Mirko Mikić, trener novih šampiona BiH, rukometaša Borca: Teško ćemo ponoviti ovakvu sezonu

“Vrtić iz Gospodske”, kako se može nazvati generacija koja je na fantastičan način u vitrine donijela šestu titulu šampiona BiH, imao je sve elemente, naročito u prvom dijelu sezone kojim se prošetao. U finišu je pritisak obavio svoje, ali nijednog trenutka nije bilo dileme da li će Borac osvojiti pehar. Aplauz i ovacije treneru Mirku Mikiću tokom subotnje proslave titule ispred dvorane “Borik” nedvosmisleno poručuju da upravo on sa svojim stručnim štabom zaslužuje najveće čestitke za gotovo perfektno urađen posao. Sa prosjekom godina 19,3 i ne baš lijepim nasljeđem od prošle sezone mladi stručnjak krenuo je sa radom uz poruku i njega i uprave kluba da titula nije cilj. I nije bio, ali evo je u rukama. Njegovi mladići odrasli su brže nego što je iko očekivao i pokazali da je grad na Vrbasu rukometni grad.

- Još jednom ću ponoviti da stvarno niko nije mogao da predvidi ovako nešto. Tačnije, samo je sportski direktor Bojan Ljubišić na sastanku sa upravom kluba pred početak sezone rekao da možemo do samog kraja. Tako se na kraju posložilo - počeo je priču Mikić.

GLAS: Koji su ključni faktori za ovakav rasplet?

MIKIĆ: Počeli smo pripreme deset dana prije ostalih, a pri tome su momci imali i zadatak da se pojave na prozivci spremni na 80, 90 odsto. Niko nije došao, da tako kažem zapušten i mislim da je to jedan od osnovnih preduslova što smo izgledali onako lijepo u prvom dijelu. Druga stvar, zaista mnogo smo radili, a dobro se pokazalo što smo igrali protiv jakih timova na turniru u Doboju. Sezona je krenula sjajno, mentalni trener Duško Lepir počeo je da primjenjuje neke stvari koje do tada nismo koristili... Dobili smo šest, sedam utakmica, a momci bili opušteni, jer nam cilj nije bio rezultat nego izvođenje. Posebno sam srećan što smo u teškim dvoranama uspijevali da se vratimo sa minus tri, četiri gola poput Trebinja, Visokog, Tuzle... Članovi ekipe su postali svjesni da mogu sve da izdrže i da su fizički vrlo spremni.

GLAS: Kada ste shvatili da možete do titule?

MIKIĆ: Mislim da je to utakmica u Visokom. Pobjeda protiv Leotara u gostima nam je dala mnogo samopouzdanja, a kada smo se izvukli u Visokom nakon što se povrijedio Amar Gračić, a Stefan Miljković i Luka Perić dobili crvene kartone, pomislio sam: Dobro je ovo, dobra smo ekipica, a momci jaki u glavi.

GLAS: Ipak ste odbijali da pričate o tituli sve dok nije postalo jasno da ste na korak od cilja. Kako ste pokušali da se izborite sa pritiskom u finišu?

MIKIĆ: Na polusezoni je postalo jasno da ne možeš da ne razmišljaš o tome. Pribojavali smo se starta drugog dijela, ali smo i to prebrodili. Kako se približavala linija cilja, pritisak je bio sve veći. Pokušavali smo to da sakrijemo, ali se vidjelo na svima. Spremali smo momke na pad kroz treninge pa smo im u tom smislu pravili stres tokom priprema, kažnjavanja, ali ne u vidu sklekova ili trčanja, nego kao kaznu da im stvorimo na neki način nelagodne situacije. Na primjer, ko bude najlošiji da ga snimamo da pjeva, da kaže nešto protiv stručnog štaba, da pleše u centru grada, imitira mene, piše pjesmice... Odlično su odreagovali i na to, a Lepir je odigrao veliku ulogu.

GLAS: Možete li da navedete jedan primjer?

MIKIĆ: Prosuli smo dobijenu utakmicu za titulu u Maglaju. Onda smo dan kasnije poslije jutarnjeg treninga otišli na zajednički roštilj, malo se opustili, družili i sve je došlo na svoje. Lepir je odigrao veliku ulogu, pred svaku utakmicu imao je mentalni trening. Sve to je doprinijelo da imaju samopouzdanje, a jednom prilikom mi je Stefan Miljković rekao da kada uđe u autobus vidi na momcima da idemo na pobjedu u neku dvoranu gdje nismo dugo slavili. Nije se vidjelo da idu odigrati, nego dobiti. Nikada im nisam tražio da moraju pobijediti, ali sam im ponavljao da moraju “izginuti” i da se niko o nas ne može više boriti.

GLAS: Koliko je važno što je kraj Vas u stručnom štabu Mario Blažević, a što je sportski direktor Bojan Ljubišić, ljudi koji žive za boje kluba?

MIKIĆ: Pored svega ovog što sam nabrojao najvažnija je svlačionica. Mi koji smo tu 20, 25 godina tvrdimo da nikada nije bila bolja atmosfera. Igrački vjerovatno nismo bili najbolja ekipa, ali smo imali sve ostalo pa mogu da kažem da ćemo vrlo teško ponoviti ovako nešto! Ne mislim rezultatski, nego uopšteno. Neka se i ne ponovi, jer će igrači shvatiti kako je bilo lijepo kada odu u neki klub gdje svlačionica ne funkcioniše i gdje ima problema. Napravili smo selekciju, znali ko šta može, ko je dobar i ko je karakterno lider. Prošle godine smo imali veliki problem s tim. Sigurno su i igrači gledali kako se mi ponašamo, kako nema trunke sujete. Stalno smo zajedno, pijemo kafe, pričamo šta je i kako najbolje. Od fizioterapeuta Sanje Vuković i Siniše Ćebića, kondicionog trenera Nenada Rađevića, Marija, Bojana i mene te uprave kluba koja nas je maksimalno ispratila tokom sezone. Mario i ja smo iste radne etike, mnogo smo radili, on me je i gurao u nekim trenucima, ali se na kraju isplatilo. Momci su sve to shvatili.

GLAS: Možete li da ocijenite koliko je ekipa napredovala?

MIKIĆ: Možda je ovo jedan od primjera - kada vidim da recimo Luka Perić promaši dvije, tri lopte, ja se zapitam šta se dešava. A onda se sjetim da je taj momak 2003. godište i da ide u školu, bez obzira na to što je reprezentativac. Imamo osam igrača koji idu u školu, sa njima moraš drugačije - da ih podržavaš, ali i da im ne daš da iskoče. Stariji su bili tu da paze, smiruju, svi su bili jednaki. Najviše me ohrabruje da imaju još mnogo prostora.

GLAS: Šta možemo očekivati u narednoj sezoni?

MIKIĆ: Desiće se promjene, jer ostajemo bez tri iskusna igrača. Dugogodišnji kapiten Đorđe Ćelić je završio karijeru, hvala mu na svemu. Nekim momcima ističu ugovori, a ko god hoće dobiće novi. Volio bih da nastavimo u istom smjeru. Ove godine se dosta stvari poklopilo i neka momci sada uživaju, zaslužili su. Ali moraju da budu svjesni da imaju još mnogo da uče. Mi sada treba da u vatru češće ubacimo igrače koji su rođeni 2004. godine i po istom receptu, sa mnogo rada i nimalo pritiska nastavimo dalje. Što se tiče pojačanja, gotovo sigurno nećemo dovoditi igrače starije od 2000. godišta.

Utakmica ispred mature

GLAS: Da li je tačno da su Nikola Malivojević i Luka Perić propustili matursko slavlje zbog utakmice u Živinicama.

MIKIĆ: Jeste. Govorili smo im da ne putuju posebno, jer je sve bilo riješeno, ali nisu htjeli da čuju za to. Rekao sam im da je matura jednom u životu, ali su odabrali odlazak u Živinice. Mnogo radimo mimo rukometa, znali smo tokom sezone da privremeno zabranimo treninge onima koji imaju loše ocjene ili izostanke. Škola je na prvom mjestu i tako treba da bude.

Zanat

GLAS: Vjerovatno ste trener koji najviše gleda video-analize. Od koga učite zanat?

MIKIĆ: Imao sam trenere koji mnogo polažu na video. Igor Rađenović je to radio, na kraju krajeva to je potpuno normalna stvar u svijetu. Od Dragana Markovića sam pokupio dio za druženje, sastanke, ekipiranje. Jedan od najboljih prijatelja mi je Nebojša Golić, kada završimo utakmicu on mi kaže: “Zašto nisi ovo ili ono” i vidim da je bio u pravu. Veselin Vujović mi je otvorio oči u nekim stvarima... Sve je proces, učiš, radiš, adaptiraš se na ekipu kada vidiš sa čim raspolažeš.

Vranješ

GLAS: Kog igrača biste vratili u klub da imate tu moć?

MIKIĆ: Bez razmišljanja Vladimira Vranješa. To je čovjek koji osjeća klub, veliki radnik i veliki borac. Mislim da bi se idealno uklopio i bio pravi primjer momcima koji dolaze.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.