Životna priča: Najljepše dane bake Mare Greim prekinuo pucanj

Mara je rođena u selu Brgulje u opštini Vareš davne 1939. godine. Otac i majka su joj umrli dok je Mara bila djevojčica pa je na njena nejaka  pleća već u 14. godini palo breme brige o tri brata i sestri u totalnoj nemaštini nakon Drugog svjetskog rata.

Što je najgore, priča Mara, nismo imali kuće, pa nas je ujak smjestio u njegov ambar koji je činila jedna prostorija bez prozora i svega drugog potrebnog za iole normalan život.

- Uz to,  bili smo goli i bosi. Kad smo došli do kilograma brašna, nije bilo soli, nismo imali čaše mlijeka, a za meso nismo skoro ni znali. Slično je bilo i sa odjećom i obućom. Nosio je šta je ko stigao, uglavnom staro i poderano i sa zakrpom na zakrpi - prisjeća se Mara.

U to vrijeme bila je uglavnom u najmu, čuvala ovce i radila druge i ženske i muške poslove iako nije bila dorasla ni za jedne ni za druge. Međutim, nije se predavala.

- Za poslove je pristizao i brat Milan i mi smo zajedno brinuli o našoj braći i sestri.  Nekako smo u ambaru napravili i sobu u kojoj se brat Milan 1957. godine oženio - kazuje Mara.

U osnovnu školu, koja je bila u 21 kilometar udaljenom Varešu, nije išla.

- O tome nije bilo ni govora i ja ne završih nijedan razred i ostah, kako se kaže, “ćorava kod očiju”, totalno nepismena. Ali zato sam se isticala kao radnik, pored ostalog, i u radu sa konjima samaricama sa kojim sam donosila drva za račun šumarije u Varešu i okolini da bih zaradila koji dinar za izdržavanje porodice - prisjeća se ova baka.

I tako do 1960. godine kada se, kako kaže, na nesreću, udala za Marka Filipovića.

- Nije to bila udaja iz ljubavi. Prosto sam, preko nekih iz mog najbližeg  okruženja,  predata ovom čovjeku sa kojim sam dobila kćerku Željku. Otjerao me na rad u Njemačku da bih mu slala pare koje je on najčešće trošio na piće i usput meni svakodnevno “pio krv” na razne načine. U braku smo bili do 1973, kada sam se zbog nesnosnog života morala razvesti. Šta sam sve trpjela od njega, to samo ja znam i sramota me o tome i pričati -  prisjeća se Mara teškog života.

Kćerka je nakon razvoda ostala sa njom, koja je u tuđini bez dana škole i bilo kakve kvalifikacije radila sve, a najviše u jednoj fabrici plastike.

Brzo se snašla i postala ugledan radnik.

- Pri tome, na mene, kršnu i jaku Srpkinju bacio je oko jedan mladi Nijemac, poslovođa u fabrici. On, Manfred Greim, mlad, lijep i šarmantan. Rodila se ljubav koja je krunisana brakom u februaru 1974. godine - kazuje Mara.

Ali tu nije nastao kraj Marinim mukama. Njen bivši muž došao je u Njemačku, u mjesto gdje je radila.

- Došao je da mi se osveti. I uspio je. Moj bivši muž, naoružan pištoljem, koga je nekako kupio u Njemačkoj, i torbom metaka, poslije kraće prepirke na ulici  na smrt je upucao mog Manfreda, a mene izrešetao. I danas imam sedam ožiljaka od rana koje sam zadobila tog juna 1974. Iako sam u drugom braku bila tek četiri mjeseca, to su bili najbolji dani moga života - ispričala je “Glasu Srpske” Mara.

Poslije svega što se desilo, odlučila je da napusti Njemačku, vrati se kući i život počne iz početka. U Ilijašu je sa sestrom Koviljkom Damjanović izgradila kuću, gdje su živjeli do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada su sa ostalim Srbima iz Sarajeva i okoline morali ostaviti sve što su imali i krvavo sticali.

U Ilijašu je upoznala novu ljubav, pet godina mlađeg Ostoju Rosuljaša. Ali ovaj brak bez vjenčanja, kako kaže, prekinule su posljedice osiromašenog uranijuma kojim su tokom posljednjeg rata zasipana naselja oko Sarajeva. Ostoja je preminuo, a Maru i njenu porodicu sudbina je dovela u Rogaticu.

Mara još reče da je za uspomenu na Manfreda zadržala njegovo prezime i nosi ga sa zadovoljstvom.

- Od njega mi je ostala i porodična penzija od 600 evra i uz mojih 300 penzije, koliko sam zaradila dok sam bila u Njemačkoj,  evo me ovdje u Domu za starija lica u Rogatici. Već deceniju koristim mali apartman koji sam opremila i uredila po mom ukusu i dobro mi je, što ne znači da ne bi moglo biti i bolje - kazuje Mara, koja svakih desetak dana ide kod frizera i maksimalno vodi računa da bude koliko-toliko kakva je nekada bila - lijepa  i dotjerana.

Ponos

Ono čime se baka Mara, koja uveliko gazi 85. godinu, posebno diči je njena kćerka Željka. Uz majčinu podršku završila je studij njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i sada živi u Bostonu u SAD.

- Udata je i ima dva sina, moje zlatne unuke. Baka ih puno voli - ponosno veli Mara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.