KOLUMNA: Haška samovolja

Nema toga, barem ne na našem prostoru, koji ova dva pojma neće dovesti u vezu čim se pomene samo neki od njih. Stoga i ja to činim u ovom tekstu, povezujući samovolju sa Hagom, misleći pri tome, mada to više i nije potrebno posebno naglašavati, na pomenuti Tribunal u Hagu, koji se odnedavno naziva Mehanizmom UN za međunarodne krivične tribunale (UN Mechanism for International Criminal Tribunals).

Taj mehanizam (njegovo žalbeno vijeće) je 11. aprila ove godine donio presudu u predmetu protiv dr Vojislava Šešelja. Moju pažnju posebno su privukle dvije činjenice, koje, iako je riječ o sažetku drugostepene presude, tako jasno govore o samovolji sudija članova žalbenog vijeća, a time i pomenutog haškog Mehanizma u cjelini.

U stručnoj, pa i najširoj javnosti, najčešće se komentariše dio presude kojim je dr Šešelj oglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu od deset godina, za događaje u Hrtkovcima od 6. maja 1992. godine. S tim u vezi ne smije se ćutati na očiglednu samovolju i zloupotrebe kojima je pribjeglo žalbeno vijeće s namjerom da pošto-poto osudi dr Šešelja, kako bi time pokrilo njegovo haško pritvorsko utamničenje duže od 11 godina, što je slučaj nezabilježen u istoriji.

U čemu je suština navedene samovolje i zloupotreba? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, neophodno je podsjetiti na to da je pretresno vijeće Tribunala u Hagu, u oslobađajućoj presudi koju je izreklo dr Šešelju 31. marta 2016. godine, utvrdilo (str. 335. presude) da u vrijeme govora dr Šešelja u Hrtkovcima 6. maja 1992. godine on nije obavljao bilo kakvu javnu funkciju (tj. nije vršio državnu vlast), da se radilo o političkim izjavama datim na jednom okupljanju i da, što je od posebne važnosti, iz izvedenih dokaza proizlazi da su dio auditorijuma činile izbjeglice protjerane iz Hrvatske, te da je cijeli govor bio hipotetički pa se ne može smatrati govorom kojim je podstrekavano na nasilje i zločine.

Kako vidimo, u ovom dijelu presude pretresno vijeće je navedene zaključke izvelo na osnovu ocjene dokaza izvedenih neposredno pred njim, a to znači i na osnovu izjava brojnih svjedoka koji su saslušani pred tim vijećem. Još jednostavnije kazano, pretresno vijeće je bilo u prilici da neposredno posmatra svakog od saslušanih svjedoka tokom svjedočenja o događajima u Hrtkovcima, što mu je omogućilo da ocijeni (ne)istinitost svakog od tih iskaza te da na kraju zaključi i utvrdi da se govor dr Šešelja ne može smatrati govorom kojim je podstrekavano na nasilje i zločine. Time se može objasniti i činjenica da pretresno vijeće u presudi nije utvrdilo da je govor dr Šešelja bio u uzročno-posljedičnoj vezi sa bilo kojom pojedinačnom radnjom nasilja, to jest da je neki nasilnik pojedinačni akt nasilja preduzeo podstaknut na to govorom dr Šešelja. Da je bilo takvih dokaza, a svi oni su neposredno izvedeni pred pretresnim vijećem, ne treba sumnjati da bi njegova presuda bila radikalno drugačija u odnosu na onu oslobađajuću.

Poslije svega ovoga žalbeno vijeće u presudi izvodi sasvim suprotne zaključke, smatrajući da (kako stoji u paragrafu 33. sažetka presude) postoje upadljive paralele između zapaljivog govora dr Šešelja i akata koji su nakon toga počinjeni, što je, u vizuri žalbenog vijeća, navodni suštinski doprinos dr Šešelja izvršenju zločina protiv čovječnosti. Ono što je porazno u svemu tome, a naročito za pravničku i sudijsku profesiju, je da su sudije žalbenog vijeća ovim pogazile jedno od gotovo aksiomatskih pravila pravičnog suđenja.

Naime, žalbeno vijeće je izvršilo sasvim drugačiju ocjenu iskaza brojnih svjedoka iz ovog predmeta, a da pri tome nije neposredno saslušalo nijednog od njih. Ovih dana često se može čuti kako je načelo neposrednosti svojstveno anglosaksonskom pravnom podneblju. To je samo djelimično tačno, jer neposrednost je svojstvena i našem pravnom podneblju i smatra se azbukom svakog sudskog postupka. Stoga je i kod nas zabranjeno da žalbeni sud preinači presudu nižeg suda samo na osnovu drugačije ocjene iskaza svjedoka i vještaka, a da pri tome ne sasluša nijednog od tih svjedoka i vještaka. E upravo ta zabrana, svojstvena sudskom postupku pred bilo kojim sudom (domaćim i međunarodnim), je samovoljno prekršena presudom protiv dr Šešelja.

Nekako u sjeni ovoga ostao je još jedan detalj iz iste presude, vezan za protivpravnu konstrukciju tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. Naime, činjenica je da je dr Šešelj, sa izuzetkom slučaja "Hrtkovci", i u žalbenom postupku oslobođen svih ostalih tačaka optužnice, što znači i onih tačaka vezanih za pomenutu protivpravnu konstrukciju. Ali ne lezi vraže, žalbeno vijeće se ipak postaralo da u svojoj presudi kaže (paragrafi 18. i 19. sažetka) kako navodno ima dokaza za postojanje udruženog zločinačkog poduhvata na području Vukovara, Zvornika, Nevesinja i Sarajeva. No, i ovaj put je žalbeno vijeće zloupotrijebilo tu svoju poziciju, jer je opet samovoljno povrijedilo načelo neposrednosti, pošto nije saslušalo nijednog svjedoka, baš kao i u slučaju "Hrtkovci", za koji je proizvoljno osudilo dr Šešelja.

Učinivši to, žalbeno vijeće je u suštini postupilo prema staroj latinskoj maksimi koja glasi: Cornidž cornici oculos non effodiet, to jest vrana vrani oči ne vadi. Zašto je to tako? Pa zato što je protivpravna konstrukcija udruženog zločinačkog poduhvata osmišljena u praksi Tribunala u Hagu, suprotno slovu njegovog Statuta, koji o toj konstrukciji ne sadrži nijednu jedinu riječ. Sada već brojni presuđeni slučajevi pokazuju kako je tzv. udruženi zločinački poduhvat konstruisan i primjenjivan jedino protiv srpskog političkog i vojnog rukovodstva kojem je suđeno u Hagu, a slučaj pokojnog Slobodana Praljka je izuzetak, koji samo potvrđuje navedeno pravilo. Kako je u brojnim ranijim predmetima protiv optuženih Srba Tribunal u Hagu već rekao da se radi o navodno udruženom zločinačkom poduhvatu, ne ide da se sada u predmetu protiv dr Šešelja kaže da tog poduhvata nema. Zato se, dakle, žalbeno vijeće postaralo da barem ono, kad to nije učinilo pretresno vijeće, kaže da taj poduhvat ipak postoji.

Sve to je u funkciji stigmatizacije srpskog naroda i Republike Srpske, koja se i na ovaj način, samovoljom i zloupotrebom tužilačke i sudijske funkcije, hoće prikazati kao navodna zločinačka tvorevina. Zbog toga ovakvi akti pravnog nasilja ne smiju biti prećutani, već na njihovu opasnost i pogubnost treba uvijek i iznova ukazivati.

Prof. dr Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.