Moguće je: Sama i trudna pronašla ljubav svog života

Imala sam život kakav se samo može poželeti. Bila sam modni urednik jednog popularnog veb sajta, što je bio posao za koji bi jedna četrnaestogodišnjakinja ubila. Bila sam prelijepa i mršava i imala čitav plakar dizajnerske odjeće, cipela i torbi. Sa prijateljima sam izlazila na gradska fensi mjesta, obilazila sve važne događaje i uvijek se zabavljala sa veoma slatkim momcima.

Ipak, moj život nije bio onakav kakvim sam ga predstavljala na Fejsbuku. Realnost je bila takva da sam većinu dana provodila u pisanju o zadnjici Kim Kardašijan ili o lažnim grudima „Domaćica sa Beverli Hilsa". Ja sam takav život prihvatila jer sam bila previše lenja da napravim neke promjene.

Dečko sa kojima sam godinama bila u on/off vezi bio je muzičar i stalno je dolazio kod mene kada je imao probleme. Svaki put sam se klela sebi da sam sa njim završila, a zapravo nikad nisam.

Ovoga puta je bilo drugačije, baš pred Božić bila sam jako ranjiva, usamljena i željela sam da se osjećam voljeno na najneodgovorniji mogući način.

Nakon mjesec dana od našeg viđanja menstruacija mi je kasnila. Isprva se nisam brinula budući da sam imala problema sa jajnicima i bilo mi je najavljeno da ću teško ostati u drugom stanju. Poslije nekoliko mjeseci odlučila sam da se testiram. Vjerovala sam da će biti negativno i da ću menstruaciju dobiti već slijedećeg jutra. Dve linije kasnije učinile su me histeričnom.

Nisam bila udata, nisam imala ušteđevinu, nisam bila sigurna ni da moje osiguranje pokriva trudnoću. Takođe, nisam ni bila tip žene koja trči kući kod porodice i moli da je izdržavaju. Nisam znala šta da radim.

Kada sam mu saopštila da sam trudna rekao mi je da sam drolja, naredio mi da odem na abortus i rekao mi da se nada da ću umrijeti. Takođe mi je nagovjestio da se zabavlja s nekim ko je u njegovom fazonu i da će tražiti zabranu prilaska ukoliko mu budem i dalje dosađivala.

Od tada ga više nikada nisam ni čula ni vidjela.

Narednih nekoliko mjeseci sam bila prilično razočarana i depresivna. Išla sam kod ljekara i u čekaonici sam sjedela okružena srećnim parovima. Pokušavala sam da čitam knjige o trudnoći, ali nisam mogla da nađem pasus u kojem se nije pominjala riječ „suprug" ili „partner".

Vrijeme sam provodila gledajući televiziju, nisam željela da izlazim iz kuće. Za devet mjeseci sam unijela više ugljenih hidrata nego za devet godina. Nisam željela da viđam ljude kojima bih morala da objašnjavam svoju situaciju. Hvala Bogu na par prijatelja koji su mi tokom tih teških dana pomogli.

Uvijek sam mislila da sam drugačija od ostalih djevojaka iz Los Anđelesa. Bila sam trezna više od decenije, samopouzdana i racionalna. Proizvod sam nevjerovatno disfunkcionalne i alkoholičarske porodice, a moje djetinjstvo je bilo nasilno i otrovno, ali mislila sam da sam se sa svojim demonima izborila kada sam otišla na rehabilitaciju sa 21. godinu.

Tokom trudnoće sam toliko živjela nezdravo, da sam se plašila da ću pobaciti bebu. Nikada ne bih željela da moj sin misli da je neželjen, zbog čega sam morala da se izborim sa unutrašnjim demonima. Nisam više mogla da se samosažaljevam.

Prije nego što sam ostala trudna moj prijatelj Metju mi je objasnio jednu zanimljivu filozofiju. Naime, većina nas živi prema tradicionalnoj ideologiji onih koji su je prošli prije nas, a to je da život treba da se odvija određenim redom i da određeni ljudi u našim životima moraju imati određene uloge. Ako to ne ide po planu, mi se osjećamo posramljeno, manje vredno i razočarano.

Znala sam da ne želim da odgajam dijete u Los Anđelesu. U šestom mjesecu trudnoće sam otišla u Virdžiniju gdje sam odlučila da se porodim. Prvi put otkako sam ostala trudna sam bila uzbuđena zbog budućnosti, jer sam ostavila prošlost iza sebe.

Moj prijatelj sa koledža Nik, kog nisam vidjela više od 15 godina mi je pomogao da pronađem novi dom, a čim smo se ugledali znali smo da ćemo ostatak života provesti zajedno.

Prošlo je tačno godinu dana otkako sam otišla iz Los Anđelesa. Džekson i ja sada živimo u predgrađu Čikaga u prelijepo dekorisanoj kući, sjedimo na tremu i čekamo da Tata dođe kući.

Tata je čovjek koji je doletio za Virdžiniju kada se Džekson rodio i koji ga je prvi poslije mene držao u rukama. On je čovjek koji mi pomaže da mu promjenim pelene, koji ga uspavljuje. Tata je čovjek u kog sam ludo zaljubljena, koji me voli bezuslovno i nije ga briga što nisam skinula posljednjih pet kilograma jer me smatra prelijepom.

Sa Nikom je došla i njegova porodica koja je velikodušno prihvatila Džeksona i voli ga više nego što svaki baka ili deka voli svoje rođeno unuče.

Znate, volim da posmatram svog sina kako uči nove stvari. Kada padne zaplače na sekund i brzo se podigne nazad. Možda je to naučio od mene?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.