Tragična sudbina Openhajmera: Otac atomske bombe koji je postao žrtva Hladnog rata

Džulijus Robert Openhajmer je rođen 22. aprila 1904. godine u Njujorku u bogatoj porodici. opisujući njegovu prirodu prijatelji, poznanici i savremenici su ga opisivali kao snishodljivog, nestalanog i nepraktičnog. Svi su se ipak slagali oko jednog - bio je čovjek teškog karaktera. Proveo je decenije radeći kao predavač fizike i bio je "otac" nekoliko zapaženih naučnih otkrića, uključujući predviđanje crnih rupa trideset godina prije nego što je to postalo uobičajena teorija. Ipak, u istoriji je zapisan kao otac atomske bombe.

Opi, kako su ga zvali, bio je mršav i visok nešto više od 1.80 metara, a pored šešira koji je stalno nosio, krasila ga je i pogrbljenost.

Potiče iz Jevrejske porodice

Openhajmeri ​​su bili bogata njemačka jevrejska porodica; njegov otac je imao proizvodnju odjeće i živjeli su u Upper Vest Sideu. Openhajmer je pohađao Školu etičke kulture, koja je bila fokusirana na stvaranje učenika koji su bili odani služenju. Za budućeg oca atomske bombe, kao tinejdžer je imao čudan hobi - pisao je poeziju, pored toga što je sakupljao minerale.

Školovanje je završio kao najbolji u svojoj klasi. A onda su na red došle studije i Harvard univerzitet, koji je upisao 1922. godine. Prvobitni plan je bio da upiše hemiju, ali je otišao u drugom smjeru i prebacio se na fiziku. Međutim, ni tamo se nije držao usko u materiji.

Studirao je intenzivno i naširoko — pohađao je časove filozofije, književnosti i istočnjačke religije uporedo sa svojim glavnim smjerom — i završio četvorogodišnju školovanje za svega tri godine, diplomirajući sa uspjehom.

Nakon toga, put ga je vodio van Amerike, u Veliku Britaniju, gdje je nastavio sa školovanjem na Kembridžu sa namjerom da proučava atomsku energiju kod fizičara Lorda Raderforda.

Kasnije je prešao na Univerzitet u Getingenu u Nemačkoj da studira kod dr Maksa Borna, poznatog atomskog naučnika.

Ekscentrik karakterističnog izgleda

Pet godina nakon što je krenuo sa studijama, 1927., diplomirao je. Legenda kaže da je nakon položenog doktorskog ispita, profesor duboko uzdahnuo sa olakšanjem nakon vremena provedenog sa Opehajmerom: "Drago mi je da je to gotovo. Bio je na mjestu da me ispituje.".

Dr Born je kasnije rekao da je Openhajmer bio očigledno inteligentan, ali je imao naviku da prekida govornike da im objasni šta su pokušavali da kažu tokom časa.

Tokom i poslije studija, Openhajmer se borio sa depresijom zbog čega je odlazio kod nekoliko psihoanalitičara. Međutim, kako se navodi u tekstu "Insajdera", iz kandži mraka izvukao se vožnjom bicikla po Korzici, kao i čitanjem knjige "U potrazi za boljim vremenom" Marsela Prusta.

Openhajmer je bio složen lik, visok nešto više od 1.80, veoma mršav i pogrbljen. Kolege i prijatelji su ga poznavali kao "Opi". Pio je alkohol, stalno pušio, a prepoznatljiv je po šeširu koji je uvijek nosio.

Bio je nestalan i nepredvidiv, o čemu najbolje govori slučaj koji se desio tokom studija. Naime, odlučio je da se trka sa vozom. Tom prilikom doživio je sudar, i dok je on samo išetao iz automobila, djevojka koja je bila sa njim, bila je u nesvjesnom stanju.

Povratak u Ameriku i rad na Berkliju

Znao je i govorio latinski, francuski, njemački i grčki, a kasnije je proučavao sanskrit kako bi mogao da čita hinduističke knjige. 1929. Openhajmer se vratio u SAD i počeo da drži predavanja. Predavao je na Kalifornijskom institutu za tehnologiju u Pasadeni i na Berkliju.

Dok je njegov rad u laboratoriji često bio zapažen kao dobar, u samoj učionici je briljirao. Naime, za razliku od drugih predavača koji su mogli da budu zaglibljeni u nevažne detalje, Openhajmer je imao osjećaj za implikacije u stvarnom svijetu koje proističu iz teorija i držao je interesovanje svojih studenata.

Prema fizičaru Hansu Beteu, on je bio jedan od najsofisticiranijih predavača fizike u SAD.

"Ovde je bio čovjek koji je očigledno razumio sve duboke tajne kvantne mehanike, a ipak je jasno stavio do znanja da su najvažnija pitanja ostala bez odgovora. Njegova ozbiljnost i duboka uključenost dali su njegovim studentima istraživanja isti osjećaj izazova. Svojim učenicima nikada nije davao lake i površne odgovore, već ih je obučavao da cijene i rade na dubokim problemima.", rekao je Bete.

Jedno vrijeme, Openhajmer je živeo potpuno akademskim životom, provodeći vreme gotovo kao osobenjak. Kasnije je izjavio kako tokom prvih godina podučavanja nije čitao ništa o politici ili ekonomiji i da nikada nije slušao radio, pa čak ni imao telefon. Tokom 1930-ih, napravio je nekoliko značajnih naučnih otkrića, uključujući predviđanje crnih rupa 30 godina pre nego što je to postalo uobičajena teorija.

Ipak, nažalost značajnije za njegov kasnije život, bilo je ono što ga je koštalo margine nakon Drugog svetskog rata - druženje sa komunistima.

Godine 1936. imao je aferu sa komunistkinjom po imenu Džin Tatlok koja ga je uvela u ljevičarsku politiku. Njihova veza međutim nije potrajala i 1940. se oženio Katerin Visering Pojning, biologom i bivšom komunistkinjom, čiji je prvi muž bio komunista koji je poginuo u Španskom građanskom ratu. U kasnijem životu, sa njom je dobio dvoje djece, Petra i Ketrin.

U osvit Drugog svjetskog rata, Openhajmer, koji je sebe ranije smatrao apolitičnim, počeo je da uviđa posljedice depresije i fašizma u Nemačkoj. Bio je bijesan.

"Vidio sam šta depresija radi mojim studentima. Često oni nisu mogli da dobiju posao, ili poslove koji su bili potpuno neadekvatni. I kroz njih sam počeo da shvatam koliko duboko politički i ekonomski događaji mogu uticati na živote muškaraca. Počeo sam da osjećam potrebu da potpunije učestvujem u životu zajednice“, rekao je on.

Godine 1941, predsjednik Frenklin D. Ruzvelt je osnovao Menhetn projekat kao odgovor na vijesti da je Njemačka uspjela da podijeli atom i da bi stoga mogla da stvori atomsko oružje. Na čelu projekta nalazio se general Lesli Groves, koji je postavio Openhajmera za glavnog rukovodioca laboratorije u kojoj je trebalo da se napravi atomska bomba.

Usljed njegove komunističke prošlosti, nad Openhajmerovom podobnosti je stajao znak pitanja sa najvećim pitanjem - da li će biti lojalan do krajnjih granica? Tu je do izražaja došla taktičnost i riješenost Grovesa koji je stvari postavio jednostavno, objasnio je da na Openhajmera mogu da računaju kao na lojanog usled njegove jake želje da stvara istoriju.

Okupio najveće svjetske umove u Los Amosu

U naredne dvije godine, u Los Amosu u Novom Meksiku, njih dvojica su doveli najbolje moguće ljude za rad na projektu na koji je utrošeno oko dve milijarde dolara do kraja samog rata.

Angažovao je stručnjake koji su radili u različitim oblastima u vezi sa atomskom energijom, uključujući neke od najpametnijih ljudi na svijetu, poput dr Nielsa Bora i dr Enrika Fermija.

Tokom ovog perioda, Openhajmer je bio pod stalnim nadzorom nadležnih službi. Njegovi pozivi i pisma su praćeni. U junu 1943. viđen je kako provodi noć sa bivšom djevojkom Džin Tatlok, koja je tada već napustila komunističku partiju.

Takođe je neočekivano priznao vladinom agentu da su Rusi pokušavali da saznaju više o svom radu u Projektu Menhetn.

Kao odgovor, tri puta je ispitivan. Jednom prilikom je dao spisak komunista i simpatizera, ali uprkos tome, nije uklonjen sa posla, već je nastavio sa radom zajedno sa 4.000 ljudi koliko je bilo stacionirano u tajnoj bazi gde se pravila atomska bomba. Poslije nešto više od dvije godine, cilj je ostvaren.

Svijet više nikada neće biti isti

Uprkos tome što je bio poznat po svojoj nepraktičnosti, sa druge strane je hvaljen zbog načina na koji je vodio projekat, posebno zbog njegove efikasnosti i harizmatičnog vođstva. Jer, s vremena na vrijeme, neki od naučnika i radnika na projektu su izrazili zabrinutost da li rade pravu stvar.

Openhajmer je uspio da ih ubijedi da jeste. Rekao im je da, iako će atomska bomba stvoriti možda velike probleme u budućnosti, to je takođe način da se okonča rat.

A onda je došao i dan testiranja. U 5.30 časova ujutru, 16. jula 1945. detonirana je prva atomska bomba koju je napravio čovjek. Oblak pečurke dostigao je preko 12.000 metara visine. Openhajmer je uspeh posmatrao izdaleka i kada je vidio kako se oblak pečurke formira, izgovorio je sada već čuvenu rečenicu: „Postao sam Smrt, razarač svjetova.

Bio je to stih iz hinduističkog spisa od 700 stihova, Bhagavad Gite. Citat je iz vremena kada je po predanju hinduistički bog Višnu naredio princu da izvrši svoju dužnost i postigne vojnički uspeh.

U kasnijim izjavama Openhajmer je rekao: "Znali smo da svijet neće biti isti. Nekoliko ljudi se smijalo, nekoliko ljudi je plakalo, većina ljudi je ćutala."

"Da li je nauka dobra za čovjeka?"

Za nekoliko nedjelja, SAD su bacile dvije atomske bombe na Japan, okončavši Drugi svjetski rat, ubivši 80.000 ljudi u Hirošimi i 40.000 ljudi u Nagasakiju, dok je na hiljade njih kasnije umro od trovanja radijacijom. U vrijeme kada su bombe bačene, Openhajmer je slavio i čak je rekao da bi volio da je bomba napravljena ranije kako bi mogla da bude bačena na Njemačku.

Međutim, potom se osvrnuo na japanske žrtve nakon bombardovanja. Na istu temu govorio je i pred Američkom filozofskom društvom.

"Napravili smo stvar, najstrašnije oružje, koje je naglo i duboko promijenilo prirodu svijeta... Stvar koja je po svim standardima svijeta zla stvar. I time smo ponovo postavili pitanje da li je nauka dobra za čovjeka.", rekao je.

Nedugo zatim susreo se i sa tadašnjim predsjednikom Amerike, Harijem Trumanom. Tom prilikom izgovorio je rečenicu zbog koje je Truman navodno bio zgrožen - "Osjećam da imam krv na rukama.".

Progon Openhajmera

Uprkos osjećaju krivice, Openhajmer je u narednih nekoliko godina postao poznata javna ličnost. Bio je na naslovnicama časopisa i postao predsjednik američke Komisije za atomsku energiju, koja je formirana da zamijeni projekat Menhetn. Dobio je nagrade za svoj rad, poput Nagrade za izvrsnost vojske i mornarice 1940-ih. Ali on je takođe otvoreno oklijevao da razvije vodoničnu bombu, koja bi bila 1000 puta snažnija od atomske bombe.

Truman se 1949. obratio komisiji sa idejom da naprave hidrogensku bombu, a na to je javno pozvao i mađarski naučnik Edvard Teler, budući „otac H-bombe“.

Sa druge strane, Openhajmer je navodno rekao: „Niti mogu, niti ću to učiniti“. Takođe je javno podržao međunarodnu grupu koja ima kontrolu nad atomskim oružjem, a ne Ameriku.

Nažalost, uprkos njegovim stavovima i zalaganjem, H- bomba je razvijena i testirana 1952. godine. Svega godinu dana kasnije, u decembru 1953. godine, počeo je progrom Openhajmera.

Ponižavanje pred komisijom

Predsjednik Dvajt D. Ajzenhauer izrekao je i naredio zabranu da svi tajni podaci idu ja Openhajmeru, koji je 23. decembra 1953. primio pismo u kojem ga je obavijestio da mu je bezbjednosna dozvola suspendovana. Optužnica je glasila - simpatizer komunista.

Održano je tajno suđenj juna 1954. godine, nakon 19 dana saslušanja, u procesu koji je bio sve samo ne pošten, trajno mu je ukinuta bezbjednosna dozvola, iako komisija nije pronašla dokaze da je on pogrešno postupao sa bilo kojom povjerljivom informacijom ili da je pokazao bilo koji znak nelojalnosti.

Sve što je zabilježeno je da je imao „osnovne nedostatke u svom karakteru“.

Federacija američkih naučnika odmah je stala u njegovu odbranu, čineći ga simbolom nepravednog lova na vještice. U narednim godinama je nastavio da piše i objavljuje radove, da bi mu godine 1963., američki predsjednik Lindon Džonson uručio nagradu Enriko Fermi, gest političke rehabilitacije. Samo tri godine nakon toga, umro je od raka grla.

Bete, govoreći o procesu izjavio je sljedeće: „Openhajmer je vrlo tiho prihvatio ishod saslušanja o obezbjeđenju, ali on je bio promenjena osoba; dosta od njegovog prethodnog duha i živahnosti ga je napustilo.", rekao je.

Bez bezbjednosne dozvole, Openhajmer nije mogao da nastavi svoj posao. Vratio se u akademsku zajednicu, vodeći Institut za napredne studije u Prinstonu, Nju Džersi, dok je takođe držao javna predavanja i objavljivao naučne eseje.

Kenedi ispravio nepravdu

Atomska bomba i posljedice nastale nakon nje, izjedale su ga godinama nakon korišćenja. Međutim, u razgovoru za medije 1961., kada su ga pitali o atomskim bombama bačenim na Japan, rekao je da to nije na njegovoj savjesti.

„Naučnici nisu delinkventi. Naš rad je promijenio uslove u kojima muškarci žive, ali korišćenje ovih promjena je problem vlada, a ne naučnika.", rekao je između ostalog.

Godine 1962, Openhajmera je dobio poziv na večeru povodom Nobelove nagrade u Bijeloj kući od predsjednika Džona F. Kenedija, a sljedeće godine je dobio Fermi nagradu, najveću čast AEC-a.

18. februara 1967, samo godinu dana nakon penzionisanja, Openhajmer je preminuo od raka pluća. Imao je 62 godine.

Tokom komemoracije, veliku pažnju javnosti su izazvale riječi fizičara Henrija DeVulf Smita.

"Takva nepravda se nikada ne može ispraviti; takva mrlja u našoj istoriji nikada nije izbrisana. Žao nam je što je njegov veliki trud za svoju zemlju plaćen na tako jadan način.", rekao je on.

Uloga koju je vlada igrala u njegovom padu sa milosti povremeno je isticana u javnosti. Konačno, mrlja sa njegovog imena skinuta je skoro šest decenija kasnije, decembru 2022. godine kada je američka sekretarka za energetiku Dženifer Granholm poništila odluku o povlačenju njegove bezbjednosne dozvole.

Proces je opisan kao pogrešan i proistekao je više iz neslaganja oko njegovog stava o nuklearnom oružju, a ne iz bilo kakvih stvarnih bezbjednosnih zabrinutosti.

"Kako je vrijeme prolazilo, sve više dokaza je izašlo na vidjelo o pristrasnosti i nepravednosti procesa kojem je dr Openhajmer bio izložen, dok su dokazi o njegovoj lojalnosti i ljubavi prema domovini samo dodatno potvrđeni", rekla je ona tom prilikom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.