"R" kao Rim, nipošto kao Rusija

U medijima u Srbiji i Republici Srpskoj dosta se piše o Rusiji, velikom većinom sa intenzivnim simpatijama. Međutim, kad čovjek čita te autore počesto će naići na priznanje da oni u Rusiji nikad nisu bili, a zna biti i očigledno da ni ruski jezik ne znaju ni u osnovama. Dobro, ne kaže se slučajno da je ljubav slijepa.

Takođe, ti "sastavi" o Rusiji obično nisu ni originalni ni ambiciozni. Svode se na varijaciju dva-tri klišeja i na format impresionističko-geopolitičko-sentimentalnog komentara. U tom kontekstu knjiga Miloša Starovića "Kraj jedne ere" s podnaslovom "Od integracije do izolacije Rusije" čije se drugo, kako se to kaže, izmijenjeno i dopunjeno izdanje pojavilo u izdanju beogradske izdavačke kuće "Klio" krajem prethodne godine predstavlja zanimljivo osvježenje. Prvo izdanje objavio je isti izdavač dvije godine ranije. Pozitivno je što se prvo izdanje knjige koja nije tipičan "bestseler" (pa ni mali) rasprodalo relativno brzo, a pozitivno je i što je drugo izdanje dopunjeno, jer živimo u vremenima kad se situacija mijenja iz dana u dan, naročito kada je riječ o poziciji Rusije u svijetu.

• JEZIK I ŠKOLA

Inače, Miloš Starović je rođen u Sarajevu 1985. godine. Kad se zaratilo u Bosni i Hercegovini, imao je, dakle, samo sedam godina. Kao izbjeglica s porodicom je stigao u Beograd. Kad je riječ o osnovnoj i srednjoj školi, vezan je za Srbiju (odnosno tadašnju SR Jugoslaviju te Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore) i to za onu Miloševićevu tokom osnovnog obrazovanja, a za Đinđićevu odnosno Koštuničinu odnosno DOS-ovu tokom gimnazije. Kao ponešto tipičan predstavnik svoje generacije Starović se kulturalno mnogo više formira na anglosaksonskoj nego na ruskoj tradiciji. Njegov kontakt sa ruskom kulturom više je baziran na klasicima iz školske lektire i činjenici da uči ruski jezik kao strani u školi. Jezik dodatno usavršava kroz vanškolske aktivnosti u Ruskom domu. Nakon mature, započinje studije na čuvenom milanskom Bokoniju. To je period nakon 2004. godine. Osim studenata iz cijele Italije tamo ima i dosta studenata iz ostatka Evrope, ali vrlo mali broj njih ima ikakvo znanje ruskog jezika. To se ispostavlja kao Starovićeva komparativna prednost u vrijeme kad je Rusija prilično integrisana u zapadne strukture. Praksa je da jako dobri studenti sa Bokonija tokom treće godine jedan semestar odslušaju na jednom od partnerskih univerziteta širom svijeta. Starović aplicira na znameniti moskovski Institut za međunarodne odnose i biva primljen. Među bolje stranice knjige spadaju opisi Moskve krajem prve decenije dvadeset i prvog vijeka. Starović iskreno opisuje vrstu predrasuda s kojom je pošao u Rusiju i brzinu s kojom su te predrasude odbačene. Značajno je takođe da nema "naknadne pameti". Autor potencira podatke koji ukazuju na to da je izgledalo da se Rusija trajno "prebacila" u zapadnjački kamp.

• LIČNO I POLITIČKO

Kao odrasla osoba, pri kraju studija, Starović već, naravno, ima i neke poglede na svijet. U tom smislu je njegova tačka gledišta zanimljiva i nesvakidašnja i to je jedan od kvaliteta koji njegovu knjigu čine zanimljivom. Vrijednosno, on je ponešto tipični zapadnjak, ali sa sentimentalnim poveznicama sa Rusijom i ruskom kulturom. Ta "crta" će se dodatno podebljati činjenicom da će se kasnije Starović oženiti Ruskinjom s kojom će dobiti i dva sina (kojima je, usput budi rečeno, ova knjiga i posvećena). Uglavnom, nakon što okonča svoje univerzitetsko obrazovanje, Starović dobija posao u famoznoj londonskoj banci Barkliz. To je 2009. godina. Period je to koji će potrajati još pet godina, odnosno do aneksija Krima, kad je ruski jezik, po riječima samog autora, "poželjan na Zapadu". Koliko su veze Zapada i Rusije, naročito Londona i Moskve bile čvrste, on opisuje i kroz neke detalje iz svakodnevice, poput onog da je u to vrijeme "Britiš ervejz" imao prosječno pet letova dnevno na relaciji London - Moskva. Za kakvu klijentelu su ti letovi bili najvažniji vidi se iz luksuznog tretmana putnika u biznis klasi, tretmana kakav na letovima slične vremenske dužine, poput letova za Atinu nikad nije postojao. Ljudima poput Starovića takva situacija pomaže i u njihovom poslu, odnosno njihova znanja su na većoj cijeni. I sve to počinje da se urušava aneksijom Krima. Istini za volju, to još nije pretekst za potpuni raskid Zapada sa Rusijom, ali jeste početak. Uostalom, četiri godine nakon aneksije, Rusija je domaćin najspektakularnijeg sportskog događaja na planeti: Svjetskog prvenstva u fudbalu.

• GORE-DOLE, DOLE-GORE

U finalu su igrale dvije zemlje koje su članice Evropske unije, Francuska i Hrvatska. Na stadionu "Lužnjiki", na kojem je, podsjeća nas autor, Madona nekoliko godina ranije održala veliki koncert, bili su i francuski predsjednik Makron i (tadašnja) predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, kao i Vladimir Putin, u ulozi domaćina. Početak rata u Ukrajini, odnosno kako Rusi kažu, specijalne vojne operacije, mijenja, međutim, sve. Ruskim sportistima biva zabranjeno takmičenje na međunarodnom nivou pa ni fudbalska reprezentacija Rusije ne učestvuje čak ni u kvalifikacijama za Evropsko i Svjetsko prvenstvo. U prvim danima i nedjeljama, tu je bilo i karikaturalnih momenata. Jedan autor opisuje naročito jetko. Kad mora da "speluje" svoje ime i prezime, naučio je da kaže "R" kao Rusija pa ga je jedanput službenica "ispravila"; rekla je: Nemojte tako, recite "R" kao Rim. (Ima još detalja koji su živopisni; ruski italijanski restorani, primjera radi, postali su mnogo skuplji jer se namirnice zbog sankcija teže nabavljaju, međutim sankcije za vino ne postoje pa se i dalje piju italijanska i francuska vina.) Posljednja poglavlja knjige su dosta pesimistična, mada u ovom drugom izdanju, na samom kraju, autor pronalazi i neke razloge za optimizam. Najzad, na kraju ovog teksta, a pomalo i u kontekstu medija u kojem će biti objavljen, da ponovo potenciram autorovo sarajevsko porijeklo. Svi koji imaju neku ličnu ili porodičnu vezu sa sarajevskim Medicinskim fakultetom znaju za čuvenog Borišu Starovića. Ne znam da li je autor s njim familijarno povezan, ali i biografija Miloša Starovića pokazuje koliki ljudski kapital je Sarajevo izgubilo ratnim i poratnim egzodusom. Uostalom, i autor pogovora ovog drugog izdanja je Sarajlija Neven Anđelić, koga je ratni i poratni životni put takođe odveo do Londona. Dvadesetak godina stariji od autora Anđelić knjigu zanimljivo analizira i kroz generacijsku perspektivu. Bilo kako bilo, knjigu vrijedi srdačno preporučiti čitaocima raznih generacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.