Vlado Krunovar, cijeli radni vijek proveo u “Glasovoj” štampariji: Otisak istorije kroz decenije

Riječi su kojima decenije radnog iskustva u “Glasu” opisuje Vlado Krunovar. Došao je u štampariju davne 1960. godine i tu ostao do penzije. Mislio je da će to biti samo trogodišnja praksa, ali dobio je stalno zaposlenje. Međutim, kao i svi mladići iz tog vremena, morao je u vojsku. Otišao je, ali se vratio “Glasu”.

- Svi putevi nekako su me vodili u štampariju - prisjeća se kroz osmijeh Krunovar svojih početaka prije više od pet decenija, dok lista stare i požutjele crno-bijele fotografije iz firme.

Bila su to, kaže, izuzetna vremena.

- Nekada se u štampariji radilo na vrućem slogu, odnosno, linotipu koji je lijevao slova. Svako slovo bilo je pojedinačno, tako da su ručno formirane sve strane - priča Krunovar.

Cijeli proces štampanja novina bio je mnogo sporiji i složeniji, nego u današnje vrijeme.

- Kada bismo sva slova složili, otiskivali smo ih na presu, koju je čitao dežurni urednik, lektor i korektor. Kada ih svi detaljno pročitaju, jedna po jedna strana išla je na “šifu”, kako bi je u mašini formirali, jer tada još nije bilo rotacije. Snimano je po četiri strane koje su ubacivane u mašinu i sve smo ručno štimali. Rukom se i falcalo. Falc, to vam je preklapanje strana - objašnjava Krunovar, dodajući da su  važne  i svježe vijesti štampane posljednje, dok su novinari mnoge teme morali i nekoliko dana ranije napisati, ako su očekivali da im osvanu u novinama.

Poslije zemljotresa koji je razorio Banjaluku “Glas” je uspio nabaviti savremenu američku rotaciju “Gos”. Od tada kreće i nova era u procesu proizvodnje novina.

- Krenuo je ubrzan tempo. Išli smo, sjećam se, na specijalizacije da bismo znali raditi na toj rotaciji. Ona je mogla odjednom 32 strane da štampa. Doduše, bez boje, ali imali smo i neke 24 strane sa bojom – ističe Krunovar.

Iako posao u štampariji, kao i u novinarstvu nikada nije bio lak, svi su dijelili jednu zajedničku osobinu – ponos, jer su osjećali da svojim radom na neki način zapisuju istoriju, da su hroničari vremena.

- Nije bilo lako, jer je na rotaciji velika buka. Tu su i razne boje i jaki mirisi, prašina od papira... Ali, sve se to prevaziđe, ukoliko se posao voli – smatra Krunovar i dodaje da su radnici štamparije nekada bili dobro plaćeni i cijenjeni.

Dodatne beneficije bile su im, kako on kaže, što su imali priliku uzeti vruće tek odštampane novine.

- Uvijek sam čitao “Glas”. I dan danas ga čitam – ponosno će Krunovar, koji kaže da se  najupečatljivije sjeća tri datuma - zemljotresa u Banjaluci, smrti Tita i Odbrambeno-otadžbinskog rata.

- Zemljotres je srušio cijelu štampariju. Morali smo se preseliti. To je bio baš težak period. “Glas” je štampan po dvije strane, a najviše je imao osam strana. Sav posao obavljali smo na jednoj mašini koja je jedina bila ostala čitava i neoštećena u nekom magacinu - prisjeća se Krunovar.

Kao izuzetno težak period pamti i Odbrambeno-otadžbinski rat, kada je vladala nestašica svega.

- Nije bilo papira, nije bilo boja. Ma, ničega nije bilo. Jako teško smo tada radili. Morali smo i čuvati “Glasovu” štampariju, jer su svakodnevno stizala obavještenja da je i meta - objašnjava Krunovar i dodaje da se nije plašio iako je to bilo opasno vrijeme.

- Radilo se samo po noći. Nije bilo struje, već agregat, koji nije mogao da pokrene rotaciju, pa se čekalo deset sati naveče, kada je struja puštana, i tada bi štampali “Glas”. Bilo nam je gore nego poslije zemljotresa. Rotacija je bila američke proizvodnje, tako da nijedan ležaj ili bilo šta što bi se pokvarilo nismo mogli nabaviti ovdje, već smo se morali snalaziti da nađemo potrebne dijelove – dodaje Krunovar, koji je 15 godina bio i šef štampe u “Glasu”.

Međutim i pored svih teških i turbulentnih vremena nikada se nije desilo da “Glas” nije izašao.

- Jednom je bilo baš kritično. Izbio je problem sa strujom, jer je izgorio neki trafo. Ali i tada je “Glas” odštampan. Doduše, u Zagrebu, jer smo im poslali filmove, ali odštampan je - sjeća se Krunovar.

Kao hroničar vremena “Glas” je zabilježio i smrt Tita. Tada je, kako se prisjeća Krunovar, izašlo posebno crno izdanje.

- Svi su pozvani da hitno dođu od kuće. Održana je sjednica, gdje je dogovoreno šta i kako ćemo štampati. Grafičari i novinari morali su biti mobilni i ta pripravnost trajala je sve dok Tito nije sahranjen.

Krunovar je pod prstima i na papiru ispratio mnoge događaje, satkane u pet decenija rada. Penzionisan je 2003. Godine i od tada je samo vjerni čitalac “Glasa”. Međutim, miris boje i papira i dalje ga mami kada prođe pored štamparije.

- To je jednostavno neka vrsta tradicije i ljubavi – dodaje Krunovar, koji je u “Glasu” upoznao i ljubav svog života - suprugu Gordanu.

Radila je u knjigovodstvu i tu su se sreli i zavoljeli, tako da mu je “Glas” i privatno i poslovno obojio život najljepšim bojama.

Dežurstva i novinari

Dežurni novinari nekada su dolazili u štampariju kako bi pregledali novine. Svi su bili, priča Vlado Krunovar, veoma obazrivi, dok su užurbano i gotovo drhtavim rukama okretali svaku stranu i čitali slovo po slovo.

- Znali bi i po nekoliko puta čitati jednu stranu, tražeći da se nije neka greška potkrala - priča Krunovar.

Bilo je, kaže, među njima velikih novinskih imena, od kojih se uvijek rado sjeća Limuna Papića, legendarnog sportskog novinara, kao i Duška Momčilovića, koji je pravio neprevaziđene umjetničke fotografije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.