Glumci i publika dijele najdublju istinu
Banjaluka - Povodom Svjetskog dana pozorišta sve velike i male scene u Banjaluci spremile su bogat program. Na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske večeras u 20 časova gostuje komad "Ljubavni život Marka Molera" u režiji Željka Stjepanovića, dok će u Banjalučkom studentskom pozorištu publika uživati u "Rokenrol šouu", komediji pod rediteljskom palicom Aleksandra Pejakovića.
U Pozorištu Prijedor gostuje Vesna Anđelković sa novom komedijom "Ljubavni oglas", rađenoj po tekstu Vaska Poliča, Vesne Anđelković i Mirjane Ribič. Bijeljina je svakako u znaku "Dana komedije", pa je večeras na repertoaru "Istočni anđeo" beogradske Agencije "Scena" u kojem igraju Ljiljana Stjepanović, Ljiljana Lašić i Stevan Piale, a u Bratuncu su počeli "Dani pozorišta", koji će trajati sve do 30. marta.
Pored predstava koje se igraju u slavu dasaka koje život znače, jedna od nezaobilaznih stvari je i tradicionalna međunarodna poruka koju je ove godine napisao britanski pisac, glumac i reditelj Sajmon Mekbarni, a koju će u nacionalnom teatru pročitati glumac Rok Radiša.
Mekbarni je javnosti poručio da gdje gdje god ima izvođača, ima i publike.
- Igraće se priče koje se ne mogu ispričati nigdje, bilo da govorimo o operskim i pozorišnim kućama naših velikih gradova ili o kampovima u koje su se sklonili migranti i izbjeglice u sjevernoj Libiji i širom svijeta - istakao je on.
Dodao je da živimo u vremenima kada je teško jasno vidjeti.
- Okruženi smo sa više fikcije nego u bilo kom drugom trenutku istorije ili praistorije. Svaka "činjenica" može da se ospori, svaka anegdota polaže pravo na našu pažnju kao "istina". Naročito nas jedna fikcija neprekidno okružuje. Ona koja teži da nas odvoji od istine i jedno od drugog. Da smo odvojeni - narodi od naroda, žene od muškaraca, ljudi od prirode - kazao je Mekbarni.
Živimo, kako kaže, u svjetskom poretku koji je tiranski, gdje je ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba nada.
- Pozorište neće otići zato što je pozorište mjesto, rekao bih utočište gdje se ljudi okupljaju i odmah formiraju zajednice. Kao što smo oduvijek činili. Sva pozorišta su iste veličine kao prve ljudske zajednice od 50 do 14.000 duša. Od nomadske špilje do trećine stare Atine. Upravo zbog toga što pozorište postoji samo u sadašnjosti, ono čini izazov ovom pogubnom viđenju vremena - naglašava britanski reditelj.
Pozorište se, dodaje, uvijek bavi sadašnjim trenutkom, njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike - ne samo ovdje nego i sada.
- Bez čina izvođača publika ne bi mogla da vjeruje. Bez vjerovanja publike predstava ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez riječi. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svijesti takođe je bez granica. Ona je nešto što dijelimo sa drugima - objasnio je Mekbarni
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
