Abas Arslanagić za “Glas Srpske”: “Ključ grada” priznanje meni, mom Borcu i cijeloj mojoj generaciji

Tog 11. aprila 1976. Banjalučani su u velikom finalu, pred više od 5.000 ljudi, u svom “Boriku” savladali danskog prvaka Fredericiju sa 17:15 (11:7) i tako se zlatnim slovima upisali u istoriju grada Banjaluke, da bi “crveno-plavi” 15 godina kasnije u vitrine smjestili i pehar pobjednika Kupa IHF, pa su tako jedini klub sa prostora nekadašnje Jugoslavije sa dva različita evropska trofeja. Jedan od najzaslužnijih za trijumf Borca, ukoliko se uopšte može izabrati najbolji, bio je legendarni golman Abas Arslanagić, kojem se i grad Banjaluka odužila dodijelivši mu ove godine najveće priznanje “Ključ grada”!

- Šta da kažem, znači mi ova nagrada zaista mnogo. Veliko je to priznanje, ali ne samo meni, već cijeloj toj generaciji, mom Borcu, svi mojim saigračima koji su slavu ovog grada pronijeli širom svijeta. Uostalom, rukomet je kolektivni sport i jedni bez drugih teško da bismo ikada išta napravili - istakao je Arslanagić za “Glas Srpske”.

Banjalučani su tih godina bili jedan od najboljih evropskih timova, što dokazuje i podatak da su godinu ranije takođe igrali u finalu, ali je tada od njih bio bolji Forverc, koji je u Dortmundu slavio sa 19:17 (9:8).

- Iako to nikada niko nije priznao, Pop (Nebojša Popović, op.a.) i ja smo imali identično mišljenje da je to finale izgubljeno zbog našeg neznanja i neiskustva. Sedam dana prije tog finala otišli smo na turneju u Njemačku, gdje smo zaista sjajno odigrali nekoliko utakmica. Ali, to su iskoristili i naši rivali iz Forverca da nas dobro snime i naprave dobru taktiku za taj meč. Da sve bude još gore, loše smo odigrali to finale i ne pamtim da sam ikad prije toga lošije branio pred više gledalaca. Međutim, to nas je naučilo i godinu kasnije smo se sasvim drugačije pripremili za finale. Naravno, dobili smo tu utakmicu - prisjeća se legendarni Ako.

Arslanagić je po završetku igračke karijere otišao u trenere, napravio niz odličnih rezultata, a interesantno je njegovo današnje razmišljanje o Peri Janjiću, čovjeku koji je sa klupe odveo Borac na vrh Evrope.

- I prije njegovog dolaska Borac je bio stalno u vrhu, ali uvijek drugi ili treći i stalno nam je “samo malo falilo” da budemo najbolji. Borac je i tada imao četiri reprezentativca sa svjetskim i olimpijskim medaljama, Milorada Karalića, Nebojšu Popovića, Dobrivoja Seleca i mene. Onda je, na insistiranje Mire Bjelića i moje, doveden Janjić, iako je bilo protivnika tog poteza. On je znao da nam savršeno tempira formu i to je ubrzo dalo rezultate. Počeli smo osvajati trofeje na domaćoj sceni, ali smo u Evropi ispadali već nakon prvog ili drugog kola. Svi smo bili dobri, sjajni, odlični, ali nam je nedostajao jedan vanserijski igrač. A to smo dobili dolaskom Zdravka Belog Rađenovića i taj pehar evropskih prvaka jednostavno je morao da dođe u Banjaluku - tvrdi Arslanagić.

Prema njegovom razmišljanju, tadašnja pažnja grada prema sportistima ne razlikuje se bitno u odnosu na ovu danas.

- Mislim da Banjaluka pomaže sport onoliko koliko može, kao što je i nas tada pomagala. Znam da su u to vrijeme postojali kriterijumi i tačno se znalo ko šta dobija i ko šta može da traži. Imali smo redovne stipendije, a premije kada klub sakupi pare. Za osvojenu titulu prvaka Evrope premija nam je bila 1.000 njemačkih maraka. Ali, tada su svi klubovi imali zimske i ljetne pripreme, a danas rijetko ko to može sebi da omogući - dodao je Arslanagić.

Prisjećajući se svojih trenerskih početaka, Arslanagić nije mogao, a da ne napravi nekoliko poređenja.

- Tada smo radili mnogo onoga što današnji treneri ne rade, niti im to pada na pamet. Borac je bio veliki klub, ali nam je uvijek na prvom mjestu bila škola. Znao sam ići na roditeljske sastanke, ispravljao sam ocjene igračima i mnogo toga. Puno pažnje smo posvećivali i zdravlju i sjećam se da je Miro Bjelić, kada god je dolazi neki novi igrač, insistirao da ovaj mora imati zdrave zube i obezbjeđivao redovne preglede kod stomatologa. Takođe, samo savršeno zdravi igrači mogli su dobiti ljekarsko uvjerenje u Zavodu za sportsku medicinu. Sada je to sve sasvim drugačije - kazao je Arslanagić.

Legendarni “profesor” u rukometu je već 61 godinu, kaže da je doživio mnogo radosti, nešto manje tuge, te da se nekih utakmica i danas prisjeća.

- Imam dva najsretnija trenutka i ne mogu da se odlučim samo za jedan. Prvi je olimpijsko zlato iz Minhena 1972. godine, a drugi titula prvaka Evrope četiri godine kasnije. A oni kojih ne volim da se sjećam, to su poraz od Forverca 1975. godine, te Olimpijada u Montrealu, 1976. godine, kada smo zbog jednog poraza ostali bez finala i na kraju bili tek peti - otkrio je Arslanagić.

A što se tiče penzije, bio je kratak.

- Već živim penzionerskim životom, na relaciji Poreč - Banjaluka, ali sam i dalje u rukometu, mada radim samo sa golmanima i sve rjeđe odlazim na kampove, iako ima poziva - zaključio je Arslanagić.

Rukometne legende

U Danskoj je, tokom posljednjeg Svjetskog prvenstva, promovisana knjiga pod nazivom “Rukometne legende”, gdje se našao i poduži tekst o Arslanagiću, kojeg su nazvali “sedmorukim divom”!

- Banjaluka je dugo bila centar moći svjetskog rukometa, gdje su se pravile rukometne veličine i logično je bilo da se neko od nas nađe u toj knjizi. Uz mene, svoje mjesto su tu našli i Beli Rađenović, Mile Isaković, Veselin Vujović, Arpad Šterbik, Kiril Lazarov, Bojana Petrović, Bojana Radulović, Mara Torti i Ivano Balić. Svakako da mi je velika čast što sam se našao u društvu pravih rukometnih legendi - s ponosom je istakao Arslanagić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.