Đorđe Matić, književnik, esejista i prevodilac, za “Glas Srpske”: U egzilu sam našao svoj jezik

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Đorđe Matić, pisac, esejista i prevodilac, objašnjavajući kako mu zvuči opis njegove karijere u kratkim crticama tipa: Otišli ste u inostranstvo iz jedne zemlje, vratili ste se nakon skoro 30 godina u drugu zemlju i objavili roman “Niotkuda s ljubavlju”, koji je veoma snažno odjeknuo u svim zemljama nastalim iz one zemlje koju ste napustili. Publika širom regiona  izuzetno  je dobro reagovala na pomenuti roman, dobar dio kritike, takođe, ali Matić ističe da je na određeni način bio svjestan da će njegov roman izazvati strah kod svih ljubitelja klasifikovanja književnosti po raznim osnovama, od žanrovskih i društvenih do ideoloških?

- Nadam se da neće zvučati samoljubivo ako dam ovdje ispravku: nije dobar dio kritike, nego je sva kritika bez izuzetka o romanu pisala u superlativima. Nije da je to najbitnije, ali godi. Možda najljepši kompliment dao mi je nedavno u jednom intervjuu Slobodan Šnajder, najveći živući hrvatski dramatičar, rekavši da sam među rijetkima koji imaju svoju rečenicu. A ovi što svrstavaju znali su i te kako gdje da roman svrstaju, ali im se nije uklapao u njihove uske kategorije. Uplašio ih je. Kako i treba - rekao je pisac.

GLAS: Iako se roman bavi posljedicama jednog rata na Vaš život i brojne druge živote koje je rasijao po svijetu, on nije ni bijesan na rat kao centralni izvor životne nedaće, niti je dio popularnih “pomirujućih” romana o ispravljanju društvenih nepravdi, već nekako bluzersko/džezerski melanholičan. Kao da vas je egzil lišio balkanske eksplozivnosti ili zapaljivosti u iznošenju stavova, ostavljajući u prvom planu taj, nazovimo ga molski patos, koji se krije izgleda u svima sa ovih prostora?

MATIĆ: Za roman bi trebalo biti sporedno je li stvoren na biografiji autora ili nije. Ako proza ne valja, džabe ti je sve ono iskustveno. Ako umijemo dobro čuti, primijetićemo: najmanje autentični iskazi dolaze od onih što govore o vlastitom, neposrednom iskustvu. Za istinitost treba nešto drugo,  ali nastranu to. Ja sam iznad svega htio napisati jedan visokopoetizovani roman. Nešto što se ne priklanja ni toj takozvanoj stvarnosnoj prozi, niti pisanju iz kurentne ili isplative ideološke pozicije, sa koje god strane dolazila. Roman je samo morao da pjeva, da bude lijepa književnost - a to je već etički čin, ne samo estetički. I evo, već po ovome što ste pobrojali - džezerski, molski, nije zapaljiv, nije bijesan - vidim da mi je izgleda uspjelo.

GLAS: Koliko je bilo teško u periodu egzila govoriti i pisati na drugim jezicima, lišen vlastitog, osim za čitanje, razmišljanje i na kraju ponovo za pisanje. Koliko Vas je to odsustvo od vlastitog jezika očistilo u autorskom smislu?

MATIĆ: Veoma. Učenje i usavršavanje više jezika, neprestano čitanje na drugim jezicima sve je to uslovilo da vrijednost i ljepota moga rođenog jezika sjaji sve jače. Neki kad odu drugdje izgube svoj jezik. Ja sam svoj našao, ali ti koji ga gube ionako nisu i ne mogu biti pisci. Sve pritoke uvijek teku u veliku rijeku koja se zove maternji jezik. Kao pisac, svoj sam jezik branio i čuvao kao najveću vrijednost. Nisam dozvoljavao da usahne ili da osiromaši. To se uostalom valjda vidi i u stilu kojim je roman napisan.

GLAS: Počeli ste pisanjem o muzici, koja Vas je u velikoj mjeri odredila i kao čovjeka i kao umjetnika. Vaši eseji o prošlosti domaće i svjetske muzike nadahnjujuće su iskustvo za čitaoca, Vaša proza i poezija pulsiraju u muzičkom tempu, ali kako Vam se čini muzička sadašnjost i budućnost muzike. Promijenilo se mnogo toga, od načina slušanja muzike i načina distribucije do samog značaja muzike na društvo i pojedinca?

MATIĆ: Hvala vam na komplimentu. Da, sve se u vezi sa muzikom promijenilo, ali pored tih tehnoloških stvari promijenilo se najvažnije: u žanru koji sam najviše volio, u rokenrolu, nadahnutosti, snage, inventivnosti, inteligencije u muzici i u tekstovima više jedva da ima. Ovo je suv, bezidejan period, a drugačiji ne može ni biti. Nije gnjavaža prestarjelog rokenrolera, kako će mnogi pomisliti, već činjenica. Duh muzike preselio se drugdje. Na primjer, u spoju opere i mjuzikla koji je za predstavu “Deca” po poemi Milene Marković napisala kompozitorka Irena Popović ima metaforički više rokenrola nego kod većine tih tunjavih bendova danas. Čuo sam i neku pjesmu Kralja Čačka sa tamburašima. To je odlično. U književnosti takođe ima više toga duha nego kod svirača. Frapantno je i u svijetu kako se dometi nekad ne vide pred golim okom: nekoliko novijih Morisedžjevih radova spada u najbolje koje je napravio. Dvije najrokerskije stvari koje su se dogodile u kulturi prošlih godina, dvije su Nobelove nagrade: jedna Dilanu i druga Handkeu. 

GLAS: Nakon povratka imali ste mnogo gostovanja i putovanja širom prostora bivše SFRJ. Kako Vam se čini taj postjugoslovenski prostor, šta je izgubio, a šta je dobio, nakon te fizičke distance koja se stvorila Vašim životom u inostranstvu?

MATIĆ: Izgubio je gotovo sve u moralnom, društvenom i materijalnom smislu. Uglavnom sve izgleda potrošeno, sirotinjski ili kičerski. Sa pokojim izuzetkom. Dobili smo tehnologiju i to mijenja mnogo. Ima razlika, doduše. Neće se dopasti mnogima, ali šta da im radim: kad se sa istoka nekadašnje zemlje vratim u Hrvatsku, ona mi izgleda kao Švajcarska.

GLAS: Srbi su i kao narod i kao pojedinci dali veliki doprinos izgradnji nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvatske i Jugoslavije. Vi ste se vratili, mnogi drugi nisu, sudeći po ljudskoj, duhovnoj i kulturnoj pustoši koja vlada dobrim dijelom nekadašnje Vojne krajine, nekako se sve više zaboravlja taj doprinos srpske kulture. Da li je knjiga “Senke naših predaka: Otrgnuto od zaborava” jedna vrsta pokušaja da se to “stanje zaborava” promijeni i kako se i koliko se ono može uopšte promijeniti?

MATIĆ: Strogo etnički gledano ja ne pripadam samo jednom narodu, imam u sebi četiri etnije, ako već neko pita. Pri­ tom, svi preci su mi sa zapadnih tačaka nekadašnje Jugoslavije. Moja prva pripadnost je zagrebačka. Tako da sebe ne vidim kao nekakvog hrvatskog Srbina koji je zbog toga otišao. Otišao sam prije svega kao građanin koji iz prigovora vlastite savjesti nije želio da učestvuje u odvratnom, prljavom ratu od kojega ništa dobro nije izašlo. Nijedna jedina stvar. S druge strane, srpska kultura mi je beskrajno važna. Ona je dijamant koji svaki put sjaji različitim sjajem, čim se promijeni tačka gledišta i sagleda iz drugog ugla. Nažalost, o toj veličanstvenoj kulturi koju je stvorio jedan mučenički narod piše se često na pogrešan način, kao o nečemu fosilizovanom. Ja sam to htio izbjeći i pisati o našoj kulturi onako kako zaslužuje, stavljajući je u svjetski kontekst kojem pripada. Htio sam je osvježiti, dati nove poglede, uočiti probleme, ali i nadzemaljske vrline. Vuk, Dositej, Njegoš, Andrić, Crnjanski - naši su savremenici, živa riječ i pravac kojim bi trebalo ići, dobro i svijetlo, a ne namrgođenost i trulež profesorskih katedri, zajedno sa krdom književnih antitalenata koji paratiziraju na najvećim umovima i stvaraocima ovoga naroda.

GLAS: Jedan ste od autora i urednika danas kultnog “Leksikona YU mitologije”, da li biste pristali da jednog dana, hipotetički rečeno, budete dio ekipe “Leksikona postjugoslovenske mitologije”, tačnije da li vidite uopšte materijala za njegovo pisanje?

MATIĆ: Možda bih pristao, ali malo bi tu bilo materijala. U pogledu kulture naročito. To bi bila knjiga o velikom padu i tek pokojem stvaraocu novih vrijednosti koji se izdigao nad očajnim okolnostima. “Malo rukah, malena i snaga”, neumrlim Njegošem rečeno.. 

GLAS: Učitavali su u vašu prozu i poeziju brojne uticaje, ali šta je Vas motivisalo kao čitaoca i koliko su uopšte drugi pisci oblikovali Vaše pisanje?

MATIĆ: Sa pravom su učitavali. Ja sam naime eliotovac: kao pisac i naročito kao pjesnik moraš mnogo čitati - i mnogo imitirati i krasti, naravno, ali kradi od najboljih - jer ono što pretekne, ono što se izdigne i izdvoji nad oponašanjem uzora - to je tvoje. Pokažite mi autora za koga se drži da je “potpuno originalan” i ja ću vam naći njegove uzore. Jedino to je i prirodno. 

GLAS: Imate srpske korijene, živite u Hrvatskoj, pišete u Hrvatskoj i Srbiji, živjeli ste u Italiji i Holandiji, Vaša djela se čitaju širom regiona, na kraju čiji je Đorđe Matić pisac i koliko takve odrednice danas uopšte imaju smisla, dok prostor i jezici na kojima stvarate postaju sve prazniji i manji?

MATIĆ: Da, imam srpske korijene, ali i hrvatske, slovenačke i talijanske. Ja sam svoju pripadnost birao sam. Mogao sam biti i nešto drugo, ali sam odabrao ovu, kad govorimo već o tome. U književno-jezičkom smislu: ja sam hrvatski pisac. Što u mom slučaju odmah znači da sam dijelom i srpski. Sa ovim ključnim veznikom i, doduše. Odrednice imaju smisla: ta lažna nebitnost i demokratičnost jeste ideološki mućak, a na kraju ionako smo svi odavde južnoslovenski pisci, htjeli ne htjeli. I oni koji tvrde suprotno to rade jer znaju da ne mogu pobjeći od toga. Što im je upravo i trauma. Dok god ima ljudi koji ovaj jezik razumiju i osjećaju, treba stvarati. Kao metafizičar ja ne mislim da će naš jezik nestati. Onako kako posljednja rečenica najslavnijeg našeg romana kaže: “To ne može biti”. Ja znam da je tako.

Poezija

GLAS: Iza Vas je nekoliko zbirki poezije, ističete poeziju na prvo mjesto Vaših književnih interesa, ali koliko u vremenu digitalizacije i banalizacije emocije ima mjesta za istinsku, dubinsku percepciju poezije?

MATIĆ: Iskreno, baš me briga za digitalizaciju i banalizaciju. Ako prve nije bilo donedavno, potonje banalizacije ima oduvijek. To pjesnika ne bi trebalo da zanima. Samo njegov stih, prozodija, maštovitost, građenje stiha, strofe i pjesme. I čitanje poezije, kanonskih pjesnika, otkrivanje novih, naravno i idejnost da ima šta da kaže. Poezija, ako je dobra, jeste i etički čin. Danas se najveće barabe pozivaju na moral, ali to im se u poeziji odmah vidi, vidi se u trenu šta su. Da se vratim i na vaše ranije pitanje: danas je mnogo više dobrih pjesnika nego muzičara koji bi imali šta da kažu. Svako malo naletim na odličnog pjesnika u našim krajevima. Znači - može se.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.