Dušan Milić, režiser i scenarista: Najhrabriji dio srpstva živi na Kosovu

Branislav Predojević
Dušan Milić, režiser i scenarista: Najhrabriji dio srpstva živi na Kosovu

Nisam optimista. A šta bih drugo mogao da kažem. Znate kakva je naša pozicija u današnjem svetu. Ali kao svaki čovek, nadam se pozitivnom ishodu na kraju. Međutim, jedno je nada, a drugo realnost. Ipak je ovo samo kandidatura matične zemlje, jer su ljudi u Srbiji prepoznali dobar rad. Zahvaljujem im na tome.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Dušan Milić, režiser filma “Mrak”, na pitanje da li je optimista po pitanju šanse da Američka akademija za film prihvati njegovo ostvarenje kao srpskog kandidata za nagradu “Oskar”  u uži izbor međunarodnih filmova. Režiser izuzetno potresnog i uznemirujućeg filma koji se bavi sudbinom srpskih porodica u enklavama na Kosovu kaže da ga je ovoj priči na početku privuklo pismo jedne srpske djevojčice sa Kosova, koje je nosilo emocija i tragedije za nekoliko filmova.

- Emocija je isijavala iz tog kratkog pisma koje je ta devojčica uputila tadašnjoj vlasti, kao krik, vapaj za slobodom, za normalnim životom koji kao dete nije mogla da ima. Mislim da je ovo što sam sad rekao sasvim dovoljno kao materijal za jedan igrani film. Mnogo je takvih sudbina bilo na našim prostorima u poslednjih 30 godina. Tragično je to. Možda je među tom decom bio neki novi Tesla, Ajnštajn… A nisu dobili priliku - rekao je Milić.

GLAS: Od scenarija do filma u bioskopima dug je put. Kako je on tekao i šta ste sve prošli na njemu od pretprodukcije preko okupljanja autorske ekipe do samog snimanja?

MILIĆ: Rad na ovom scenariju započeo sam 2015. godine. Znači prošlo je sedam godina dok film nije izašao. Najznačajnije je što sam u toku rada nekoliko puta proputovao Kosovom i Metohijom. To mi je bilo najveće iskustvo. Pričao sam sa ljudima, čuo neverovatne događaje koje su Srbi proživeli. To je veliko iskustvo. Jer nema filma na planeti koji može da bude dramatičniji od života samog. Više se i ne sećam koliko dugo je trajalo to pripremanje projekta, toliko je vremena prošlo. Ono što mogu da kažem, suma sumarum, je da sam zaista ponosan na ovaj film i što smo moja producentkinja Snežana i ja uspeli da ga završimo. Nije bilo lako, novac je uvek bio problem, posebno sa ovakvom temom. Ali eto ugledao je svetlost dana početkom ove godine.

GLAS: Pomenuli ste opsežno pripremanje na terenu u tim, kako ih zovu, enklavama na Kosovu. Koliko je to bilo značajno iskustvo, za Vas kako u filmskom, tako i ličnom smislu?

MILIĆ: Pamtim posetu Goraždevcu kao najteže iskustvo. Iako je ta enklava u tom trenutku 2018. godine imala oko 900 Srba, što je u poređenju sa nekim drugim veliki broj, tamo sam osetio najveći strah i depresiju. To je ostalo dugo u meni posle te posete. Tamo se osećala neka nepodnošljiva težina, gustina života ljudi koji ti žive. Mogu da zamislim samo kako je tamo bilo posle 1999. godine. Naravno da je bilo značajno i u filmskom smislu. Taj osećaj, tu emociju, probao sam da prenesem u film

GLAS: Kako je protekla saradnja sa talentovanim Kirilom Prodanovim i živim legendama svjetske kinematografije Milenkom Jeremićem, Janisom Halkijadakisom i Kristijanom Andersenom, koji su zaista dali impresivan vizuelni i zvučni doprinos filmu?

MILIĆ: Kiril je relativno mlad čovek. Bugarski direktor fotografije sa kojim sam napravio izuzetan kontakt i saradnju. Veoma je talentovan i razumeo je moju histeričnu potrebu da sve bude toliko mračno u slici, da se skoro jedva vidi. Malo snimatelja ima hrabrosti za takav pristup. Ogroman deo kvaliteta ovog filma pripada njemu. Milenko Jeremić jeste legenda srpske i jugoslovenske kinematografije. Ima preko 150 urađenih filmova u toku 50 godina karijere. Videli ste šta je sve napravio od jedne guste šume, koju je raskrčio i podigao kuću za snimanje, koja izgleda kao da tu stoji 100 godina. Obožavam ga. Kristijan je Danac koji je radio sa najvećim imenima evropske i svetske kinematografije. Imao sam izuzetnu sreću da mu se izmontirani film izuzetno dopadne, pa je odbio neke mnogo unosnije poslove da bi radio sa nama. Janis, Grk, iako mojih godina, iza sebe ima preko 30 igranih celovečernjih filmova, plus mnoštvo dokumentarnih i kratkih.  Uspeli smo da sastavimo jak internacionalni tim da izguramo ovu zahtevnu srpsku priču. Svi smo ostali prijatelji, tako da ne mogu da ne budem zadovoljan.

GLAS: Kada je stigao u bioskope, jedina iskrena reakcija došla je od rijetke publike koja je bila u prilici da pogleda film i jednog hrabrijeg dijela kritike koji se nije plašio reći da ste snimili važno i kvalitetno ostvarenje, dok je medijska reakcija bila prilično mirna s obzirom na tematiku?

MILIĆ: Iznenadila me ta, kako kažete, medijska tišina. Očekivao sam od medija snažniju reakciju na ovakvu priču. S druge strane, što se publike tiče, tu je stvar jasna. Nije lako danas plasirati film koji govori o težini života, posebno na ovim našim prostorima. Neće to mnogo ljudi da gleda. Dosta im je izgleda realnosti koju smo preživljavali u prethodnih nekoliko decenija. Žele novi život, pa tako i neke vedrije teme u filmovima. Ali za mene je ovaj film bio izuzetno važan, pre svega zbog teme.

GLAS: U startu ste bili svjesni da snimate, kao ste reklipolitički nekorektan film”, u smislu da predstavljate priču srpske strane na Kosovu, koja se ne uklapa u opšteprihvaćeni zapadni narativ odobrim i lošim momcima”, ali zid odbijanja koji jeMrakdočekao na većim zapadnim festivalima, reklo bi se, pomalo prevazilazi i najcrnja očekivanja?

MILIĆ: Znao sam od početka da će ova priča teško da prođe na zapadnim festivalima. Moja nada je bila da će neki od tri najveća festivala uzeti film, jer ipak su oni perjanica filmskog života. Oni se odlučuju na eksperimente i na rizike, zato su i najveći. Najbolju priliku smo imali na Venecijanskom festivalu, ali eto desilo se da su nas oni odbili u poslednjoj rundi odabira. To mi je žao, jer je to moj omiljeni festival. Imali smo i italijanske glumce i italijansku koprodukciju; programeri i direktor su bili za naš film, ali se nešto desilo u poslednjem trenutku i odbili su nas. Ovi ostali, prevashodno manji festivali su nas listom odbijali nekoliko dana po prijavi. Ali oni nemaju nikakvu autonomiju i rade kako im se kaže ili po automatizmu uzimaju filmove koji im se uklapaju u zadatu temu.

GLAS: Kakva su Vaša iskustva sa reakcijama publike na onim festivalima gdje je film ipak uspio stići?

MILIĆ: U Trstu smo dobili nagradu publike. U Bugarskoj isto, sad idemo u Atinu pa ćemo videti. Biće film i na “Sitges” filmskom festivalu u Španiji. Uglavnom, ljudima je film užasno emotivan i uznemirujući. U njemu su tih 108 minuta koliko traje i to je za mene najveća pohvala. Ako se publika uživi u film, onda znači da je on dobar. I tu nema niko ništa da kaže.

GLAS: Jedna od zanimljivijih stvari u Vašem autorskom rukopisu kada je u pitanjuMrak”, jeste da uglavnom izbjegavate da dajete lice i imena prijetnji i zlu koji vise nad glavnim protagonistima Vašeg filma?

MILIĆ: Nisam hteo politički pamflet. Mislim da je svima ovde jasno o čemu se radi i čije je to lice. Postoji i metafora na kraju filma o višoj sili, u obliku velikog nevremena, gromova i vatre. Neko to primeti, neko ne. Ta najviša sila je vizuelizacija velike snage koja ovaj naš region natkrivljuje kao ogromni kišobran.

GLAS: Na momenteMrak”, iako je u principu naturalistička dramska priča, prije svega atmosferom, snažno ulazi u vode trilera pa čak i horora. Koliko vam je bilo zanimljivo u autorskom smislu to igranje žanrovskim granicama?

MILIĆ: To je došlo prirodno, dok sam pisao verzije scenarija. Prve su bile čisto dramske, pa sam u sledećim dodavao te horor elemente. Samo se tako otvorilo. Okolnosti u kojima ti ljudi žive mogu da se nazovu hororom. Ne volim triler jer on nije nekako vezan za Srbiju. Više bih to nazvao nekim žanrom napetosti, koji je univerzalan. Na engleskom mu je izraz “suspense”. To je ono što je Hičkok radio. On mi je najveći filmski uzor. Za mene, otac filma.

GLAS: Za jedan dio struke i šire publike koji su Vas znali po filmovimaJagoda u SupermarketuiGuča”, uslovno rečeno komedijama, ulazak u vode trilera, prvo filmomTravelator”, a nakon toga još ekstremnijim korakom u psihološki triler saMrakom”, bio je prilično iznenađenje.

MILIĆ: Mene zanimaju različite priče. “Jagoda” je bila komedija sa kritikom globalizma, “Guča” muzička romansa, gde mi je bilo zanimljivo da se pozabavim pričom o ljubavi dvoje mladih različite boje kože, “Travelator” je bio eksperiment koji sam sebi definisao kao tenscedentnu avanturu, i najzad, “Mrak” je film drama sa elementima napetosti. Sve one su ipak čisto srpske priče i duboko utemeljene u našu realnost. Uvek polazim od teme koja me zanima, pronađem najbolju metaforu da izrazim tu temu i na kraju ide zaplet, koji je po meni najbanalniji deo. Svaka od tih priča je zahtevala drugačiji tretman. Tako su nastali ovi filmovi. Volim da eksperimentišem. Specijalno u formalnom smislu. Trudim se da probam različite stvari. Dosadno mi je da stalno pravim isti film. U tome je lepota ovog posla.

GLAS: Postoji onaj stari citat Džona Forda da onporuke ne šalje filmovima već poštom”, ali sa druge strane, čini se daMrakipak, filmskim jezikom sugeriše jednu važnu poruku, da prepuštanje strahu znači i kraj ljudskog življenja?

MILIĆ: Mislim da poruku gledalac treba da pronađe sam. Film treba da postavlja pitanja. Nikoga ne zanimaju moji odgovori na to što radim. Ne dajem odgovore. Trudim se da priča ima početak, sredinu i kraj. Ne sme da ostane nezavršena. Ako neko vidi poruku u poslednjem kadru “Mraka”, to je za mene zadovoljstvo. Različiti ljudi je različito učitavaju.

GLAS: Kosovo je, kako što smo mnogo to puta čuli: “najskuplja srpska riječ”, ali čini se da se sve više povlači kroz blato, dnevnu politiku, kvazi ideološka prepucavanja ili mitološka bulažnjenja, dok nam stvarno značenje pojma Kosova, u smislu mjesta na kojem u 21. vijeku Srbi preživljavaju u jednoj vrsti geta u srcu Evrope, sve postaje udaljenije i nevažnije?

MILIĆ: Kosovo je, po mom mišljenju najvažnije mesto u Srbiji. Ono je naš istorijski identitet. Te crkve i manastiri nas određuju kao narod. Sad ne mislim u religioznom kontekstu, već kao ostavština naših predaka. Oni su tu živeli, izgradili ih i to je dokaz kulture i civilizacije koju smo imali. Današnje generacije to ne smeju da upropaste. Jer ako se to desi, Srba neće više biti. Setite se samo pokrštavanja. Nažalost, ustaše su druga ili treća generacija pokrštenih Srba. Ako Kosovo nestane iz nas, neće biti ničega što nas definiše. Ti obični, mali ljudi koji su ostali da žive dole, posebno mislim na one južno od Ibra, su najhrabriji deo srpstva.

GLAS: Nakon burnog iskustva na snimanju i promociji ovog filma gdje vidite srpski i svjetski film danas? Može li on kao umjetnost preživjeti postepeno odumiranje bioskopa i uspon striminga, te sve agresivniji diktat političke korektnosti i kulture otkazivanja?

MILIĆ: Nažalost, ne vidim neku svetlu budućnost što se filma tiče. Daj Bože da grešim. Serije nisu ugrožene. Međutim, serije su nešto što mene ne zanima mnogo. Niti ih gledam, niti imam neku unutrašnju potrebu da ih pravim, osim zbog novca. Za mene su serije samo informacija. Baljezganje i smena kadrova pričaoca i slušaoca. To vam je kao kada gledate film na mobilnom telefonu. To služi samo da se informišete i da posle kažete da ste taj film gledali. Ali niste. To je slika današnjeg, površnog sveta. Malo je ljudi ostalo koji idu u bioskop da gledaju neki film da bi doživeli iskustvo. Ali ih ima zato mnogo koji gube vreme i gledaju po čitave sezone serija iz dana i dan. Ja to ne mogu da shvatim. Da neko sedi i gleda po ceo dan neku sezonu serije, makar bila najbolja na svetu. To je verovatno beg od sebe.

GLAS: SerijamaFolkiSumnjiva licaoprobali ste se u trenutno najdinamičnijem sektoru industrije zabave, kako od nas tako i u svijetu. Koliko ste zadovoljni tim iskustvom i kako generalno gledate na hiperprodukciju televizijskih serija?

MILIĆ: Već sam u prethodnom odgovoru na neki način dao mišljenje o tome. “Folk” sam bio zamislio prvo kao film, ali se ispostavilo da su investitori bili više zainteresovani za seriju. Morao sam od nečega da živim, pa sam taj scenario prebacio za TV. Isto je i sa “Sumnjivim licima”. Ipak sam se malo potrudio da ne budu baš klasične serije. I tu me je priča zanimala više od svega. Tu se nisam mnogo igrao sa formom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana