Radijum djevojke: Tamno vrijeme svjetlećih satova zbog kojih je umrlo desetine mladih žena VIDEO

National Geographic
Foto: National Geographic

U početku im je bilo zabavno jer im je rečeno da je - čak i lizanje radijuma - bezbjedno. Kasnije su ove mlade žene umirale u bolu i strahu. Ove mlade devojke su mislile da su srećnice jer su dobile posao u velikoj fabrici – Junajted Stejt Radijum Kompani.

Bila je 1917. godina, još uvijek je trajao rat, ali je njihova plata bila fantastična – otprilike tri puta veća od prosječne plate koju su u to vrijeme primale djevojke – a posao je bio lagan. Trebalo je da farbaju brojčanike i kazaljke ručnih satova.

Međutim, ta boja nije bila obična. U nju je dodavan radijum - kako bi satovi noću svjetlili, što je olakšavalo glednje na sat u mračnim rovovima.

Bez izuzetka, "radijum djevojkama" je rečeno da je boja bezbjedna za rukovanje, tako da nisu preduzimane praktično nikakve mjere predostrožnosti.

Šta više, kako bi nanošenje boje bilo preciznije, djevojkama je savetovano da slobodno liznu četkicu.

Nova tehnologija

Iako su Pjer i Marija Kiri radijum prvi put identifikovali 1898. godine, a Marija uspjela da ga izoluje 1910, boja sa radijumom je 1917. bila novi pronalazak.

Par je odmah znao da je njihovo otkriće opasno. Ali Kirijevi su radili sa velikim količinama čistog radijuma, mislilo se tada.

Konvencionalna mudrost koja je važila u to vreme, glasila je da je malo radijuma dobro za ljudsko zdravlje.

Tokom ranog 20. vijeka, stotine hiljada ljudi pilo je vodu sa dodatkom radijuma, koristili su paste za zube i kozmetiku sa radijumom, koja je njihovoj koži davala sjaj.

Satovi prefarbani bojom sa radijumom, preko dana bi upijali svjetlost, a onda bi čitve noći njihovi brojčanici bili vidljivi. Bilo je to naučno čudo tog doba.

Nažalost, taj svijetli element imao je tamnu stranu. Jedini stabilni izotop radijuma - radijum-226 - ima vrijeme poluraspada od 1.600 godina. Sve dok traje, svaki uzorak radijuma emituje alfa čestice u svim pravcima.

Normalno, alfa zračenje je bezopasno u malim dozama. Bezbroj prirodnih izvora ovog zračenja može da se nađe u prosječnoj kuhinji ili kupatilu. Ima ga i u prirodi. Izvan tijela, je gotovo bezbjedan.

Ali unutar tijela djeluje razorno.

Muškarci koji su radili za USRC nosili su zaštitne kecelje, međutim, djevojke nisu imale nikakvu zaštitu, čak su savjetovane da liznu četkicu za što detaljniji rad.

Posljedice

U januaru 1922. godine, Ameliju Moli Mađu počeo je da boli zub. Zubar je rekao da mora da joj izvadi kutnjak. Nekoliko nedelja kasnije, vratila se u ordinaciju da joj izvade i zub pored. Nijedna rana nije zarastala - nego su krvarile i gnojile se. Stomatolog je morao da joj izvadi još zuba.

U maju se stomatolog odlučio na operaciju kako bi Moli uklonio apsces. Nakon što joj je otvorio desni i ugledao kost - ona mu je izgledala previše pepeljasta i suva. Dotakao ju je prsto Umesto da ukloni uzrok infekcije, uklonio joj je čitavu kost, samo dodirom prsta. On nije znao da je radijum ušao u koštane ćelije i lišio ih kalcijuma.

Tog ljeta, Moli je izvađena čitava vilica zajedno sa dijelovima unutrašnjeg uha. Do septembra 1922, osam mjeseci nakon prve zubobolje, Moli Mađa je umrla. Tumori su joj pritiskali jugularnu venu, grlo joj se napunilo krvlju, a onda se udavila u krevetu.

Moli nije bila jedina djevojka kojoj se to dogodilo. Radijum lako prolazi kroz desni i ulazi u krv, tako da su se otprilike u vrijeme kada se Moli razboljela, kod djevojaka iz radionice pojavili brojni čudni simptomi.

Jedna je pretrpjela potpuni kolaps pršljenova, pošto je radijum njenoj kičmi učinio isto što i Molinoj vilici. Druge su razvile rak kože, kataraktu, rak grla i druge simptome i bolesti koje se dobijaju nakon dugotrajnog izlaganja zračenju. Gubile su zube i kosu.

U to vrijeme, iako se znalo da je radijum izuzetno opasan, niko nije imao iskustva sa radijacijskom bolešću. Molina smrt je pripisana sifilisu, što je kompanija rado izjavljivala nakon što su optužbe počele da se gomilaju.

Do 1924. godine, USRC i nezavisniorgani su naizmjenično poručivali studije koje su dokazivale, odnosno opovrgavale bezbjednost radijuma nakon što se proguta.

Razmjenjivali su se studijama sve dok 1925. Harison Martland nije počeo da proučava ovaj problem.

Martland je ponovo otvorio slučaj Moli Mađe. Ispostavilo se da su tada uzrok smrti utvrdili laici. Martland je tada kao medicinski službenik okoline Eseks, ukinuo sistem porote i angažovao kompetentne ljekare.

Kao što se i očekivalo, na Molinom lešu nije bilo znakova sifilisa, ali je očigledno bio oštećen radijacijom. Nakon ispitivanja nekoliko leševa, došlo se do istog zaključka.

USCR je na kraju bankrotirao zbog sudskih i medicinskih troškova.

 Na njegovo zaprepašćenje, kost se pod njegovim prstom raspala.

Dobre i loše vijesti

Objašnjenje je došlo prekasno za većinu radijum djevojaka. Mnoge su umrle mlade, najčešće u velikim bolovima i u strahu. One koje su preživjele imale su oslabljene kosti, ispadali su im zubi, i dobijale su različite oblike raka (koji su mogli biti uzrokovani time što su kao tinejdžerke bile izložene radijumu, ali ne mora da zanči).

Poslije dugotrajne i ružne sudske bitke, neke od djevojaka su dobile odštetu, druge nisu, i život je krenuo dalje.

Njihova žrtva nije bila uzaludna. Rad dr. Martlanda je privukao pažnju, a 1930-ih godina nekoliko istraživačkih instituta mu se obratilo za savjet o bezbjednom rukovanju štetnim elementima kao što su uranijum i plutonijum.

Decenijama kasnije, američka komisija za atomsku energiju bila je zahvalna istraživanju i iskustvu stečenom u USRC-u što im je pomoglo da osmisle protokole za rukovanje i bezbjednost koji su sačuvali hiljade drugih mladih radnika tokom Drugog svjetskog rata.

I danas se citira rad dr. Martlanda o radijum djevojkama i efektima dugotrajnog izlaganja i nije pogrešno reći da su desetine hiljada ljudi širom svijeta imale koristi od onoga što je naučeno iz iskustva radijum djevojaka.

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana