Zoran Popović, istoričar: Francuski profesori su i zločin u Kravici pripisivali Srbima

Da im se može stati na crtu, dokazao je mladi istoričar Zoran Popović, porijeklom sa Ozrena, koji je danas uspješan akademski građanin Pariza.

- Imao sam okršaj sa kolegom koji mi je rekao da je bio u Kravici, gdje su Srbi ubijali muslimane. Odgovorio sam mu da je bilo sasvim drugačije, odnosno da su ubijani Srbi. Francuzi imaju iskrivljenu sliku o ratnim dešavanjima u BiH - rekao je u intervjuu “Glasu Srpske” Popović, koji je diplomirao istoriju na Sorboni, a master rad odbranio je na temu ratnih dešavanja u BiH.

Popović je hrabro, rušeći sve prepreke na putu ka istini, počeo Evropi da prenosi istinu o borbi srpskog naroda i ratnom putu Vojske Republike Srpske.

GLAS: Diplomirali ste istoriju na Sorboni, a master rad bio je o temi bitaka vođenih u Brodu i Derventi tokom operacije “Koridor 92”. Zašto ste izabrali tu temu?

POPOVIĆ: Otac mi je bio pripadnik Druge oklopne, a djed Prve ozrenske brigade. Upravo zbog svega toga htio sam da se bavim ratom devedesetih u BiH. Problem je bio što nisam mogao da pričam o rodnom Ozrenu zbog bliskog odnosa sa tim područjem. Onda sam rekao: “Hajde da vidim šta se dešavalo nedaleko od Ozrena”, pa sam se opredijelio za Derventu, gdje sam imao kontakte sa pojedinim borcima, ali sam se čuo i sa rodbinom koja živi u Brodu. Tako da sam prve godine odradio temu oslobađanja Dervente, a sljedeće Broda.

GLAS: Ko Vam je pomogao oko materijala za master rad, odnosno ko su bili izvori?

POPOVIĆ: Tražio sam dokumentaciju gdje god sam mogao. Zvao sam arhive BiH, a u kasarni “Kozara” u Banjaluci su mi rekli da nema šanse da dođem do dokumenata, da mi je potreban neki dokument i dozvola od Ministarstva odbrane. Onda sam se okrenuo prema borcima, odnosno ka 27. motorizovanoj brigadi Republike Srpske, gdje su mi oni slali iz Dervente dokumenta i slike. Najviše mi je pomogao Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih. Takođe, kupio sam neke knjige od Hrvata, od istoričara Davora Marjana, a tu su svakako bili i podaci koje sam mogao pronaći na internetu.

GLAS: Kakve su ocjene profesora i kolega nakon svih podataka iznesenih o ratnim sukobima?

POPOVIĆ: Profesor je bio iznenađen. Neke stvari sam dokazao i kroz uvid u arhive iz Haga, koji mi je dao veliki broj dokumenata koje sam koristio. Tu sam saznao da je za nas rat počeo 1992. godine, a za Hrvate 1990. Našao sam dokumenta kako su planirali da sasijeku Posavinu. Otkrio sam i ko je bio prva žrtva rata. Profesori nisu očekivali da se to stvarno tako desilo kako sam predstavio u svom izlaganju. Oni su smatrali da su Srbi započeli rat, odnosno da su oni za stvaranje velike Srbije sve to radili i ubijali ljude. Čak sam dokazao da su ti ljudi što su silovali žene bili neprijatelji Srba. Iz dokumenata koji su mi stigli iz Haga navedeno je da su borci na prvoj liniji HVO-a imali punomoć da koriste Srpkinje službeno za silovanje. Oni to nazivaju službeno. Profesori su bili, u najmanju ruku, šokirani svim informacijama. Jedan od njih mi je na kraju rekao: “Da znate, gospodine Popoviću, to do sada nigdje nismo čuli ni čitali”. Oni su smatrali da su Srbi radili sve loše stvari. Uvidom u svu dokumentaciju jasno je da su se dešavali stravični zločini, a da je mali broj ljudi za to odgovarao. Došao sam do podatka da su Hrvati već 1991. godine formirali, odnosno ona je već postojala, Handžar diviziju, koja je bila sastavljena od Bošnjaka koji su išli u Hrvatsku da se obučavaju, a vraćali su se u BiH da zajedno sa HVO-om rade to što su radili. Kada sam dokazao da tu postoji most između Drugog svjetskog rata i devedesetih i da je to ista ideologija bila, kod profesora je to izazvalo veliku pažnju, posebno u ovom univerzitetskom svijetu, jer u sve to nisu bili upućeni. Nakon svega pozvan sam da učestvujem na konferencijama na Sorboni na temu rata devedesetih u BiH i tu sam držao govor koji je trajao oko dva sata.

GLAS: Naveli ste i da ste imali nekoliko problema sa kolegama zbog pogrešnog tumačenja događaja iz rata na prostorima BiH. O čemu se tačno radi?

POPOVIĆ: Imao sam kolegu koji mi je došao i rekao: “Srbi nisu takvi kakve ih prestavljaš”, odnosno da nije riječ o borcima, već da su Srbi samo ubijali civile, odnosno da su činili genocid. Francuzi uopšte nemaju tačnu predstavu o svim ratnim dešavanjima na prostorima BiH, odnosno imaju skroz iskrivljenu sliku. Za ljude ovdje je došlo do rata jer “eto, Srbi su htjeli da stvaraju veliku Srbiju i uzeli oružje za taj cilj”, a ja sam dokazao da Srbi nisu tražili rat, nego je on nametnut njima. Takođe, prilikom izrade master rada ostvario sam kontakt i sa novinarom iz Pariza koji je devedesetih izvještavao o sukobima u Posavini. Pitao sam ga: “Kakvo oružje su koristili Hrvati u tim ratnim sukobima?”, a on mi je rekao da su oružje dobili od Njemačke. On je bio ratni reporter na tom području i dobro je upoznat sa kompletnom situacijom. Pogrešno je bilo i to što u tom periodu ratnih sukoba srpska strana nije bila dovoljno zastupljena u medijima, pa nije prenesena slika na vrijeme. Jedan novinar mi je rekao da je na intervju sa Slobodanom Miloševićem čekao osam mjeseci, dok je sa Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem odmah dobijao intervjue, i to u roku od 15 minuta. Dakle, na Zapadu su sva odbijanja naših intervjua smatrali drugačije. Vjerovali su televiziji, a Srbi su odbijali intervjue. To je bio pogrešan pristup.

GLAS: Kako uopšte promijeniti iskrivljenu sliku na Zapadu o Srbima?

POPOVIĆ: Treba da se radi u prvom planu na istoriji, njenom prezentovanju. Slabo ovdje ima Srba koja su zaposleni u institucijama. Ljudi uglavnom dolaze da bi zaradili pare. Problem je što se naša dijaspora u Francuskoj više ne angažuje oko predstavljanja naše zemlje. Otežano je rješavati pojedine stvari ovdje, a da bi to uradili, treba da dođu do određenih dokumenata, što je skoro pa nemoguće. Nema ljudi koji bi se posvetili prezentovanju istorije. Oni koji to žele jako brzo shvate da je to sve teško.

GLAS: Kako se u Francuskoj danas gleda na trenutna dešavanja u BiH?

POPOVIĆ: Uopšte se ne tumači. Francuska ima neke druge brige sa kojima se bori, prije svega zbog inflacije. Narod nema ni puno vremena da razmišlja o nečem drugom, svako gleda u svoj džep. Geopolitika je trenutno okrenuta ka Izraelu, a teme sa Balkana nemaju neku veliku medijsku pažnju. Bilo je izvještavanja kada je bilo problema na Kosovu, a o BiH uglavnom ni riječi. Zadnji put je spominjana kada je bilo suđenje Ratku Mladiću. Kada objašnjavam ljudima ko je predsjednik Predsjedništva BiH, oni to uopšte ne razumiju. Oni malo bolje znaju Liban, koji je nekada bio pod francuskim vođstvom, tako da im kažem da je BiH kao Liban, tri vjere, podijeljeno je sve na tri, da postoje dva entiteta... Sve je to mnogo komplikovano u BiH i moje kolege ništa ne razumiju kada treba da se priča o našoj zemlji. Zbog toga me zovu da održim predavanje kada je BiH tema jer bolje poznajem sva dešavanja u zemlji.

GLAS: Kakva su mišljenja u Francuskoj o sukobu između Izraela i Hamasa?

POPOVIĆ: To je teška tema. Ovdje živi veliki broj muslimana. Francuska vlada podržava Izrael, ali sa druge strane se kod naroda osjeti buna, jer, nažalost, gledamo šta se sve dešava u tom ratnom sukobu. Neki govore da je to propaganda, da muslimani nisu loši, da su, u stvari, oni napadnuti. To je isto kao sa dešavanjima u Ukrajini, jer je za Francuze rat u Ukrajini počeo 2022. godine, a ko zna istoriju, zna da je sve počelo 2014. godine. Za Francuze, dok kamera ne snima, ništa se nije desilo. Ako nije zabilježeno video-snimkom i njima rečeno, to za njih ne postoji.

GLAS: Koliko se promijenio život u Parizu od izbijanja sukoba u Ukrajini?

POPOVIĆ: U početku je to bilo shvaćeno kao smak svijeta. Djeca su mi dolazila na časove i govorila: “Putin šalje atomsku bombu. Mi smo mrtvi”. Mediji su svaki dan pričali da Putin ima atomsku bombu, da je bolestan, da ima pet rakova... Svakakvih priča je bilo. Francuski mediji su pali u neku zabludu i slali priče da je Rusija pri kraju. Narod je bio jako uplašen, jer je rat bio nedaleko od njih. Pitali su se često, ako padne Ukrajina, ko će biti sljedeći?! Neki ne znaju da je Francuska nuklearna sila i da joj ne može skoro niko ništa. U posljednje vrijeme to se promijenilo, odnosno prije su imali svi uvid na Ukrajinu, a sada su je zaboravili i prešli na Izrael i Hamas. Sada više skoro niko ne gleda šta se dešava u Ukrajini, nemamo obavještenja o napredovanju jedne i druge strane, već mediji samo pišu o Hamasu i tamošnjim sukobima. Francuzi su takođe u početku smatrali da je potrebno pomoći Ukrajini, a kada su vidjeli da plaćaju porez koji je jako veliki ovdje da bi se steklo oružje koje bi dalje završilo u nekim drugim rukama, onda se pojavio problem. Bili su i protesti. Tu su svakako i nestašice hrane, pa se nedavno desilo da mjesec i po dana ljudi nisu mogli kupiti ulje, a koje je poskupjelo sa jednog, na tri-četiri evra. Takođe, određeno vrijeme nije bilo moguće kupiti ni makarone, a sve je to pripisivano posljedicama tih ratnih sukoba.

Odlazak

GLAS: Otkud u Parizu?

POPOVIĆ: Majka je sa bakom došla ovdje prije rata i radila je u Parizu. Odrasla je ovdje. Ona je rodom sa Ozrena, gdje je upoznala i moga oca. Tokom rata majka je stalno bila na relaciji Pariz - Ozren. Nakon što se rat završio, otac se zaposlio u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Tada se, naravno, pojavilo ono pitanje da li otići ili ostati u zemlji u kojoj je završen ratni sukob. Otišli su i snašli se u Parizu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.