Nisu svi tračevi dobri, ali oni nam pomažu u poslu i društvenom životu

GS
Nisu svi tračevi dobri, ali oni nam pomažu u poslu i društvenom životu

Tračevi imaju veoma lošu reputaciju – posebno kada se imaju u vidu tabloidi prepuni uvredljivih tračeva o poznatim ličnostima ili tinejdžersko ogovaranje kao u televizijskoj seriji „Tračara“.

Ali iako se tračevi odbacuju ili označavaju kao nepotkrepljene glasine, oni su ključni elementi politike i načina na koji svet funkcioniše, tvrdi profesorka psihologije Katrin Vadington sa londonskog Univerziteta Vestminster.
Kada se govori o tračarenju i ogovaranju uvriježen je stereotip da je to karakteristika žena.

Međutim, istraživanja pokazuju da popularni mit da muškarci ne ogovaraju nije tačan i da oba pola u podjednakoj mjeri umeju da tračare.

Ogovaranje je vid razvijanja društvene kohezija

Evolucioni psiholog Robin Danbar čak tvrdi da je jezik evoluirao da bi omogućio ljudima da ogovaraju. Od svog najranijeg oblika do danas, tračevi su bili način da se prenesu društveno korisne informacije o tome kome možete (a kome ne možete) da vjerujete, ko je pouzdan izvor, a ko „lupa“ gluposti.

Ova vrsta razgovora pospješuje društvenu koheziju i ublažavaa sukobe. Tokom srednjeg veka, reč trač (u engleskom jeziku gossip) korišćena je za žene koje su pomagale tokom porođaja. Potom je vremenom označavala dobrog poznanika, prijatelja, a kasnije i „svakoga ko se bavi poznatim ili praznim pričama“. Danas se termin koristi i tumači na više načina, kao glagol tračariti/ogovarati, imenica tračarenje/ogovaranje ili čak da označi konkretnu osobu koja se bavi ogovaranjem – tračara.

Nije bilo negativnog značenja pridatog tračevima sve do vremena evropskog lova na vještice od 16. do 18. veka. Tračevi su bili katalizator optužbi za vračanje i crnu magiju. Srednjovekovni instrument za mučenje nazvan „uzda prekora“ napravljen je tako da kazni i spreči žene da govore. Tako je počela negativna reputacija i stereotip tračeva kao „ženskog govora“.

Paradoksalno, u isto vreme, tračevi kao muški oblik razgovori širili su se kroz 17. i 18. vek u engleskim klubovima. Kao ekskluzivna mesta susreta obrazovanih i bogatih, tu su učeni muškarci i njihovi studenti dolazili da pokažu svoju duhovitost i intelektualnu britkost. Ovde se rodio mit da žene ogovaraju, a muškarci ozbiljno razgovaraju.

Tračarenje na poslu

Istraživanje profesorke Vadington o tračevima na radnom mestu razbija predrasudu da su tračevi trivijalni ili opasni ženski govor. U razgovorima sa muškarcima o njihovom iskustvu u vezi sa ogovaranjem na poslu, većina je, dodaje profesorka, počinjala rečenicu: „Ja nisam od onih koji ogovaraju, ali“, a zatim nastavljali nadugačko da govore o tome kako ogovaranje, u stvari, veoma strateški koriste.

Ali su zato nastali brojni eufemizmi za ovakvu vrstu prenošenja informacija, poput „neobavezan razgovor“, „razgovor posle sastanka“ ili „kuloarske priče“. Čini se da je muškarcima ugodnije da koriste ove termine. Ali kada se, na primjer, vrate sa godišnjeg odmora neće pitati „ima li tračeva?“, već „šta se dešavalo?“. Namjera iza pitanja je ista, ali ovo drugo ublažava utisak da je to, u stvari, ogovaranje.

Muškarci ne vole da se takva vrsta razmene informacija naziva tračarenje

Ogovaranje na poslu se posebno smatra neprihvatljivim, ali prema mišljenju dr Katrin Vatington, popularni stereotipi o ogovaranju prenaglašavaju negativne aspekta, ali ono se može povezati i sa empatijom, simpatijom i uočavanjem problema drugih. Ogovaranje je način izražavanja emocija, kako pozitivnih tako i negativnih, način „ispuštanja pare“ i emocionalna reakcija na uočenu društvenu nepravdu.

Postoje i trenuci kada je ogovaranje izraz zabrinutosti zbog neetičkog ili neprofesionalnog ponašanja – na primjer kada postoje „opšte poznate“ priče o seksualnom zlostavljanju, ali niko javno ne govori o njima. Kada se tema ogovaranja odnosi na neke negativne aspekte u kolektivu, to može biti rani signal upozorenja na koji treba obratiti pažnju, a ne ignorisati ili zanemariti.

Naravno, nisu svi tračevi dobri. Postoje trenuci kada tračevi mogu naštetiti ugledu ljudi i organizacija. Negativno ogovaranje je oblik maltretiranja, koji je štetan za dobrobit ljudi. Odluka da se ogovara – ili ne – uvek je etičko pitanje.

Novo razumijevanje

Globalno gledano, pokret MiTu (#MeToo) je promjenio percepciju o tračevima, kao i uspon „kulture govora“ i stvaranje psihološki bezbednog okruženja u kojem se može reći istina bez straha od optužbi.

Uzbunjivanje je od vitalnog značaja za razotkrivanje nedoličnog ponašanja ili skrivenih prijetnji i način održavanja otvorenog društva. Fokus se sada pomjerio sa ogovaranja kao samom problemu, na tračeve kao načina da se predstavi „problem iza problema“ – razotkrivanje strukturalnih problema koji su gurnuti pod tepih.

Pandemija je takođe osvetlila prednosti ogovaranja

Skoro preko noći, karantin je ukinuo mogućnosti za neobavezne razgovore koji predstavljaju vid tračarenja – razgovore u redu za kafu, i prije ili poslije sastanaka. Kako se mnogi ljudi vraćaju u kancelariju, možda će shvatiti koliko su ovi mali trenuci ogovaranja važni za društvene veze i saradnju, zaključuje profesorka Vadington, prenosi RTS-rs.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana