Od nedjelje do nedjelje, kada je Republiku Srpsku prekri

Glas Srpske 08.10.2007 00:00

Sedmi je dan otkako je na put bez povratka otišao predsjednik Republike Srpske Milan Jelić, a mi koji smo 30. septembra pripremali "Glas Srpske" uvjerili smo se tog dana da najtiše riječi donose najveći bol...

SEDMI je dan otkako je na put bez povratka otišao predsjednik Republike Srpske Milan Jelić, a mi koji smo 30. septembra pripremali "Glas Srpske" uvjerili smo se tog dana da najtiše riječi donose najveći bol... Minula nedjelja... Oko 18 časova, prije ili kasnije, ne znam ovog časa, zove Zoran Kalinić: - Provjeri šta je bilo s Milanom, pažljivo pitaj, javio je Sredoja da je nešto bilo... - Da nije srce? - Ne znam, provjeri... Jeste srce... Ne znam, provjeri... Zovem broj koji sam toliko puta do sada ukucao. Zvoni, niko se ne javlja... Zovem predsjednikovog brata po majci Slavka. - Gdje si, uredniče, šta ima? Evo mene u šumi, s drugarima berem gljive... Pitam što tiše može: - Znaš li gdje je Milan... - Ne znam, bili smo u kafiću do 14 časova, pričali o svemu, zezali se, pobijedila je juče Modriča pa smo svi bili veseli, došao je i Rajko, svi smo tu bili... Možda je kod kuće, ili je otišao na stadion da trči... Pitam još tiše nego što sam pitao prvi put: - Do nas je stigla vijest da mu je nešto bilo... - Ne znam, kažem ti da smo se rastali oko 14 časova, javiću ti se brzo. Tri minuta kasnije, javlja se Slavko: - Jeste bilo, sunce ti krvavo, evo me sjeo sam u auto, poprijeko ću šumskim putem spustiti se na cestu! On je u kolima Hitne pomoći, voze ga za Doboj. Čuo sam Mitra, njegovog vozača, bojim se da nije dobro, a tješim se da će na vrijeme stići do bolnice... Pet minuta kasnije, zovem Nebojšu: - Čuo sam, Mile je već na putu za Doboj, Špiro je digao helikopter i leti za Doboj, krenuo je i Igor, čućemo se... Nije dobro... Bojim se najgoreg... Javili smo našem dopisniku iz Doboja Slobodanu Puhalu da hitno ide u bonicu. Zove Puhalo: - Evo me u bolničkom krugu. Grobna je tišina. Stoje ambulantna kola iz Modriče, čini mi se da je proletio Dodikov automobil, neko je utrčao u bolnicu, visok... krupan... čini mi se Dodik... Okolo nigdje žive duše nema. Zaustavljamo prve dvije strane novina koje smo već završili. Muk u Redakciji, ali svi se nadamo da nije ono najgore. Kod mene u kancelariji su: Panto, Rajko, Bato, Radenko, Goran, Ljubiša, neki su dojurili od kuće... Stigli su i naši prijatelji, koji su "nešto čuli", ali neće da vjeruju. Nešto iza 19 časova javlja se Nebojša: - Milan je umro! Sad će ljekari, Mile i Igor obratiti se javnosti, javiću ti se... Prvi put za - evo - godinu i po dana, koliko sam u "Glasu Srpske" pripremam i "prelamam" prve dvije strane. Crna je glava "Glasa Srpske". UMRO PREDSJEDNIK MILAN JELIĆ. Donose mi prve odštampane primjerke novina. Svi odlaze za svojim poslom. Ostajem sam u kancelariji. Bar da zaplačem kao čovjek... ooo Na bdijenju u Jelićevoj kući u Modriči, crn kao ugarak, podnabuo i vodnjikavih očiju od suza i plača, Nikola Nikić kaže: - Mali "Benjo" je bio s njim na stadionu, on mu je bio ljubimac. Jedan - posljednji - dan života... ooo Minule subote sjedim u jednom modričkom kafiću sa petnaestogodišnjim dječakom Benjaminom Šabićem. Otac Dževad umro je prošle godine. "Benjo", kako ga od milja zovu, živi s majkom Nevzetom, radi kao kuvarica, i sestrama Dženanom i Medinom, još su srednjoškolke. Živjele su kao izbjeglice u Švajcarskoj, u Bernu, i vratili se u svoju Modriču. "Benja", koji inače igra u kadetima Modriča Maksime, priča suznih očiju: - Bio sam tamo kod dvorane, kad ide predsjednik, dovikuje mi "Ajmo, Benjo, malo trenirati!". Predsjednik mi je bio drugi otac. Uvijek me je častio i stalno pitao šta mi treba, i tako, trčimo mi prvi krug oko stadiona, a on meni kaže: "Jesi li vidio kako je juče dobro igrao Stjepanović", odgovara mu da je bio najbolji. Trčimo drugi krug, lagan tempo, ćutali smo... Kaže, onda, predsjednik: "Hoćemo li, Benjo još jedan pa ćemo igrati dodave". "Hoćemo", kažem ja... Poslije desetak koraka, ništa ne čujem, niko ne trči iza mene, okrenem se, predsjednik zastao i sruši se, napred, kao da se spotakao... Potrčim prema njemu, s druge strane terena trči njegova pratnja... Podižu ga, pjena mu je bila na kraju usana. Kola hitne pomoći su stigla odmah. Nastala je jurnjava prema dobojskoj bolnici. Za sedamnaest minuta stigli su u Doboj. Uzalud! Ljekari su pokušali sve, ali pomoći nije bilo - predsjednik Republike Srpske Milan Jelić umro je, u stvari, na samom stadionu u Modriči. ooo Rastajem se sa svojim novim prijateljem malim "Benjom", a on kaže: - Izgubio sam oca, a sada i svog staratelja. Već pet dana boli me cijelo tijelo. Nemam više suza ni da plačem... Smrt je smrt, a život, ponekad, zna da bude baš težak posao.... Tomo MARIĆ Snimio Vid BLAGOJEVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.