Sjećanja Banjalučana na razorni zemljotres iz 1969. godine: Pobjegli sa djecom u park, Mujo donosio ćevape

Aleksandar Stojanović
Sjećanja Banjalučana na razorni zemljotres iz 1969. godine: Pobjegli sa djecom u park, Mujo donosio ćevape
Sjećanja Banjalučana na razorni zemljotres iz 1969. godine: Pobjegli sa djecom u park, Mujo donosio ćevape

Zemljotres koji je pogodio Banjaluku kobnog 27. oktobra 1969. u devet časova i 11 minuta opustošio je grad, a u djeliću sekunde zgrade, škole, bolnice i fabrike pretvorile su se u oblak dima. Na ulicama se moglo čuti samo vrištanje, dozivanje u pomoć i plač uplašenih građana, majki i djece.

Grad poslije katastrofe više nikada nije bio isti. U zemljotresu je poginulo 15 Banjalučana, njih 1.117 je teže ili lakše povrijeđeno, a više od 86.000 objekata je razoreno. Sve ovo je postalo vječna opomena i svjedok sile prirode, a podrhtavanje tla tog kobnog jutra nakratko je zaustavilo vrijeme i život u gradu na Vrbasu i urezalo se u kolektivni duh grada i svih Banjalučana.

Na krilima solidarnosti i pomoći koja je stizala iz svih krajeva krajiška ljepotica podigla se kao feniks iz pepela i danas sija punom snagom, ponosna, ali u stalnoj pripravnosti, svjesna da niko nije jači od prirode i da nikada ne smije više pomisliti da se takva katastrofa ne bi mogla ponoviti.

U srijedu, 23. oktobra, objavljene su do sada nikad viđene fotografije u boji koje su djelo foto-amatera i rukovodioca u tadašnjem privrednom gigantu “Incelu” Radivoja Radanovića (84). On je u razgovoru za “Glas Srpske” kazao da su se slike užasa, strave i ruševina za svega nekoliko dana pretvorile u sliku obnove, solidarnosti i borbe da se izgradi nova, još jača Banjaluka.

- Iako je vladala panika zbog zemljotresa koji se desio noć prije, odlučeno je da “Incel” radi i sutradan, pa sam se ujutro zaputio autobusom na posao. U trenutku tog najjačeg udara nalazili smo se u blizini tadašnjeg studentskog doma, autobus se zaustavio i vidjeli smo da se sve ruši. Brzo smo se zaputili prema fabrici da vidimo kakva je situacija sa radnicima. Na svu sreću, niko od radnika nije stradao i nije bilo većih oštećenja, ali je zavladao strah zbog dijela gdje su plin i druge opasne hemikalije. Međutim, brzom reakcijom radnika sve je stavljeno pod kontrolu i nije bilo težih posljedica - prisjetio se Radanović najkritičnijih sati.

Njegovu suprugu Radoinku zemljotres je zatekao na željezničkoj stanici kad je htjela da se zaputi u Sombor kod porodice, kako bi se nakratko sklonili iz Banjaluke. Dio dimnjaka koji se srušio u blizini povrijedio joj je nogu, ali je sjela na voz i krenula put Vojvodine.

- To su užasni trenuci panike i straha, dok se voz kreće, čini vam se da se zemlja konstantno trese. Kada sam kondukteru, koji je prišao da uzme kartu, rekla da idem iz Banjaluke, dobila sam svu neophodnu pažnju i pomoć. U Vinkovcima mi je ukazana ljekarska pomoć, a mnogo humanih ljudi nas je dočekalo i pomoglo nam i u Somboru - rekla je Radanovićeva.

Kao najjači utisak ona izdvaja upravo tu veliku solidarnost i humanost koja se javila u trenucima velike tragedije.

- Već poslije prvog zemljotresa 26. oktobra svi smo pobjegli vani i sklonili se u park “kupusište”. Nije bilo vode, ni struje, a djeca su plakala i bila u velikom strahu. U tom trenutku prišao nam je ćevabdžija Mujo i svima nam donio kiselu vodu i ćevape, kako bi djeca imala šta da popiju i pojedu. Iako smo mu nudili nešto para što smo imali, nije htio da uzme. I to su ti momenti koji vam olakšaju veliku muku, kada vidite da postoje ljudi koji su voljni da pomognu kada je najteže - kazala je Radanovićeva.

Kada dođe do neke katastrofe, ljudi djeluju instinktivno i često panično, a Radanovići posebno ističu ulogu tadašnjeg predsjednika opštine Živka Babića, čija je odluka da djeca i mladi ne idu u školu spasila stotine, možda i hiljade života.

- Gimnazija, Medicinska i Osnovna škola “Jovan Jovanović Zmaj” su potpuno uništene. Zamislite da su đaci tada bili u školi koliko bi bilo žrtava. Takođe, njegova prisebnost, prizemnost i dostupnost građanima je bila nemjerljiva i taj čovjek je zaista veliki heroj, čija je uloga u obnovi grada nemjerljiva - istakli su Radanovići.

Tada devetogodišnjak, novinar “Glasa Srpske” Siniša Kotaraš, čiji je otac radio u tadašnjem “Glasu”, kaže da su mu prizori od prije 50 godina ostali zauvijek urezani u sjećanju.

- Majka i ja smo krenuli na pijacu. Ona je ušla u auto da mi otvori vrata i tada se zatresla zemlja. Sjećam se da sam vidio ogroman crno-žuti dim koji je išao iz pravca centra, ljude kako trče iz zgrade koja je pukla popola i čuo vrisku uplašenih građana. Nakon određenog perioda došao je otac krvav i sav od prašine. Zgrada tadašnjeg “Glasa” je znatno uništena, a njega je udarila cigla koja je pala sa zida koji se urušio, na sreću, u suprotnom pravcu od njega - prisjetio se Kotaraš.

Centar grada bio je sav u prašini, ljudi su uplakani i uplašeni bili po ulici, a zgrade i objekte zamijenili su šatori koji su se nalazili u centru grada, gdje je privremeno izmještena i administracija.

Ali, nošeni tadašnjim proleterskim duhom, čelni ljudi Banjaluke i Krajine nisu sjedjeli skrštenih ruku.

Počela je potpuna obnova grada. Pomoć je pristizala iz čitave Jugoslavije, ali i Evrope i svijeta. Podiglo se i staro i mlado da grad na Vrbasu ponovo bude onaj stari. A poseban polet dala je posjeta druga Tita, koji je u Banjaluku došao odmah nakon katastrofe i naredio da se grad obnovi u najkraćem roku.

Međutim, iako nošeni nekom nadljudskom snagom i željom da se što prije oporave, Banjalučani i Banjaluka su od 28. oktobra bili potpuno drugačiji. Promijenjen je način gradnje, planiranja i života uopšte. Vrijeme je stalo tog dana, a “krivi sat” na Trgu Krajine i danas stoji kao vječna opomena.

Izvještavanje “Glasa”

O velikom zemljotresu izvještavao je i tadašnji “Glas”, a u vanrednom broju novinari su opisivali slike užasa na ulicama grada.

- U devet časova i 11 minuta stihija je svojom rušilačkom snagom dovršila ono što je započela prethodnog dana u 16.38 sati i nastavila tokom noći. U tom tragičnom trenutku dogodila se katastrofa. Kuće su rušene kao kule od karata. Oblaci prašine natkrili su Banjaluku i čitav grad je pretvoren u jednu veliku ruševinu - stoji u tekstu od 29. oktobra 1969. godine.

A haos na ulicama opisan je riječima “sve se odvijalo kao u najsumornijim ratnim filmovima. Iz kuća su istrčavali ljudi, žene i djeca. Automobilske kolone pojurile su na sve strane. Svuda metež i haos, svuda tuga i panika”.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana