Zdravlje kao luksuz

Zamislite penzionera koji svakog mjeseca, čim primi 700 maraka penzije, gotovo u istom momentu od nje mora da se rastane. Poštar mu nije ni uhvatio muštuluk, a on već razmišlja o režiji, osnovnim namirnicama i lijekovima.

O posljednjoj stavci pogotovo jer ga terapija, koju je prošle godine plaćao 25, sada košta 40 ili 50 maraka. Laik bi rekao da je penzioner počeo da koristi drugi lijek ali to, naravno, nije slučaj. Promijenila se jedino cijena i to drastično.

U Srpskoj pojedini lijekovi poskupjeli su i do 150 odsto. Dok je za mali broj građana to samo statistika, za hroničnog bolesnika je dilema, kupiti sve ili "razvući" terapiju do unedogled. Pošto zdravlje ne trpi odgađanje a terapija se mora piti baš onako kako je propisana, na sceni su, doduše iza kulisa, tužne sudbine pojedinaca koji su sve više svjesni da je i zdravlje postalo luksuz i privilegija za rijetke pojedince.
Kako smo došli u ovu situaciju Jednostavno, sistemom spojenih posuda. Farmaceutsko tržište zavisi od globalnih lanaca nabavke, sirovine dolaze iz Azije, proizvodnja je u rukama velikih evropskih kompanija, a u međuvremenu su im poskupjeli transport i energenti. 

To u prevodu znači da kada globalno tržište "zakašlje", mala tržišta poput našeg dobiju upalu pluća. Da ne spominjemo naš sistem kontrole cijena koji nije dovoljno fleksibilan niti snažan da ublaži nagle skokove. Problem je što teret bitke koju vode veliki igrači sve više prelazi na građane, kroz skuplje lijekove, ali i kroz veće participacije i troškove liječenja. Kada saberete recept, pregled i eventualni bolnički dan, jasno je da zdravlje postaje ozbiljna budžetska stavka.

Bez obzira na očigledni globalni problem sva postavljena pitanja moraju biti lokalna, kako zaštititi one koji nemaju alternativu? Jer kada cijena tablete poraste brže od penzije, to više nije tržišna logika. To je društveni problem kojim se nadležni moraju pozabaviti. Ili ćemo svi zajedno, kao u slučaju goriva, čekati neka bolja vremena i stabilnije globalno tržište. A do tad ko se kako snađe. Uz mali podsjetnik da apoteke nikada nisu niti će davati lijekove na "teku".

Posebno zabrinjava činjenica da najugroženiji, poput najstarijih i hroničnih bolesnika, nemaju prostor za uštedu niti mogu birati hoće li terapiju kupiti ili ne. Ako izostane sistemsko rješenje, rizikujemo da cijena lijeka postane mjera socijalne nepravde, a ne zdravstvene potrebe. Zato je krajnje vrijeme da se o ovom problemu govori glasnije i konkretnije, jer zdravlje ne smije biti roba već osnovno pravo svakog čovjeka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.