Stav
Foto: Ljudi moji, je li to moguće?!
Vjerovatno nigdje u Evropi nema naroda koji sa toliko malo novca uspijeva da plati račune, prehrani porodicu i ponekad čak ode na more
Ljudi moji, je li to moguće?! Uzviknuo je legendarni sportski komentator Mladen Delić 1983. godine kada je Jugoslavija u posljednjim sekundama utakmice odigrane na Poljudu dala gol Bugarskoj i izborila plasman na Evropsko prvenstvo. Ta rečenica odavno je prerasla sport. Postala je uzvik nevjerice pred nečim što djeluje nemoguće. E, upravo to pitanje nameće se svaki put kada pogledamo kako živimo. Plate su nam daleko ispod evropskog prosjeka, cijene sve bliže evropskim, a mi i dalje nekako preživljavamo. Neki čak uspiju i da odu na more. Kako? Po kojoj matematici i logici? Po kojoj logici? Odgovor niko nema. Zato smo, valjda, postali pravi ekonomski mađioničari.
Na papiru sve izgleda lijepo i gotovo bajkovito. Prosječna plata raste, statistika bilježi napredak, a političari se utrkuju ko će se prvi pohvaliti da nikada nismo bolje živjeli. Ali, kada se ugase kamere i zatvore statističke tabele, ostaje stvarnost. Ona u kojoj plata ne nestane na kraju, već polovinom mjeseca.
Najnoviji podaci pokazuju da je inflacija pustila korijene. Poskupljenja više nisu samo posljedica svjetskih kriza. Ona su postala dio naše svakodnevice. A ekonomisti s pravom kažu da je inflacija najnepravedniji porez, jer najviše pogađa one koji imaju najmanje. Najgore je što se cijene usluga gotovo nikada ne vraćaju nazad. Kada jednom poskupe, to postaje nova normalnost.
I onda dolazimo do najvećeg čuda. Kako uopšte uspijevamo? Kupuje se na akcijama, odgađaju pregledi, troši ušteđevina, pomažu roditelji, rođaci iz inostranstva i banke. Radi se prekovremeno, prihvataju dodatni poslovi i nada da ovog mjeseca neće stići neki neplanirani trošak. Postali smo majstori preživljavanja. Vjerovatno nigdje u Evropi nema naroda koji sa toliko malo novca uspijeva da plati račune, prehrani porodicu, otplati kredit i ponekad čak ode na more.
Najopasnije je što se polako navikavamo. Nenormalno postaje normalno. Ne čude nas više ni nova poskupljenja, ni sve prazniji novčanici. Prilagođavamo se. Ćutimo. I idemo dalje. A to nije napredak da narod postane majstor preživljavanja. Napredak je kada od svog rada može normalno da živi. Nijedno društvo ne može dugoročno graditi budućnost ako mu je najveći kvalitet sposobnost građana da se neprestano snalaze. Država nije uspješna onda kada ljudi nauče da prežive, već onda kada više ne moraju da razmišljaju hoće li im plata trajati do kraja mjeseca. Do tada će čuveni Delićev uzvik dobijati novo značenje. Ne zbog gola u 90. minutu. Već zato što je u BiH danas veće čudo preživjeti do 30. u mjesecu nego dati gol u posljednjoj sekundi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
