Ljubivoje Ršumović za Glas Srpske: Samo Ciganče na ulici me pitalo: Kako idu pesme?

U bašti hotela "Bosna" nedostaje sunca, a pomoglo bi da je tu, zracima bi sakrilo blagu tremu pred razgovor sa čovjekom koji 60 godina snagom i igrom svog uma poklanja svijetu čuda svojih iznenađenja duše, jer tako on opisuje inspiraciju. U srijedu uveče pozdravio je mališane u Dječijem pozorištu RS, gdje se premijernim izvođenjem "Ivice i Marice" slavio veliki jubilej, 300. premijera, a poslije kafe i razgovora za "Glas Srpske" u druženju sa njim uživaće i učesnici Međunarodnog festivala dječije poezije "Dječije carstvo". Šezdeset godina on odgovara na pitanja novinara. Čini se da su sva ona vremenom postala slična, ali Ršumović u odgovorima uvijek ponudi novu priču iz njegovog života, novu misao koja tjera na promišljanje. Naručujemo kafu, razgovor počinje suncem i pitanjem: "Postoji li nešto što Vas novinari tokom svih ovih godina nisu pitali, a Vi biste voljeli da jesu?"

Trenutak tišine, koji razbija tremu i otvara razgovor koji oplemenjuje.

- Nijedan novinar mi nije postavio jedno pitanje koje mi je postavilo jedno Ciganče. Dečak koji na semaforu čisti šoferšajbnu na automobilu upiljio se u mene, gleda me, gledam ja njega, čekam da pita: "Mogu li da Vam očistim šajbu?", ali ne, on kaže: "Pesniče, kako idu pesme?"

O tom pitanju kako idu pesme razmišljam već 20 godina. To je najpreciznije pitanje koje mi nije postavio nijedan profesor, kolega, novinar... jer, da se razumemo, te pesme idu odnekud, one dolaze - počeo je priču Ršumović.

Kada je Francuz Anri Bejl Stendal napisao "Parmski kartuzijanski manastir", svi su počeli da mu čestitaju, a on je, nastavlja Ršumović, bio skroman, pa im je rekao: "Nemojte meni čestitati, to sam ja dobio odozgo".

- Dakle i romani, ne samo pesme idu odnekud odozgo. To što mi zovemo inspiracijom u stvari su iznenađenja duše, kako pesnik Šeli kaže, to je nešto što prosto doleti - naglašava on.

Dječaku na semaforu nije uspio da odgovori, upalilo se zeleno svjetlo, morao je da krene.

- Bio sam zbunjen. On ne zna kako se ja zovem, jer bi pitao: "Ršume, Ljubo, kako idu pesme?", odnekud me zna, video je sliku ili me je gledao na TV, zna da sam pesnik. Bio je to jedan zanimljiv susret - kaže omiljeni pjesnik i djece i odraslih.

Kako je ova godina u znaku jubileja, šezdeset godina rada, vrijeme provodi planirajući prošlost i svodeći račune sam sa sobom. Možda je, kaže i sebičan, sebi ništa ne zamjeri i misli dobro o sebi, ali možda je, ističe, bio malo traljav prema pjesmama koje nisu za djecu.

- Ne volim da delim poeziju, prozu ni literaturu za decu i za odrasle. Tven nije bio pisac za decu pa je napisao "Toma Sojera", kao ni Egziperi, a napisao je najbolju knjigu proteklog milenijuma, ni "Guliverova putovanja" nije napisao pisac za decu, ni Karl Maj, koji je napisao "Vinetu", moju omiljenu lektiru iz detinjstva, nije bio pisac za decu - podsjeća Ršumović.

Prisjećajući se kako je Duško Radović odgovorio pametno na jedno ne tako srećno pitanje novinarke o tome kako treba pisati za decu, vjeruje da su tako mislili i svi ovi veliki pisci.

- A on joj je odgovorio: "Pa kao za odrasle, samo mnogo bolje" - naglasio je Ršum.

I dalje piše za dijete u sebi, a ove godine u izdanju beogradske "Lagune" naći će se dvije nove knjige "Fore i fazoni" i "Šumkula u škripcu".

- Volim da se igram, u krajnjoj liniji moje knjige na ovaj ili onaj način promovišu igru kao imperativ detinjstva. Ne samo detinjstva naših mladunaca, već i mladunaca životinja, zašto se igraju mačići? To je Bog, priroda ili kako Tesla kaže neki centar na nebu koji upravlja našim sudbinama tako udesio. Kroz igru se deca i životinje pripremaju za ozbiljan život, tu će da osete radost pobede, gorčinu poraza, malo bola kada padnu, pa se razbiju, pa ustanu, nauče da se sklone pred opasnošću - naglašava pjesnik.

Kafu ne pijemo, razgovor se ne prekida, dok ne priđu oni koji ga prepoznaju pa žele da se rukuju sa njim. Tako se i pjesnik Bora Kapetanović istinski obradova što u ovoj bašti u kojoj on svako jutro pije kafu sreće svog prijatelja. Izljubiše se tri puta, Kapetanović mu čestita jubilej, sa tugom spomenuše odlazak Raše Popova i Kapetanović se izvini na smetnji. A mi nastavismo...

Kaže da mi novinari ponekad malo katastrofično trubimo kada su u pitanju djeca 21. vijeka, ali i o nestanku knjiga....

- Dvadeseti i dvadeset prvi vek doneo je nešto malo novoga. Ima samo više slučajeva da se deca ne prave u krevetu, već veštačkom oplodnjom ili se usvajaju neka. Toga ima više nego inače. A kako god ili kad god da su rođena, deca su uvek ista. Radoznala u naporu da objasne svet oko sebe i da ga shvate. Ne znaju ona da li će to biti pravi način ali pitaju mnogo. Roditelji ne bi trebalo da greše, da bagatelišu ta dečija pitanja. Strašno je važno odgovoriti deci na svako njihovo pitanje. Ponekad u šali ako je neko pitanje škakljivo, ali deci nikad ne treba lagati - napominje on.

Otpija gutljaj kafe, konobar nije zapamtio narudžbu, zaboravio je mlijeko, ali mu ne smeta. Priču završavamo smijehom, onim iz centra srca, a kako drugačije kada pričate sa autorom kultne emisije "Fore i fazoni". Mislima se vraća u djetinjstvo svojih sinova Mihaila, Vuka i Branka.

- Kada bi njima trojici ponestalo razloga za igru, a to je retko bivalo, onda sam ja morao da smislim nešto da ih zabavim. Tako sam ja instinktivno počeo sa njima da pravim jedan kućni list, koji se zvao "Ršum". Bio je radostan, šaljiv, uman, mudar, list za pokazivanje gostima. Mi smo ga crtali, pisali, beležili tako te neke fazone. Tako su nikli i ti neki pravi fazoni od tih njihovih, kako ja kažem, provala, kad su bili mali - priča on.

Sjetio se jedne.

- Pita me Mihailo, kada je imao pet godina jesu li ljudi sisari? Ja mu kažem: "Jesu, mi pripadamo sisarima". Gledao je sigurno nešto na televiziji, pa me opet pita: "A i mi, naša porodica, jesmo li i mi sisari? Odgovaram mu ponovo: "Naravno i mi smo sisari"? On me gleda, pa mi kaže: "Onda je mama najveći sisar".... To je odmah ušlo u naš list za pokazivanje gostima - ispričao je Ršumović smijući se.

Popili smo kafu, uzima žuti ceker i sprema se da krene, čekaju ga u Dječijem pozorištu RS. Želi, kaže, sa direktorom Peđom Bjeloševićem da se dogovori o igranju "Folklorne magije" na Zlatiboru. To bi bio njegov poklon mališanima za šezdeset godina njegovo rada, a nama je kao poklon ostalo vrijeme provedeno u društvu sa njim i misli koje je podijelio za naš list.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.