Kako je vojevao krajiški junak i hajdučki harambaša Golub Babić: Prije bi se poturčio nego primio katolički križ

Goniše se tada i Turci među sobom zbog sultanovih reformi, ali se i to moralo svršiti preko leđa ugnjetene raje. Anarhija je donijela okrutni zulum i zločine uz previsoke dacije, koje su ojađele i ponižene Srbe ostavljale i bez šake žita u ambaru. Srpčad su još zarana, k'o i mlada vučad, morala oštriti zube i otvrdnuti u trpljenju svih nedaća do krajnjih granica ljudskih snaga. I mlađani Golub izađe rano na lijep glas kao sposobno i otresito momče koje imađaše kuraži da se upusti u trgovinu živom stokom. Kad mu to Turci pokvariše, prkosni Babić se obre u 'ajdučkoj četi, a 1848. zavojšti Mađar na bečkog cara, a i na Srbe u Vojvodini. Uto dođe glas da vojvoda Knićanin kupi dobrovoljce za pomoć prečanskoj braći i Golub se brzo nađe pod tim barjakom.

Odratova pošteno, baveći se u tim krajevima cijelih 10 godina. Po povratku u Bosnu ugazi pravo u doljansku bunu da kao ratnik, svikao na miris krvi i baruta, pomogne slom tiranije. Buna zbog loše pripreme naskoro propade iako pogibe dosta valjanih Srba, među kojima i stariji mu brat Božo. Pred svirepom turskom odmazdom dio ustanika i naroda uzmače preko Save u Austriju. Tako se i Golub obre sa porodicom u Pakracu, gdje se stanio sve do 1863. Kako se proču da bi ga sa drugim vođama “švabe” mogle izručiti nazad Turcima, pozva ga u Đakovo pod pod svoju zaštitu biskup Štrosmajer. Ovaj vajni “Jugosloven” pritiješnjenom Babiću ponudi kao spasenje prelazak u katoličanstvo, a onda bi se valjda, po starom receptu, za uglednim prvakom poveo i ostali očajni izbjegli narod.

Golub s prezrenjem odbi “prepodobnog” biskupa rekavši mu da su on i njegovi Krajišnici htjeli prevrnuti vjerom i poturčiti se sad bi živjeli ko begovi, pa ne bi morali glavu metati na panj i svu ovu nejač izvrgnuti pogromu. I još mu u jarosti kaza kad bi, ne daj Bože, i morali ostaviti svoju vjeru prađedovsku, prije bi se poturčili već primili katolički križ.

Nije bez značaja pomenuti da je katolički kler u Bosni i Hercegovini potčinjen ovoj biskupiji uporno branio svojoj pastvi prilazak ustanku, dok su neki Turcima potkazivali i klevetali viđenije Srbe. Manji broj katolika je pokazivao simpatije prema ustanku, dok se većina držala neutralno, ali je bilo i drugih primjera kao kad je njih 500 zajedno s Turcima napalo ustanike kod Gašnice. Odmah poslije ove epizode sa Štrosmajerom Golub pokupi čeljad i kod Loznice pređe u Srbiju, odakle ga tamošnji proto Ignjatije proprati i smjesti u obrenovačko selo Stublinu. Ne mogavši nazad u Bosnu, a ni u Austriju, tu poživi oko 11 godina. Kada se 1875. prvo u Hercegovini, a potom i u Bosni među Srbima osjeti novo gibanje, kao pred erupciju vulkana u kojem je tinjao gnjev potlačene raje, Golub nagonski osjeti da je kucnuo čas za konačno oslobođenje.

Gorio je od želje da se Krajina i sva Bosna konačno spasi iz viševjekovnog teškog ropstva. Sa trojicom braće vrati se u Bosnu i odmah na oružje podiže Srblje u Crnim potocima, kao što su već učinili Pero Babić, Bajalica, Đenadija i Petar Pecija na prostoru Kozare i Prosare. Narod Goluba ubrzo bira za vođu šireg ustanka, a buna naglo narasta i godinu dana kasnije već ga vidimo kao neprikosnovenog starješinu potvrđenog autoriteta. Reaguje brzo, koristi zimski predah da se zbog vojnih potreba u Zagrebu tajno sastane sa Ilijom Gutešom preko kojeg će nabaviti 200 pušaka novog sistema, prilično olova, baruta, i dva manja topa.

Ovaj prekaljeni ratnik ozbiljno i promišljeno vodi ustanak, čuvajući ljudstvo i ne trošeći olako narodnu snagu. Ne napada na jaka uporišta Turaka, već odlučno razbija manje odrede i posade, kruneći postepeno još uvijek značajnu tursku vojnu nadmoć. To je davalo polet i samopouzdanje još nedovoljno jakoj i ustrojenoj narodnoj vojsci. Uskoro će ustanici kontrolisati širok prostor od Like do Bjalaja i od Dinare do Livna i Glamoča, što će i njemu značajno podići ugled. Tada 2. jula 1876. Golub sa svojih 70 četovođa potpisuje politički proglas ustanka o prisajedinjenju Srbiji. U to vrijeme iz Beograda dolazi pukovnik Despotović i Golub mu, kao školovanom višem oficiru, bez ustezanja predaje komandu. No to će se uskoro pokazati kao fatalno, jer Despotović, ne poznajući dovoljno prilike na terenu, preambiciozno postavlja strategiju i upušta se u velike frontalne operacije sa nadmoćnijim neprijateljem. To se desilo u vrlo nepovoljom trenutku jer su Turci, uz prethodnu podršku Austrije, izvršili veliku koncentraciju snaga za odlučan obračun sa ustanicima.

Kao i više puta ranije Srbi se se nađoše između turskog čekića i austrijskog nakovnja i sve navedene okolnosti uskoro će dovesti do teških poraza i konačnog sloma ustanka. Vojvoda Babić se sa dijelom svog ljudstva nakratko izvlači u Liku, da bi vrlo brzo preduzeo nove napade na Turke u oblasti Tromeđe i jugozapadne Krajine. To su bili očajnički pokušaji da se održi kakav takav plamen otpora pred konačni politički rasplet. U oktobru 1877. Ustanička skupština bira ga u Privremenu narodnu bosansku vladu. Na novom zasjedanju ovog tijela u martu naredne godine u Tiškovcu donesen je Memorandum kojim se velikim silama izražavaju legitimne težnje jednog porobljenog naroda.

No sve će to ostati glas vapijućeg u pustinji jer je visoka evropska gospoda sa indignacijom okretala glavu od tih zahtjeva, igrajući veliku partiju podjele moći i uticaja u kojoj nije bilo mjesta za male narode. Uskoro će oslobodilački napori Srba dobiti jedan neočekivano žalostan epilog na Berlinskom kongresu. Kao grom iz vedra neba došla je vijest o okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske. Nije teško zamisliti kako se tada osjećao proslavljeni vojvoda stojeći u središtu krvave pozornice, gledajući uzaludnu žrtvu svog mučeničkog naroda, čijoj su propasti pored velikih sila doprinijele i razne intrige i spletke u vlastitom okruženju. U tim danima drži se pasivno, ne pada mu na pamet da se priključi borbi bosanskih muslimana za opstanak turske uprave. Skrhan kao kapetan poslije brodoloma, on se u Srbu predaje novoj vlasti, koja mu za uzvrat daje nekakvu službu u Bihaću ne bi li ga isknjižila kao opasnog neprijatelja. Golub se kasnije nastanjuje u Sarajevu, gdje će i umrijeti na Nikoljdan 1910. godine.

Sahrana

Sahranjen je dostojanstveno angažovanjem srpskih sarajevskih prvaka, među prvima Jovana Mitričevića i Ilije Mandića. Na sahrani je činodejstvovao mitropolit Evgenije sa šestoricom sveštenika, kojom prilikom je lijep nekrolog održao sveštenik i narodni poslanik Todor Srdić. Hor srpske Preparandije je zajedno sa upravom i đacima Srpske osnovne škole pojao u povorci do groblja, gdje mu je crkvena opština odredila počasno mjesto. Šćepan Grdžić je održao nadahnut patriotski govor u ime Srpske narodne organizacije. Kurtoazni telegram saučešća uputio je čak i zemaljski poglavar baron Varešanin, iako vlasti nisu dale dozvolu njegovom sinu Dušanu, tada kapetanu Vojske kraljevine Srbije, da prisustvuje sahrani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.