Šta će Švaba u našoj Srbiji!

Na palubi su stajala dva markantna, vitka čovjeka, već na prvi pogled njihovo uštogljeno držanje i mamuze na čizmama odavali su da se radi o oficirima. Radoznalo su razgledali toranj Saborne crkve i drevnu kalemegdansku tvrđavu, uzbuđeno i zaneseno upijajući prve utiske o Beogradu. Bili su to pruski oficiri: dvadeset osam godina star poručnik Paul Šturm i njegov sedam godina mlađi brat, potporučnik Eugen.

Malo su znali o Srbiji, toj zemlji “na kraj svijeta”, kako je tada izgledala onima sa evropskog sjevera. Samo rijetki upućeni su znali ponešto više o toj dojučerašnjoj turskoj provinciji, koja se još od 1804. borila za slobodu svog naroda na Balkanu. Tih dana i mjeseci već su se i širom Evrope čuli pokliči podrške tim herojskim naporima. Hercegovačkim ustanicima u pomoć su pristizali Garibaldijevi, ali i mnogi drugi dobrovoljci, dok su u Srbiju u pomoć dolazili ruski ratnici poput pukovnika Rajevskog, alijas Vronskog iz “Ane Karenjine”. Prikuplja se i znatna materijalna pomoć za srpske izbjeglice. Viktor Igo u francuskoj skupštini uzvikuje “za Srbiju”! Žana Merkus, kompozitor Čajkovski, Puškin i mnogi drugi pridružuju se toj akciji. Međutim, zapadne prestonice, prije svih Beč i London, su se mrštile na pomisao da bi se toj srpskoj državici mogla priključiti Bosna i druge srpske oblasti, pa bi tako ojačana mogla držati ključeve južnih vrata Evrope. I, kako neko reče, u evropskim odnosima ne postoji ništa novo, već je sve staro, samo često zaboravljeno. I dva pomenuta mlada oficira su se takođe htjela boriti za srpsku stvar. Humanizam, karijera ili možda neodoljivi dah avanture nisu jedino što ih je privuklo, i oni sami su bili Srbi, doduše Lužički. Baš u to vrijeme jedan njihov pjesnik “poručuje” Srbima Balkana: “Preko gora, preko dolina/u daljinu, sve moje misli idu k vama/braćo mog naroda.” I u njima je riječ Srbin snažno treperila kao nešto svijetlo i gordo. U vrijeme kada su u svojoj iskonskoj postojbini bili izloženi oštrom ponjemčavanju Bizmarkovog Drugog rajha, nadali su se da možda ovdje mogu početi novi život kao slobodni ljudi, među slovenskom braćom. Već sutradan se obreše u kancelariji ministra vojnog Belimarkovića, a potom ih srdačno primi i mladi knez Milan.

Odmah u vatru

Već 15. juna braća i zvanično postadoše srpski dobrovoljci, sa rasporedom u Drinski korpus pod komandom generala Alimpića. Šturmovi uskočiše pravo u vatru, gdje su se borbe sa Turcima uveliko razbuktale. Paul pod komandu dobi bataljon, a Eugen četu. Brzo postaje jasno da je Paul čovjek sa vojnim nervom, umješan, uporan, zreo i hrabar, što ispolji u borbama oko Bijeljine, Popova i Lešnice. Ređaju se činovi i odlikovanja, i uskoro već komanduje dobrovoljačkim pukom. Poslije srpsko-turskih ratova tuče se i sa Bugarima na Slivnici, a u pauzi borbi predaje na vojnoj školi, koristeći dokazane prednosti pruske obuke. I pored oštrog pruskog drila i čelične discipline koju su nametali, Šturmovi su bili i ljudi od krvi i mesa, odani, postojani drugovi, hrabri, požrtvovani, pravedni i iskreni, pa ih Srbija objeručke prihvati. Oni sami toliko zavolješe Srbiju da se već 1880. dogovoriše da se “posrbe”. Paul postade Pavle, Eugen Evgenije uzimajući prezime Jurišić, kao prevod njemačkog Šturm, a ono ostade kao nadimak. Primajući pravoslavnu vjeru odabraše Svetog Savu za porodičnu krsnu slavu.

S obzirom na to da je Pavle Jurišić Šturm glavni junak ove priče, za trenutak ćemo se vratiti na njen sami početak u prusku oblast Lužicu, u mjesto Bistricu kod Gerlica gdje je rođen 1848. kao Paulus, najstariji sin Otona Šturma, upravnika Carskog lovišta. Poslije pohađanja nižih škola uspješno završava prestižnu vojnu akademiju u Vroclovu (Šleska), a potom i ratnu akademiju u Nansiju (Francuska) i tako postaje oficir vjerovatno i prve armije Evrope tog vremena. Nedugo potom učestvuje u francusko-pruskom ratu (1870/71), iz kojeg izlazi sa činom poručnika i gvozdenim krstom na grudima. U ovoj vojni saborac mu je bio drug iz kadetskih dana, kasnije proslavljeni feld-maršal Makenzen, dok se na suprotnoj strani borio četiri godine stariji Pjer Kara, alijas Petar Karađorđević. Sa obojicom će biti sudbinski povezan tokom karijere. Za taj period je vezana i jedna, nikad potvrđena epizoda, po kojoj je navodno Šturm pomogao francuskom zarobljeniku Pjeru da prebjegne svojima. Međutim, činjenica je da je po dolasku na presto kralj Petar postao blizak prijatelj sa Šturmom, kojeg je 1908. imenovao za svog prvog ađutanta. Ali, čim je otadžbina ustala na oružje 1912, Šturm na svoje uporne zahtjeve ostavlja ovu dužnost i odlazi u trupu, gdje prima komandu nad velikom Drinskom divizijom prvog poziva.

Sa njom će, pored ostalih uspjeha, u silovitom naletu satrati Turke na Zabrnjaku kojeg je prepoznao kao stratešku tačku bojišta. Bio je to nagovještaj trijumfa i otvaranje vrata blistavoj kumanovskoj pobjedi, koja je odlučila ishod Prvog balkanskog rata. U ovaj okršaj je vodio borce u prvim redovima i zadobio ranu. Otadžbini to nije promaklo i na ramena padoše zlatne đeneralske epolete, a na grudi novo ordenje. Protiv Bugara 1913. sa Dunavskom prvog poziva vodi teške borbe na terenu Osogovskih planina, dajući nemjerljiv doprinos pobjedi na Bregalnici.

Stiže kad “zagusti”

Na novu vojnu nije se dugo čekalo, Austrougarska 1914. napade Srbiju i otkoči planetarni mehanizam smrti i razaranja. Đeneralu Pavlu Jurišiću povjerena je komanda nad Trećom srpskom armijom, koja je morala zatvoriti zapadnu granicu na širokom frontu od Obrenovca do Ljubovije. Uspijeva na jedvite jade, žilavim otporom dva mjeseca da sprečava prodor petostruko jačih Franc Jozefovih armija, kubureći usput sa manjkom ratnog materijala. Gdje “zagusti” stiže Šturm, svojom harizmatičnom koščatom pojavom djeluje ohrabrujuće i daje moralni podsticaj da se istraje. Stepina Druga armija tako dobi vrijeme da se pregrupiše i do nogu potuče neprijatelja u čuvenoj Cerskoj bici. I u blistavoj pobjedi na Kolubari Šturmova Treća bijaše oslonac Mišićevoj Prvoj armiji za genijalnu suvoborsku kontraofanzivu. Međutim, rat se razmahao, stiže kobna 1915., ratne poglavice u Beču i Berlinu se ponovo nadnose nad kartu Balkana, došlo je vrijeme da sa obraza speru sramotu Cera i Kolubare. Zajedno sa Bugarima kidišu na Srbiju iz tri pravca, stavljajući njenu vojsku pred nerješiv problem. Šturmova armija brani sjevernu granicu na Dunavu gdje mora primiti najžešći udar 11. armije, jedne glomazne elitne njemačke formacije, koja zloslutno tutnji kroz Banat, s namjerom da zauzme moravsku dolinu i potpuno skrši kičmu srpskoj vojsci. Na njenom čelu je niko drugi, do njegov negdašnji saborac, ambiciozni August fon Makenzen, s kojim se ponovo sreće poslije 45 godina, da bi ukrstili mačeve kao protivnici. Šturmove jedinice vode ogorčene borbe i odolijevaju punih petnaest dana strašnim udarima, ali su ogromna nadmoć ljudstva i čelika odnijeli prevagu.

Vrhovna komanda od njega potom traži da štiti po svaku cijenu odstupnicu glavnini ukliještenih srpskih snaga, koja se izvlači iz obuhvata, što on izvršava elastičnim i vještim manevrima. Bilo je đavolski teško tih dana biti u njegovim čizmama. Srbija je pregažena, ali samo teritorijalno, vojska se uspjela povući ka jugu. Šturmove kolone su zadnje napustile tlo Srbije i prošle albansku stradiju, dok se smrt šunjala oko njih i listom grabila slabe, bolesne i promrzle, kakvih je bilo najviše. Poslije oporavka na Krfu sa 3. armijom, zaposjeda dio Solunskog fronta od Lerina do Kajmakčalana. Krajem avgusta 1916. u krvavim borbama za osvajanje te “kapije slobode”, njegove trupe su imale izuzetno velike gubitke. Vojni vrh, možda i prenagljeno, komandu armije povjerava generalu Milošu Vasiću, a Šturma šalje u Odesu, gdje treba da pomogne u formiranju dobrovoljačkog korpusa.

Novi susret sa Makenzenom

Kraj rata je dočekao ponovo uz starog kralja. Doživjeće i da se u Futogu novembra 1918. ponovo sretne sa Makenzenom, ali ratna sreća je ovaj put zamijenila uloge pobjednika i pobijeđenog. Pruski feldmaršal je tad bio zarobljenik francusko-srpskih trupa, a u svojim sjećanjima s poštovanjem je pisao o velikom vojniku Paulu Šturmu. Stari ratnik je 1921., poslije skoro šest decenija službe, u 74. godini života konačno penzionisan, a samo pet mjeseci kasnije prije ravno 100 godina, konačno je sklopio oči 14. januara 1922. Sahranjen je, uz najviše državne počasti, na novom groblju u Beogradu. Proslavljeni vojskovođa je u šest ratova nosio srpsku kokardu i na polju časti doprinio njenom sjaju i ugledu. Već i letimičan pogled na popis bitaka i okršaja, u kojima je bio jedan od ključnih aktera, daje impozantnu sliku blistave vojničke karijere.  Bio je komandant kojem nije manjkalo smjelosti da energično preuzme inicijativu, vjerujući da je svako kolebanje i manjak odlučnosti fatalan za moral trupa i ishod bitke. Činilo se da posjeduje nepresušne rezerve volje i energije, uz neku stoičku samostrogost. Bio je spoj oštre pruske škole i srpske plemenite duše, tvrdokorna vojničina hladne glave i vatrenog srca. Arčibald Rajs, još jedan “naš stranac”, ovako ga je doživio prilikom njihovog prvog susreta '14: “Visok, rumen, vrlo vojničkog držanja, on je još imao nešto od pruskog oficira u svojoj spoljašnosti, ali njegova duša je postala srpska sa svim žarom.”

Kao da su se u njegovoj ličnosti na neki volšeban način sreli i pretopili u jedno dva Srbina: jedan iz doline Špreje, a drugi Morave. Vojnici su voljeli i kao oca poštovali svog komandanta, u njega se kleli, posebno Podrinjci koji su s njim pregrmjeli najkrvavije bojeve kroz decenije ratovanja. Pisali su mu pjesme, podizali spomenike i s koljena na koljeno prepričavali anegdote o njemu, kao onu čuvenu komandu “Napred junaci, sta ce Svaba u nasa semla Srbija!” Šturmove grudi su bile “pretrpane” visokim odličjima skoro svih evropskih dvorova, pa čak i japanskog. Odlikovalo ga je ukupno 12 država sa 30 ordena i osam spomenica. Iako mu je nekako izmakao čin vojvode, on nesumnjivo pripada velikoj petorci uz Putnika, Mišića, Stepu i Bojovića, vojskovođama obdarenim rijetkim ljudskim i vojničkim vrlinama, koji su svojim podvigom na krvavoj pozornici Velikog rata proslavili srpsko oružje širom planete.

Dva apostola

Đeneral Pavle Jurišić bio je vjerni pratilac kralja Petra, sa njim je išao u službene posjete Petrogradu, Parizu, Rimu, Carigradu, Sofiji, manastiru Hilandaru i Svetoj gori. Kralj Petar je u Šturma imao neograničeno povjerenje i visoko cijenio njegovo komandno umijeće. Ukazao mu je i rijetku čast da u njegovo ime ruskom caru uruči Orden Karađorđeve zvijezde. Stari Beograđani su se s nostalgijom sjećali kako su poslije Velikog rata često, u ranim satima gledali dva sjedokosa starca kako u svojim vojnim mundirima idu u crkvu na jutrenje. U toj epskoj slici dostojanstvene skromnosti, skoro asketizma, bilo je nečeg duboko ljudskog i časnog. Među tim starim isluženim vojnicima je postojala neka skoro dirljiva naklonost i poštovanje. Petar i Pavle! Kao dva apostola, ostali su samoprijegorno posvećeni svojoj uzvišenoj ideji služenja otadžbini do zadnjeg daha, a Šturm se upokojio samo koji mjesec poslije svog Kralja.

Potomci

Đeneral Jurišić se ženio dva puta iz uglednih srpskih porodica, ali nije ostavio potomstvo. Njegov tragično stradali brat (1901), potpukovnik Evgenija Jurišić je imao jedanaestoro djece. Njegovi sinovi Pavle i Petar bili su, kao srpski majori, učesnici Velikog rata. Petar je u Drugom svjetskom ratu bio oficir Dražine vojske. Kada ga je Gestapo uhapsio 1943., tražena mu je pasivna lojalnost zbog njemačkog porijekla, da bi spasio život. Odbio je riječima: “Ja sam srpski oficir!” I bio je streljan, isto kao i Aleksandar, sin Živojina Mišića 1941.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.