Znanje treba slobodu

Mnoge je, bez sumnje, iznenadila vijest da se BiH, prema Indeksu akademskih sloboda, našla ispred Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i još niza razvijenih zemalja.

Na prvi pogled takav rezultat djeluje gotovo nevjerovatno, posebno ako se ima u vidu da domaći fakulteti godinama kubure sa nedostatkom novca, odlaskom mladih naučnika, aferama sa sumnjivim diplomama i padom na međunarodnim rang-listama. Međutim, ovaj indeks ne mjeri kvalitet visokog obrazovanja, već nešto sasvim drugo, slobodu profesora i istraživača da bez političkih i institucionalnih pritisaka rade svoj posao.

Upravo zato ovakav rezultat ne bi trebalo ni idealizovati ni osporavati. On samo potvrđuje da akademska sloboda i kvalitet univerziteta nisu isto. Moguće je imati univerzitete koji nisu u samom svjetskom vrhu, ali u kojima profesori imaju dovoljno prostora da samostalno biraju teme istraživanja, način izvođenja nastave i naučne zaključke. Sa druge strane, i najugledniji svjetski univerziteti mogu se naći pod sve većim političkim, ideološkim ili finansijskim pritiscima.

To potvrđuju i primjeri iz svijeta. U Sjedinjenim Američkim Državama sve su učestaliji sukobi vlasti i univerziteta u vezi sa finansiranjem slobodom govora i radom akademske zajednice. U Indiji su političke promjene pratile izmjene nastavnih programa i sve veći pritisci na profesore koji ne dijele zvanične stavove vlasti, dok je Mađarska godinama bila primjer postepenog sužavanja univerzitetske autonomije. Sve to pokazuje da ekonomska snaga i razvijena demokratija same po sebi nisu garancija akademskih sloboda.

Ništa manje zanimljivo nije ni to što se ovi rezultati gotovo poklapaju sa raspravama koje su prethodnom periodu vođene u BiH. Nakon javnog saslušanja o spornim diplomama i radu pojedinih privatnih fakulteta ponovo su se čule ocjene da je politika duboko ušla u sistem visokog obrazovanja.

Istovremeno, brojni profesori sa javnih univerziteta tvrde da u nastavnom i naučnom radu ne trpe pritiske i da sami odlučuju šta će predavati i istraživati. Upravo tu leži razlika koju javnost često zanemaruje. Jedno su zloupotrebe prilikom sticanja diploma i akademskih zvanja, a nešto sasvim drugo akademska sloboda profesora.

Posljednji Indeks akademskih sloboda ne treba posmatrati kao povod za samohvalu, ali ni kao razlog za osporavanje svega što vrijedi u domaćoj akademskoj zajednici. Ako je išta pokazao, onda je to da se autonomija univerziteta mnogo lakše izgubi nego što se ponovo izgradi. Zato je treba čuvati, jer bez slobodnog profesora nema ni slobodnog univerziteta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.