Siniša Lakić: S obrazovanim čovjekom teško je manipulisati

Aristotel je smatrao da će “onaj ko pobjedi svoje strahove biti slobodan”. Svjedoci smo kako se u svijetu, zbog raznih strahova, sve više grade plemenske granice između “nas” i “njih”. Liberala i konzervativaca, vjernika i nevjernika, Izraelaca i Palestinaca, vakcinisanih i nevakcinisanih. Da li smo skliznuli u tribalizam i jedan plemenski način razmišljanja, nakon raznih pandemija, podjela, ratova i sukoba, kakav je i posljednji na Bliskom istoku te koliko se strahovi u današnje vrijeme koriste i kao moćno oruđe u oblikovanju svijesti ljudi, ali i samog svijeta. O svim ovim dilemama, ali i haosu koju je zavladao, kako u svijetu tako i glavama običnih ljudi, ulozi medija i društvenih mreža te borbi protiv njih, posebno iz perspektive obrazovanja, govorio je za “Glas Srpske” dr Siniša Lakić, profesor na katedri za psihologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. Osim što profesor Lakić predaje na katedri za psihologiju, tokom 2023. godine je bio angažovan u više obrazovanih projekata: istraživanje o reformi gimnazijskog obrazovanja, ispitivanje zadovoljstva statusom učiteljske i nastavničke profesije, unapređenje pedagoških i digitalnih kompetencija učitelja i nastavnika, profesionalno usavršavanje nastavnog kadra Univerziteta te obuka nastavnika za izradu testova čitalačke pismenosti. Koautor je i dvije naučne monografije “Građansko i političko učešće mladih: Psihološki pristup” i “Složeni socijalni identiteti u BiH”.

GLAS: Utisak je da nikada, kao u današnje vrijeme, nije bilo ovoliko strahova, od onih iskonskih, egzistencijalnih, finansijskih, do bezbjednosnih. Da li se, i koliko, oni koriste i kao moćno oružje u rukama raznih “manipulatora”?

LAKIĆ: Vaše pitanje je izuzetno zanimljivo, ali i veoma složeno i traži duži odgovor. Započeću razmatranjem toga da li danas postoji sveukupno više straha nego ranije, onda bih prešao na pitanje prirodnosti straha i dotaknuo bih se pitanja različitih strahova, a na kraju bih tek odgovorio na opis mehanizma korišćenja straha kao sredstva manipulacije. Za početak gotovo je sigurno da danas ljudi u prosjeku doživljavaju manje straha nego u ranijim vremenima. Kažem gotovo sigurno, budući da nemamo podatke o količini strahova koje su pojedinci ili kolektivi doživljavali u prošlosti pa da te nivoe - korišćenjem pouzdane naučne metodologije koja je danas zahvaljujući digitalnim tehnologijama dostupna - uporedimo sa nivoima straha koje danas doživljavamo.

Ilustrativno je ipak da zamislimo odlazak u dalju prošlost na našem prostoru, gdje bismo naišli na periode velike gladi usljed loših usjeva ili pomora stoke, krvave ratove i zavojevače iz stranih naroda koji pljačkaju, siluju i ubijaju, divljih životinja od kojih se teško odbraniti, učestalijeg porodičnog nasilja, strahova od prirodnih pojava, definitivno smrtonosnijih zaraznih bolesti, kao i onih koje se danas relativno lako liječe pa čak i manjka osvjetljenja, a sveukupno nepostojanja društvenih institucija koje nam uliva kakvo-takvo osjećanje sigurnosti.

Kad već to spominjem, nešto stariji sugrađani koji su značajan dio života proveli u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka bi nam mogli prebaciti da se u tom periodu živjelo sa manje straha nego danas, ali upravo zato što nije bilo snažnih indicija klimatskih promjena, što bivša država nije bila u centru prijetećeg hladnog rata te iako su slučajevi terorizma, nemaštine, prirodnih nepogoda i epidemija bili prisutni, na našem prostoru su bili ipak manjeg kalibra i društvo je relativno efikasno odgovaralo na izazove. Drugim riječima u tom relativno kratkom periodu je možda bilo najmanje straha, a zahvaljujući većem povjerenju u protektivne faktore - zakone, obrazovanje, zdravstvo, ekonomiju i vojsku.

GLAS: Koje su tipične ljudske reakcije na strah?

LAKIĆ: Počeo bih sa podsjećanjem na to da je osjećanje straha svakom od nas ugrađeno u psihičku strukturu sa jasnom adaptivnom funkcijom. Cilj osjećanja straha je da u prijetećoj situaciji po nas ili po nešto drugo što nam je veoma važno - kao što su životi i zdravlje naših bližnjih - pokrene i usmjeri energiju za reakciju organizma da bismo ponašanjem izbjegli tu opasnost.

Tri tipične reakcije na biološku prijetnju su započinjanje borbe, davanje u bijeg ili zaustavljanje svih aktivnosti kako nas napadač ne bi primijetio. Ali, postoje i reakcije kojima mijenjamo društveno ponašanje pa ili nudimo saradnju potencijalnom napadaču ili prihvatamo neki podređeni položaj da bismo ga umilostivili ili tražimo pomoć u drugim društvenim vezama da bismo se zajedničkim snagama tom napadaču usprotivili.

Logično je, odnosno prirodno, da kada opazimo prijetnje po egzistenciju doživimo strah pa zato ljudi i doživljavaju strah kada su svjesni da kruži neka nepredvidiva zarazna bolest koja ima potencijal da usmrti nas ili naše voljene, da su svjedoci klimatskih promjena i stvarnih podataka o stalnom rastu prosječne temperature koji mogu učiniti da život na Zemlji postane nepodnošljiv za naše potomke, da vide u najavi nuklearne ratove i ratove civilizacijskih dimenzija koji bi mogli da se prošire i na našim prostorima, da razmišljaju o mogućnosti sukoba na našem terenu kada postoje određeni politički razlozi za to, kao i prijetnje finansijskog kolapsa koje bi dovele do toga da ne možete izdržavati svoje najmilije. Ono što hoću da kažem je da pravo pitanje nije da li su strahovi koji potiču iz nekog od razloga prirodni, jer oni to jesu, budući da zaista saznajemo za neke egzistencijalne prijetnje.

GLAS: Šta je onda prema Vašem mišljenju suštinski kada se govori o strahovima?

LAKIĆ: Suštinsko pitanje je da li ti strahovi djeluju konstruktivno na naše živote, odnosno da li su funkcionalni tako što će nas navesti da razumno razmotrimo situaciju i izmijenimo naša ponašanja ako zaista možemo uticati na smanjivanje prijetnje. S druge strane nefunkcionalni odgovori na strah su ponašanja kojima ne smanjujemo prijetnju nego je možda čak i povećavamo. Dakle umjesto da govorimo o strahovima kao “moćnom oružju”, bilo bi bolje govoriti o strahovima kao moćnom energetskom rezervoaru, koji može biti iskorišćen na različite načine, i dobre i loše.

Na ovom mjestu moram naglasiti da nisu izvori strahova problem po sebi, nego su to nefunkcionalne strategije savladavanja koje biramo. Na primjer različite političke i religijske ideologije mogu biti vrlo privlačne strategije savladavanja strahova, jer čine osobu manje osjetljivom na strahove, ali ako se nekritički prihvataju one će djelovati tako da okrenu osobu protiv vlastitih interesa i interesa zajednice. Upravo bi jedan od glavnih zadataka obrazovanja, u kojem stičemo znanja o mehanizmima u prirodnom i društvenom okruženju, trebalo da bude osposobljavanje osobe da kritički procijeni realističnost prijetnje i odabere optimalan način nošenja sa njom.

Ako je obrazovanje irelevantno za realni život i ako je bazirano na nekritičkom konzumiranju ideologija, bilo da su one lijeve ili desne, liberalne ili konzervativne, religiozne ili ateističke, onda će i nefunkcionalni odgovori na strahove imati veći potencijal da usmjeravaju društvene procese u destruktivnim pravcima. Svjedoci smo da se na neke realne prijetnje - kao što je bila “kovid” pandemija ili kao što su klimatske promjene - reaguje nerazumno i ideološki ostrašćeno pa se ili pretjeruje u njihovom naglašavanju ili se, još češće, njihovo očigledno postojanje potpuno negira.

GLAS: Koji su najčešći motivi i koji su prema Vašem mišljenju neki od najočiglednijih primjera kada se strah i reakcije na njega koriste kao to gorivo za društvene procese?

LAKIĆ: Kao što sam već naveo, strah se može iskoristiti za promovisanje i konstruktivnih i destruktivnih ponašanja. Na primjer emocija straha se može iskoristiti u pozitivne svrhe kada na bilbordu vidite prizor iz saobraćajne nesreće koja je uzrokovana neodgovornim konzumiranjem alkohola ili kucanjem poruka tokom vožnje ili kad vidite neki prikaz plućne bolesti koja se povezuje sa urbanim zagađenjem ili pušenjem cigareta. To su upotrebe koje imaju cilj da smanje rizična ponašanja, mada ostaje otvoreno pitanje kada i koliko su ove konkretne intervencije uspješne.

S druge strane primjeri upotrebe straha i modaliteta njihovog savladavanja u manipulativne, destruktivne svrhe su češće suptilniji i spadaju u političku propagandu. Na primjer u medijima i na društvenim mrežama se umjesto primjera saradnje među narodima posvećuje predimenzionirani prostor prijetnjama i ekscesima, insistira na etničkom porijeklu počinioca nekog krivičnog djela u slučajevima kada etnička pripadnost ima malo veze sa zločinom ili kada političari naglašavaju da slijedi kataklizma. U svim tim slučajevima mediji, svjesno ili nesvjesno, upućuje svoje konzumente najbližoj ideološkoj grupi, da bi se udruživanjem otklonio strah od drugoga ili nepoznate budućnosti.

GLAS: Jedna vrlo razrađena i popularna teorija iz oblasti socijalne psihologije ukazuje na to da strah leži u osnovi kolektivnog ponosa i mržnje, koji pretjerano vežu osobu za ideologiju.

LAKIĆ: Radi se o tzv. “teoriji savladavanja straha od smrti”. Prema toj teoriji, svjesnost o neumitnosti smrti i našoj biološkoj zanemarivosti kao pojedinaca stvara snažan strah koji potiskujemo i pokušavamo savladati različitim psihičkim sredstvima. Dakle, jedno od njih je poistovjećivanje sa kolektivom koji je veći od nas kao pojedinaca pa upuštanjem u kolektivna ponašanja za društvene pokrete, naciju ili religijsku konfesiju dobijamo vječni život u kulturnom pamćenju grupe sa kojom se identifikujemo. Posljedično to nam daruje osjećaj ponosa na ovom svijetu, čak i u slučajevima kada mrzimo pripadnike drugih grupa i gledamo ih samo kao pripadnike cjeline, makar ti konkretni ljudi i ne bili odgovorni za objektivne zločine i makar ne postojala realna prijetnja od njih. Moram napomenuti da ta teorija nije jedina koja objašnjava ove fenomene, postoje i druge važne teorije iz oblasti socijalne i evolucione psihologije, ali ona svakako na zanimljiv način predstavlja snagu koju strah kao gorivo može da ima u društvenim procesima.

GLAS: Koliko su mediji i društvene mreže dobra alatka u rukama onih koji žele da izazovu neku pometnju?

LAKIĆ: Zahvaljujući opisanom mehanizmu mediji i društvene mreže mogu zaista biti vrlo efikasna alatka u rukama onih koji žele ostvariti ciljeve manipulacije, zahvaljujući širini obuhvata informacije, a kad su u pitanju društvene mreže i viralnosti njihovog širenja. Međutim koliko će taj efekat bili snažan najviše zavisi od onoga što se zove medijsko-informaciona pismenost konzumenata informacije. Manipulacije koje se zasnivaju na zloupotrebi emocije straha će teže djelovati na osobu kojoj je jasno da svaki komunikacioni akter ima svoju agendu, da je prije donošenja suda neophodno procijeniti vjerodostojnost izvora i karaktera informacije te da je u obzir potrebno uzeti i kontekst iz kojeg je informacija izvađena, kao i vrlo vjerovatnu činjenicu da su neke oprečne informacije prećutane. S druge strane, ako je osoba navikla da svoje strahove rješava automatizovanim odgovorima kojima se poistovjećuje sa vlastitom ideološkom grupom, onda čitanjem takvih informacija dolazi do učvršćivanja stavova pa čak i radikalizacije. Posljednjih dana smo svjedoci dešavanja u Izraelu i oblasti Gaze i strastvenog svrstavanja isključivo na jednu od sukobljenih strana, kako ljudi koji žive na tim područjima i koji su direktno uključeni u dinamiku sukoba nakon 7. oktobra, tako i onih koji žive na nekim vrlo udaljenim geografskim područjima.

GLAS: Ako mediji i društvene mreže mogu da zloupotrebljavaju strah kao gorivo za ideološke procese i održavanje ideologija na vlasti, mislite li da će budućnost biti sve mračnija? Mislite li da će mediji i društvene mreže postati još efektivnije propagandne mašine?

LAKIĆ: Istorijske transformacije društva je nezahvalno predviđati, jer su obično rezultat skokovitih, ekstremnih događaja koji su plod višeslojne dinamike na koju često pojedinci mogu imati značajan uticaj. Uzmimo na primjer kompleksni slučaj bivšeg “Tvitera”, sada društvene mreže “Iks”, koja predstavlja vrlo važan oblik današnje društveno-političke komunikacije. Radi se o društvenoj mreži koju je Ilon Mask preuzeo sa ciljem da od nje napravi globalni trg na kojem se može slobodno izražavati mišljenje bez obzira na ideologiju, u kojem bi razum trebalo da da konačni sud. Za razliku od prethodne koncepcije “Tvitera”, za koji imamo dokaze da su značajno više bili cenzurisani zastupnici konzervativnih ideologija i da su cenzurisanjem određenih sadržaja direktno pomagali jednu stranu u izborima u SAD, današnji “Iks” predstavlja otvorenu platformu gdje korisnici direktno uz vijest mogu dodati procjenu autentičnosti emocionalno zapaljivih informacija. “Iks” jeste vrlo haotično, kakofonično mjesto gdje je moguće sresti praktično sve moguće poglede na svijet i sigurno je da predstavlja značajan propagator afektom nabijenih informacija koji će i dalje dovoditi do pometnje, ali je istovremeno zanimljiv iskorak u odnosu na kontrolisane medije koji imaju ideološku agendu. Teško je predvidjeti da li će ova društvena mreža evoluirati u svesvjetski glas razuma i time biti predvodnik novog medijskog izvještavanja, ali svakako predstavlja kontratežu jednoobraznom izvještavanju.

Budućnost

GLAS: Da li ima izlaza iz sadašnje situacije?

LAKIĆ: Uvijek ima, a ja nadu za društvo budućnosti vidim u kvalitetnijem obrazovanju i novinarstvu. U obrazovanju je potrebno insistirati na medijsko-informacionoj pismenosti mladih, kao i poznavanju ljudske psihologije, a u novinarstvu je potrebno insistirati na objektivnom izvještavanju koje zastupa interes čitave zajednice, a ne samo pojedinačnih interesnih grupa. Drugim riječima da bismo se oduprli stvaranju uniformisanih ideoloških svjetova, moramo shvatiti da je potrebno suočiti se sa društvenim strahom na produktivnije načine, što nekad podrazumijeva i hrabrost, a ne samo povlađivanje društveno-dominantnim ideologijama. Toga bismo morali biti svakog dana svjesni i mi koji radimo u obrazovanju, kao i vi novinari.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.