Sarajevska razbojnička jazbina

Osmog februara ove godine održani su ponovljeni izbori, ne na dva, tri ili desetak biračkih mjesta, već na čak 136 biračkih mjesta u 16 lokalnih zajednica Republike Srpske.

Poslije punih 77 dana bio je to nastavak neustavnih i nezakonitih prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 23. novembra prošle godine koje je raspisala nezakonito izabrana i ustavno nenadležna „Centralna izborna komisija (CIK) BiH“. 

Rezultat je očekivan - pobjeda Siniše Karana, kandidata SNSD-a i Milorada Dodika ustavno izabranog predsjednika Republike. Rezultat je neočekivan za probosansku opoziciju - SDS, PDP, Vukanovića i Trivićku i njihove bošnjačke sarajevske partnere svih boja i fela. Za vlasti Republike Srpske i koaliciju stranaka okupljenih oko SNSD-a, ponovo je trasiran put za pobjedu na izborima u oktobru ove godine. Ti izbori su od životne važnosti za opstanak Republike Srpske i moraju biti po Izbornom zakonu Republike Srpske. Taj zakon postoji, usklađen je sa Ustavom BiH koji „CIK-u BiH“ daje nadležnost samo za izbore za članove Predsjedništva BiH i poslanike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine. 

Taj „CIK BiH“ ne može imati nikakvu drugu dodatnu nadležnost. Zato je početni član Izbornog zakona BiH, direktno suprotan Ustavu BiH kao međunarodnom govoru. Taj član 1.1. glasi: „Ovim zakonom uređuje se izbor članova i delegata Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te utvrđuju principi koji važe za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.“ 

Takav zakonski početak bio je zapravo podvala, da bi se suprotno od onoga što je članom 1.1. utvrđeno kao predmet regulisanja „Izbornog zakona BiH“, u narednih nekoliko stotina članova, podmuklo i prevarantski, regulisali svi izbori u BiH, a ne samo principi. Po Ustavu BiH postoji nadležnost BiH samo za izbor članova/poslanika Predstavničkog doma (član 4.2.a) i Predsjedništva BiH (član 5.1.a Ustava BiH). Sve ostale izborne nadležnosti, svi principi, svi organi za raspisivanje i provođenje izbora, pripadaju Republici Srpskoj i sa tim po Ustavu BiH nijedan organ na nivou BiH nema ama baš ništa. NIŠTA.

To znači da je Republika Srpska nadležna da putem Narodne skupštine i svoje Republičke izborne komisije, raspisuje i provodi izbore za predsjednika Republike Srpske, poslanike Narodne skupštine Republike Srpske, izbor pet srpskih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine na nivou BiH, zatim odbornika i načelnika lokalnih zajednica. Ovo je ustavna obaveza i zadatak vlasti Republike Srpske koji se mora obaviti bez odlaganja da bi izbori u oktobru 2026. godine bili u skladu sa Ustavom BiH. 

To je obaveza koju je Republika Srpska prihvatila potpisujući Aneks 4. Dejtonskog sporazuma (Ustav BiH) koji članom 3.3.b OBAVEZUJE: „Entiteti i svi njihovi dijelovi će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, koji ima prednost nad onim odredbama zakona Bosne i Hercegovine koje nisu u skladu s njim.“ Ako Srpska ostavi na snazi neustavne odredbe „Izbornog zakona BiH“, onda pristaje na nastavak terora koji je „CIK BiH“ provodio po diktatu Kristijana Šmita i Sene Uzunović. Ako tako ostane, Republika Srpska će samu sebe ukinuti. 

U aps!

Analitičar Dragan Močević, poznat po oštrim komentarima i stavovima o vlastima i opoziciji, prije desetak dana je napisao: „Kada Bosna i Hercegovina bude slobodna i suverena zemlja, prvo će trebati pohapsiti sve aktuelne članove saziva CIK BiH, odvesti na poligraf i istražiti ko i kako ih je posjećivao, zvao i usmjeravao da krše zakone BiH kao i kako i gdje i kada su dogovarana njihova imenovanja. Isto to će trebati napraviti s nekim tužiocima i sudijama Suda BiH koji su stvorili najveću političku postdejtonsku krizu u zemlji. Poslije toga možda djelimično bude vraćeno povjerenje u institucije pravosudnog sistema. Možda.“ 

Ja bih još dodao da isti tretman trebaju imati i sudije neustavnog Ustavnog suda BiH zato što nema po Ustavu obaveznih 9 članova, već samo 7, ali i huškački mediji i pojedinci. Nažalost, pošto su šanse za opstanak dejtonske BiH potrošene, ovim se treba ozbiljno i odgovorno pozabaviti pravosuđe Republike Srpske, kada joj bude vraćeno smjenama tužilaca i sudija zbog nečinjenja u zaštiti ustavnog poretka Srpske i BiH. 

Oni su time bili saučesnici Kristijana Šmita i tzv. pravosuđa BiH. Da su provodili Zakon o tužilaštvima Republike Srpske koji ih obavezuje da štite ustavnost, onoga časa kada je Nedim Ćosić, tužilac vanustavnog „tužilaštva BiH“ podnio optužnicu protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika zato što je poštujući Ustav Republike Srpske, potpisao zakone koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, morali su i oni podnijeti tužbu i tražiti raspisivanja potjernica za sarajevskim kadijama koji i tuže i sude Srbima. Onda vjerovatno ne bi bilo suđenja i srbomrzilačke presude Sene Uzunović, sudije vanustavnog „suda BiH“. 

Prevaziđen termin 

Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ugo Vlaisavljević, koji je zajedno sa suprugom Sanjom godinama na meti političkog Sarajeva, piše: „Političko Sarajevo je neophodan termin da bi se dokučila politička i društvena zbilja BiH. Ponajprije zato što je to zasebna, autohtona i veoma homogena - posebice u ideološko-političkom, ali i etničkom/nacionalnim smislu – sredina. Sarajevo je grad jednog naroda, jedne vjere, jedne ideologije ili, uvažimo li ipak tamošnji prividni stranački pluralizam, jednog i neupitnog tumačenja novije povijesti i suvremenosti ove zemlje. Teško je naći bilo gdje, a kamoli u nekom glavnom gradu, takvu jednoobraznost karakterističnu za male seoske sredine.“ 

To političko Sarajevo kao sadejstvo zapadnog dijela međunarodne zajednice, svih bošnjačkih stranaka, islamskih struktura, medija, nevladinih organizacija, čine ujedinjeni front protiv Republike Srpske. Nasilno su promijenili ustavnopravnu strukturu BiH na štetu Republike Srpske. Sa pozicija sile i moći dio međunarodne zajednice ispunjavao je zahtjeve političkog Sarajeva bezobzirno kršeći Dejtonski sporazum kao međunarodni ugovor. Ovo podsjeća na priču o „političkoj korektnosti“ koja je centrima moći služila da stežu i guše Srpsku, ali ne samo nju. 

To je osobina liberalnog fašizma o kome piše hrvatski autor Slaven Letica u svojoj knjizi „Politički sasvim nekorektno“, navodeći prepreke slobodnom mišljenju – politička korektnost, medijski linč, uniformisano mišljenje, teror stereotipnog razmišljanja. To je u našem slučaju sve ono čime je zapadna mašinerija udarala po srpskom narodu za vrijeme građanskog rata, ali i do dana današnjeg. 
Za sve ono što političko Sarajevo već trideset godina čini protiv Republike Srpske, prikladniji bi bio jedan drugi naziv. Taj izraz je skoro upotrebio njemački predsjednik Frank Valter Štajnmajer, zalažući se da „međunarodna zajednica ne dozvoli da se svjetski poredak dezintegriše i pretvori u razbojničku jazbinu u kojoj bezobzirni čine šta žele“. 

Međunarodnom poretku pripada i Dejtonski sporazum kao jedan od najznačajnijih dokumenata međunarodnog prava nakon Drugog svjetskog rata. Zato je političko Sarajevo RAZBOJNIČKA JAZBINA koja razara jedino moguću dejtonsku strukturu BiH. Čini to nepravnim i neustavnim instrumentima i bezobzirnim djelovanjem zapadnih ambasada u Sarajevu, upravnog odbora nepostojećeg PIK-a, Ustavnog suda BiH koji ne štiti Ustav, zatim vanustavnog „suda i tužilaštva BiH“, nenadležnog i nezakonitog CIK-a BiH, brojnih izmišljenih „agencija BiH“, kao svih „ministarstava BiH“ koja kao organi po Ustavu BiH i ne mogu postojati. Postoje samo ministri, piše u članu 5.4. Ustava BiH. 

Front protiv Srpske

Republika Srpska je između ostaloga bezobzirno sprečavana i u svom ekonomskom razvoju. Osporavanje i usporavanje projekata izgradnje gasovoda i dvije termoelektrane/toplane na gas u Banjaluci i Prijedoru, izgradnja trebinjskog aerodroma, hidroelektrana na Drini, samo su neki od privredno važnih objekata. 

Primjer je i pljačkanje para sa računa indirektnih poreza namijenjenih za puteve Republike Srpske, a koje je izvršio lažni visoki predstavnik Kristijan Šmit u sadejstvu sa bošnjačkim zamjenikom ministra finansija i trezora Muhamedom Hasanovićem. Varalica Šmit je ovlastio Hasanovića da potpisuje naloge za pljačku novca Republike Srpske, zato što je ministar Srđan Amidžić iz SNSD-a to javno odbio kao nezakonito. 

Hasanović je zato prije nepuna dva mjeseca odbio imenovanje na mjesto direktora Poreske uprave FBiH, uz obrazloženje: „Kao zamjenik ministra finansija i trezora Bosne i Hercegovine potpisao sam ključne odluke bez kojih bi funkcioniranje države bilo dovedeno u pitanje (izvršenje međunarodne arbitražne presude Viadukt, osiguranje sredstava za uvođenje novih tehnologija u izborni proces, potpisivanje odluka za provođenje lokalnih izbora 2024. godine i vanrednih izbora za predsjednika Republike Srpske. Svjestan sam da u ovom trenutku ne postoji politička saglasnost za imenovanje novog zamjenika ministra. Mojim eventualnim odlaskom predstavnici probosanskih političkih opcija ostali bi bez ijedne rukovodeće pozicije u finansijskom sistemu Bosne i Hercegovine, dok bi se istovremeno otvorio ozbiljan institucionalni rizik usljed nepostojanja kapaciteta za pravovremeno potpisivanje odluka neophodnih za provođenje Općih izbora 2026. godine, kao i drugih ključnih odluka u predstojećem periodu“. 

Hasanović je ovim ogolio udruženi zločinački poduhvat i razbojništvo koje političko Sarajevo čini prema Republici Srpskoj. Jasno je ovo i razvaljenoj opoziciji – SDS-u, PDP-u, Vukanoviću i Trivićki. Ali oni odbijaju svaki poziv organa Republike Srpske – predsjednika Republike, Narodne skupštine i Vlade, za zajedničko djelovanje na nacionalnim, srpskim pitanjima i interesima. Dotle trče u Sarajevo da tamo prave i provode planove protiv naroda koji evo već dvadeset godina na izborima daje povjerenje koaliciji na čelu sa SNSD-om i Miloradom Dodikom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.