Liban drugi front Irana

Izrael i SAD su 28. februara pokrenuli koordinisanu vojnu kampanju protiv radikalnog režima u Iranu. Cilj je bio da se ukloni neposredna egzistencijalna prijetnja, slabljenjem iranskih nuklearnih kapaciteta i smanjenjem rastućeg arsenala balističkih projektila.

Iransko rukovodstvo godinama otvoreno poziva na uništenje Izraela, dok istovremeno napreduje i u obogaćivanju uranijuma i u razvoju projektila dugog dometa. Iz perspektive Jerusalima, takav spoj namjere i kapaciteta više nije mogao da se obuzdava samo odvraćanjem. Ipak, svega nekoliko dana kasnije sukob se proširio izvan granica Irana. 

Dana 2. marta, bez ikakve direktne izraelske provokacije na tom frontu, Hezbolah, šiitska teroristička organizacija koja djeluje iz južnog Libana, ušao je u rat. Pokrenuo je baražne raketne i projektilske napade na izraelsko civilno stanovništvo. Ta odluka nije bila ni bez presedana ni neočekivana. Hezbolah je slično postupio i 8. oktobra 2023. godine, kada je otvorio vatru na Izrael odmah nakon još jedne regionalne eskalacije. Taj talas nasilja završen je sporazumom o prekidu vatre, sporazumom koji je Hezbolah sada odlučio da prekrši.

ISPOD POVRŠINE

Da bi se razumjelo zašto je Liban ponovo postao ratište, potrebno je pogledati ispod površine i sagledati dublju dinamiku koja oblikuje region. Liban, u mnogim aspektima, ne djeluje kao potpuno suverena država kada je riječ o pitanjima rata i mira. Decenijama je bio pod dominacijom spoljnih aktera, prvo Sirije, a zatim, još odlučnije, Irana. Danas je Liban praktično talac Hezbolaha, koji funkcioniše kao najmoćniji iranski posrednik na Bliskom istoku.

Vojne sposobnosti Hezbolaha daleko nadmašuju kapacitete Oružanih snaga Libana. Ta organizacija raspolaže velikim arsenalom od desetina hiljada raketa, precizno navođenih projektila i bespilotnih letjelica. To oružje nije samo odbrambeno, ono je namijenjeno projekciji iranske moći prema sjevernoj granici Izraela. Odluke o njegovoj upotrebi ne donose se u  Bejrutu, već su usko usklađene sa strateškim interesima Teherana.

Tragedija Libana nije samo geopolitička, već i duboko ljudska i unutrašnja. Bejrut, nekada poznat kao "Pariz Bliskog istoka", bio je živ, kosmopolitski grad koji je privlačio mlade ljude, preduzetnike i turiste iz cijelog regiona i šire. Njegovi kafići, kulturni život i otvorenost simbolizovali su jedno sasvim drugačije bliskoistočno okruženje. Danas je ta slika ozbiljno narušena. Pod rastućom dominacijom Hezbolaha, dijelovi Libana pretvoreni su u militarizovane zone, u kojima su skladišta oružja smještena unutar civilnih naselja, čime se stanovnici faktički pretvaraju u živi štit.

DOBRA OGRADA

Ipak, nedavni događaji ukazuju na to da nisu svi akteri u Libanu spremni da unedogled prihvataju takvu realnost. Posljednjih sedmica bilo je zapaženih, mada i dalje ograničenih izjava libanskih zvaničnika koji kritikuju jednostrane vojne poteze Hezbolaha. Dana 2. marta, libanska vlada je navodno uputila pismo Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u kojem je izrazila namjeru da zabrani svaku neovlašćenu vojnu aktivnost Hezbolaha i naloži libanskoj vojsci da uspostavi kontrolu nad njegovim naoružanjem. 

Pored toga, povremene izjave libanskih političara i komentatora na nacionalnoj televiziji odražavale su sve veće nezadovoljstvo zbog uloge Hezbolaha u uvlačenju Libana u ponovljene sukobe.

Te izjave jesu značajne, ali ostaju nedovoljne. Na terenu Hezbolah i dalje djeluje slobodno, pokreće napade na Izrael ne obazirući se na posljedice koje snose libanski civili. Čitave zajednice na jugu Libana ponovo su izložene opasnosti, ne zbog odluka donesenih u njihovom interesu, već zbog djelovanja milicije koja služi stranim strateškim ciljevima.

Važno je naglasiti: Izrael nije u ratu sa Libanom kao državom. Ta razlika nije retorička. Ona je suštinska. Bilo je vrijeme, i to ne tako davno, kada je granica između Izraela i Libana bila poznata kao "Dobra ograda". Uprkos tome što nije postojao formalni mir, libanski seljani prelazili su u Izrael radi posla, trgovine i medicinske pomoći. Te veze obilježavali su uzajamni pragmatizam i, u mnogim slučajevima, iskrena dobra volja.

Propadanje takve stvarnosti počelo je infiltracijom palestinskih militantnih organizacija u južni Liban tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, a potom i usponom dominantnih šiitskih snaga koje je podržavao Iran. Vremenom je južni Liban od periferne ruralne oblasti postao teško militarizovana zona, faktički pod kontrolom nedržavnog aktera sa regionalnim ambicijama.

MALO IZBORA

Danas je iranski uticaj ključni faktor koji pokreće sadašnju eskalaciju. Usmjeravajući operacije Hezbolaha sa libanske teritorije, Iran je otvorio drugi front protiv Izraela, čime dodatno opterećuje izraelske odbrambene sisteme i razvlači njegove vojne resurse. Za Teheran je to strateški proračun. 

Za Liban je to opasno uvlačenje u sukob sa razornim posljedicama. Ljudska dimenzija ovog sukoba ne smije se zanemariti. Od 2. marta, na zajednice na sjeveru Izraela ispaljene su hiljade raketa, projektila i dronova, zbog čega su civili danonoćno prisiljeni da traže zaklon u skloništima. Čitavi gradovi su poremećeni, škole zatvorene, a porodice raseljene. To nije apstraktna bezbjednosna prijetnja, već svakodnevna stvarnost za bezbroj Izraelaca, uključujući i članove moje porodice, koji od početka eskalacije žive pod stalnom prijetnjom.

Suočen sa kontinuiranim napadima na svoje civilno stanovništvo, Izrael ima vrlo malo izbora osim da odgovori. Izraelske odbrambene snage izvele su ciljane udare na teritoriji Libana, usmjerene na operativnu infrastrukturu Hezbolaha, lansirne položaje, skladišta oružja i komandne centre. Te akcije nisu usmjerene protiv civilnog stanovništva Libana, već na neutralisanje neposrednih izvora prijetnje. 

Istovremeno, Izrael je preduzeo mjere kako bi umanjio štetu po libanske civile. Stanovnicima sela na jugu izdata su upozorenja da se pomjere ka sjeveru, dalje od područja u kojima Hezbolah djeluje.   

ZAŠTO LIBAN

Na kraju, pitanje "Zašto Liban?" vraća nas na širi problem, ulogu međunarodne zajednice. Godinama su međunarodne snage i mehanizmi bili zaduženi da prate i ograničavaju vojno jačanje Hezbolaha, posebno u okviru Rezolucije 1701 SB UN. Ipak, sprovođenje je bilo nedosljedno, u najboljem slučaju. Arsenal Hezbolaha je rastao, njegovo ukorjenjivanje se produbljivalo, a njegova sloboda djelovanja uglavnom je ostajala neupitna.

Ako je međunarodna zajednica zaista zabrinuta za stabilnost duž izraelsko-libanske granice, a trebalo bi da bude, onda izrazi zabrinutosti nisu dovoljni. Nije dovoljno sazivati rasprave ili izdavati saopštenja osude. Potrebni su konkretni koraci kako bi Liban povratio suverenitet nad sopstvenom teritorijom i kako bi naoružane grupe koje djeluju izvan kontrole države bile efikasno razoružane.

Narod Izraela, kao i narod Libana, ne želi beskonačan sukob. Oni žele bezbjednost, stabilnost i mogućnost mirnog suživota sa susjedima. Ali mir se ne može graditi na osnovi u kojoj se teritorija jedne strane koristi kao platforma za napade koje organizuje spoljna sila. Dok Liban ne bude u stanju da ukloni elemente koji unutar njegovih granica djeluju u ime Irana, i dok međunarodni mehanizmi ne ispune svoju predviđenu ulogu, Izrael će se i dalje suočavati sa prijetnjama sa svog sjevernog fronta. U takvoj realnosti, odgovornost svake vlade ostaje ista, da zaštiti svoje građane. To je, u krajnjoj liniji, razlog zbog kojeg je Liban ponovo postao dio ovog rata. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.