Aleksandar Stojković Piksi za “Glas : Danas niko ne bi emitovao "Bez pardona"

Poklopilo se da je Rale Milenković, glumac i režiser, koji radi kao profesor na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, stručnjak za savremene ruske pisce, sa nekoliko sjajno režiranih komada iza sebe, tako da je na našu ponudu da režira predstavu na maloj sceni oduševljeno pristao.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” glumac i v.d. umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske Aleksandar Stojković Piksi, objašnjavajući kako je došlo do adaptacije komada “Lica” ruskog dramaturga Aleksandra Galina, iako, kako kaže ovih dana ruski umjetnici nisu popularni u “slobodarskoj” Evropi.

- Jedan od razloga što postavljamo ovaj komad jeste to što je autor Rus. Da budem iskren, komad je odličan, bez obziran na nacionalnost autora. To što sada neka pozorišta u regionu i Evropi skidaju komade ruskih umjetnika sa repertoara zbog rata u Ukrajini je fašizam na tragu nacističkih spaljivanja knjiga, a za nas je to bio razlog plus da ga postavimo na scenu. Narodno pozorište ima u planu da radi i Čehova u januaru, u režiji Zorana Đukića. “Lica” su odlična priča o gubljenju identiteta u modernom i haotičnom vremenu, kakvih nažalost imamo malo napisanih od naših savremenih dramaturga, koji su zakazali na tom planu, za razliku od savremenih ruskih dramaturga, tj. jedne generacije koja je postala poznata knjigom “Iza gvozdene zavjese”- rekao je on.

GLAS: Da li ste kontaktirali sa autorom i kako je on reagovao na ideju da njegov komad bude postavljen u Banjaluci?

STOJKOVIĆ: Bio je oduševljen i izašao nam je u susret, iako to zbog antiruskog “ludila” koje vlada Evropom nije bilo lako. Nismo htjeli da radimo komad, dok ne platimo autoru, ali zbog sankcija nije postojao normalan način da se to uradi pa smo se dovijali na razne načine. Takođe zanimljivo je da je Rale igrao ovaj komadu u “Ateljeu 212”. Nadam se da će se dopasti publici, pošto je riječ o komediji o ozbiljnim stvarima.

GLAS: Nedavno ste se i Vi i Narodno pozorište oprostili od “Gospođe ministarke” i dive srpskog glumišta Svjetlane Bojković, koja je obilježila ovaj komad. Šta imate da kažete na kraju?

STOJKOVIĆ: To je kraj jedne ere u nacionalnom teatru. U pitanju je komad koji je jedan od zaštitnih znakova pozorišta i koji je dočekao 108 izvođenja. Uspjeh najviše duguje talentu i harizmi Đuze Stojiljković i Svetlane Bojković, koji su ga decenijama nosili na svojim plećima. I meni i kolegama bila je čast i ponos što smo imali priliku da dijelimo scenu sa velikanima našeg glumišta. Posljednje izvođenje pokazalo je i koliko publika nosi “Ministarku” u srcima. Svi smo plakali i na sceni i u sali.

GLAS: Na stranu glumački poziv, Vi ste ponovo u staroj ulozi, ovaj put v.d. umjetničkog direktora. Šta će novo biti u vašem mandatu?

STOJKOVIĆ: Bio sam na toj funkciji skoro pet godina u prvom mandatu. I to nije nimalo lak zadatak, ko god da je na tom mjestu. Prije svega zadržaću kontinuitet sa radom mog prethodnika, gospodina Đorđevića, koji je postavio predstave “Hrkači” i “Sumnjivo lice”, odlične komade, koje bih i ja bez razmišljanja postavio na repertoar. Pozorište je ozbiljna institucija i mora se poštovati dogovor sa režiserima. Prvi komad koji sam postavio je “Gospođica”, potom stižu “Lica”, predstava “Ivanovi” (Čehov) te još jedan komad za zatvaranje sezone, pred “Teatar fest”, koji će vjerovatno raditi Jagoš Marković. I iskreno se nadam da moj boravak na ovoj v.d. funkciji neće dugo trajati, pošto mi u ovom momentu to nikako ne treba.

GLAS: Šta je razlog tih želja?

STOJKOVIĆ: Jedna je stvar da lično imam ozbiljno nerazumijevanje sa Ministarstvom prosvjete i kulture, druga je stvar da sam zauzet glumačkim poslom, a treće da na ovoj funkciji ne treba biti neko ko otežava situaciju i da bude smetnja, već onaj ko olakšava funkcionisanje teatra. Da ne bude zabune, sa novom upravnicom imam odličan odnos i samo zbog nje sam i prihvatio da ponovo preuzmem funkciju, pošto cijenim njen trud i želju da neke stvari promijeni na polju domaće kulture. Imao sam i dobar odnos i s njenom prethodnicom, koja je imala peh da bude upravnica u najgorem mogućem vremenu za pozorište, tokom pandemije, kada su planovi i dogovori pukli, potom su počele i zakulisane radnje pa smo postali zvijezde žute štampe, što pozorištu nikako ne treba.

GLAS: Ono što je staro u radu Narodnog teatra jesu troškovi predstava, niske cijene karata i skroman standard publike. Kako pronaći recept za funkcionisanje u tom neskladu želja i mogućnosti?

STOJKOVIĆ: Teško. Cijene ulaznica bi trebalo podići u skladu sa rastom ostalih cijena, a time i naših troškova. Kada dođe gostovanje sa strane, cijene karata su nekoliko puta više od naših i rasprodaju se, dok mi ostajemo i dalje na jeftinim kartama. Sa druge strane naša prijemčivost za sve slojeve publike od đaka i studenata do penzionera je naša dužnost kao narodnog teatra. Narodno pozorište ima pet predstava sa biše od 100 izvođenja “Ministarku”, “Kokošku”, Odumiranje međeda” i druge, što je za grad veličine Banjaluke čudo. Što imaš više publike, više čuvaš repertoar, ne možeš igrati za deset ljudi. Karta morala biti minimum 15 KM, ali kad dvoje ljudi dođe to je već 30 KM, što je značajan trošak, tako da se moramo dovijati na razne načine da bismo ostali stvarno Narodno pozorište. Do kada i kako, nisam više pametan.

GLAS: Ovih dana glumački funkcionišete između Srbije, Republike Srpske i Slovenije, žaliti se na višak posla u glumačkom zanatu je nepoželjno, ali kako to izgleda u praksi?

STOJKOVIĆ: Postao sam ozbiljan šofer (smijeh). Non-stop u automobilu. Jedan dan sam u Banjaluci na sceni, drugi dan u Kopru, gdje radim njihovo “Sumnjivo lice” ili kako to oni kažu “Sumnjiva oseva” u režiji Kokana Mladenovića, treći dan sam u Beogradu na snimanju filma “Svilen konac”, potom na setu “Južnog vetra”, u decembru glumim u seriji “Vreme smrti”, u pauzama idem na gostovanja sa pozorištem. Ukratko, ne znam kuda udaram, od aprila nisam do danas imao slobodnog dana, ali s obzirom na to da to u ovom pozivu lako stane, ne smijem da se žalim, ovo se može izdržati, iako porodica najviše ispašta zbog tog zgusnutog rasporeda.

GLAS: Koliko ovo vrijeme hiperprodukcije televizije i brojnih uloga za domaće glumište utiče na sam glumački zanat, brzina rada i trka za publikom povlači druge probleme, kada su glumci u pitanju?

STOJKOVIĆ: To ponekad i nije loše. Često sam razgovarao sa pokojnim profesorom Petrom Kraljem o toj temi, kada sam radio seriju “Bez pardona” pa sam mu se požalio da bi me ta uloga mogla obilježiti. On mi je odgovorio: “Samo ti radi najbolje što možeš i nemoj otaljavati, sve je to dobra vježba za glumca. Da brzo naučiš tekst, da uhvatiš kadar, nema u tim serijama vremena za deset ponavljanja”. Ono što jeste problem te hiperprodukcije, posebno u Srbiji, da pozorište ispašta zbog toga. To je smrt za pozorište, za glumačke korijene. U Beogradu pozorišni režiseri kažu da glumačke ekipe sastave na generalnim probama, jer su glumci angažovani u nekoliko serija. Ogroman je broj uloga i veliki su honorari pa glumci koriste priliku, jer niko ne garantuje da će to potrajati, ali pozorište trpi, jer su predstave zbrzane, radi se haotično, što nije dobro za teatar, iako jeste za glumce, koji kale preko noći zanat na televiziji i filmu i održavaju kondiciju.

GLAS: Vaša popularna rola Čedo u humorističkoj seriji “Dobro jutro, komšija”, koja je postala svojevrsni fenomen na ovim prostorima po gledanosti, često je tretirana kao populistička uloga, kao i sam žanr komedije, koji završi na stubu srama uz potcjenjivačke stavove od struke.

STOJKOVIĆ: Zna to biti nezgodno. Kao kad glumim u Kopru u “Sumnjivom licu”, a neko iz publike dovikuje “Čedo, Čedo”. (Smijeh). Postoji ovdje tihi prezir prema komediji, iako je ona možda i najteži žanr za glumca. U njoj uvijek plivate na oštrici između banalnosti i vrhunske role i teško je održati ravnotežu. Komedija se danas traži. Svaka predstava sa predznakom komedije se rasproda. Mračna su i teška vremena pa ljudi traže humor, a dobra komedija je sjajno sredstvo da plasirate ozbiljne stvari. Ljudi uvijek bolje nešto pamte uz smijeh nego uz suze. Sa druge strane, problem je što mene ljudi prepoznaju kao Čedu. I očekuju od mene da šepam i mucam.

GLAS: Možda ste toliko uvjerljivo glumili da Vas ljudi prepoznaju kao stvarne likove?

STOJKOVIĆ: To su mi govorile i neke kolege. Ipak ja bih rekao da nas je previše primitivnih i neobrazovanih, koji ne mogu raspoznati razliku između glume i života. Meni smeta što to gledaju djeca, jer to nije serija za djecu. Mi smo od “Nevena”, “Nedjeljnog zabavnika” i sličnih emisija za djecu stigli do rijalitija, turskih serija i “Dobro jutro, komšija”. Čedo i ostali likovi su iščašeni likovi, neka vrsta karikature našeg mentaliteta i nisu primjer za djecu.

GLAS: Projekat koji ste radili sa Željkom Kasapom “Bez pardona” iduće godine puni dvije decenije od emitovanja, a vrijeme kad je nastao ostalo je predstavnik autorske slobode.

STOJKOVIĆ: To je, po svemu sudeći, bilo vrijeme liberalne demokratije. (smijeh). Mogli smo raditi šta hoćemo. Napadali smo redom sve od pozicije preko opozicije do stranaca. I niko nije reagovao tokom tog perioda od 2003. do 2005. To je bila paklena škola za sve nas. Radili smo i štapom i kanapom. Za smiješne honorare. Bruka i sramota po pitanju tehničkog nivoa. To je sve sama radila ITC produkcija iz Prijedora, Boris Babić, koji je bio direktor i snimatelj Nešo Lajčić, Kasap i ja, a postala je najgledanija emisija RTRS-a.

GLAS: Teško je povjerovati da bi danas jedna takva serija mogla biti emitovana na nacionalnim frekvencijama državnog emitera?

STOJKOVIĆ: Nema šanse. Zvali bi nas da radimo da žele. Mi smo i “Komšiju” nudili RTRS-u, ali su nas odbili, da bi ljudi sa BN-a, koji imaju njuh za posao, ušli u projekat i napravili ozbiljan posao. Kasnije smo imali i ponude od jačih medija sa krajnje ozbiljnim produkcijama, ali velika produkcija znači i velike obaveze pa smo morali odbiti.

GLAS: Iza Vas je više od 100 pozorišnih i 50 filmskih i televizijskih rola. Znamo da je teško probrati najvažnije, ali koje su Vam, u nekom ličnom pogledu, najvažnije?

STOJKOVIĆ: Svaka uloga ima svoj značaj. Bez obzira na veličinu i tu nema pravila. Velika može postati nevažna, mala može da bude fenomenalna. Možda bih istakao komad “Porodične priče” u Prijedoru, kao prvu ozbiljnu ulogu, role u “Sabirnom centru” i komadu “Sinovi umiru prvi”. Snimanje filma “Sveti Georgije ubija aždaju” te rolu u filmu “Neprijatelj”, koja je u dobroj mjeri bazirana na mom iskustvu.

GLAS: Šta biste voljeli zaigrati kada bi Vam se pružila prilika?

STOJKOVIĆ: Ono što bih ja volio uraditi u pozorištu jeste komad “Golubnjača” Jovana Radulovića. Stavili smo je u plan za 2024. godinu. Jedan jako težak i značajan komad, koji je Nikolu Petrovića, čovjeka koji je taj komad postavio na scenu, koštao progona i na kraju i života. Planirali smo da njegov sin Dušan Petrović režira i nadam se ko god bude umjetnički direktor da će ovaj komad zaigrati u Banjaluci, kao omaž tim umjetnicima i tom stradalničkom narodu kojim se komad bavi.

“Heroji Halijarda”

GLAS: Ovog ljeta ste završili i snimanje “Heroja Halijarda” režisera Radoša Bajića, gdje igrate zanimljivu rolu, sudeći po najavama?

STOJKOVIĆ: Glumim četničkog vojvodu iz Hercegovine, potpukovnika Petra Baćovića. Istorijski ličnost, čovjek koji je ispred štaba Draže Mihailovića poslat na vjenčanje kralja Petra u London, kao počasni gost. Nazad je trebalo da ponese zlato i novac u tri kofera, za plate oficirima i vojsci, ali tokom puta Englezi obrnu ćurak, krenu u saradnju sa komunistima, njega i pratnju hapse, oduzimaju im zlato, a tek uz pomoć Amerikanaca našeg porijekla Džordža Vojinovića, jednog od osnivača CIA, uspiju se izvući iz zatvora. Zanimljiva sudbina i lik za tumačenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.