima "masovno pisati"!
* GLAS: Šta se u tih sedamnaest godina, koliko niste, bar ne javno, predstavljali svoju poeziju, promijenilo na poetskoj sceni?
STOJIČIĆ: Ja sam, na drugi način, živio u poeziji, pišući o drugim knjigama, recenzirajući druge knjige, vrednujući knjige u različitim žirijima! Nažalost, poetska scena nije emanirala novim pjesničkim energijama! "Bostonsko pijenje čaja" je postalo "bostonsko pijenje mastila"! Dakle, inflacija poezije! Kriza poezije! Primjetna je disharmonija između novog vremena i starih poetičkih (i poetskih) koncepata. Srušena je estetička skala vrednovanja, pa imamo i previše "živih klasika" poezije!
Borhes, Popa, Tadić....
* GLAS: Čiju poeziju najradije čitate?
STOJIČIĆ: Čitam poeziju koja se podmlađuje prilikom svakoga novog čitanja! Ili, bolje reći - pročitavam poeziju u kojoj, uvijek iznova, provjeravam svoju spremu recepcije, mašte, imaginacije… Borhes, Popa, Novica Tadić… I ostali koji su na ovome tragu pisanja kao jezičkog začaravanja, otkrivanja novih zona jezičke lijeposti, dubina semantike, metaforike, leksike…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
