Foto: Glas Srpske
Početkom tih devedesetih godina bili smo djeca. Imali smo nekih pet, šest godina u to teško, preteško doba za naše očeve i majke koji su mahom tada, ili nešto prije, ciglu po ciglu gradili naše domove. Tad nismo znali šta je to. Čak ni kada nam je uništeno, ali nam je ispričano 1992. godina.
Ratni vihor je stigao pod ovaj dio neba. Dojučerašnje komšije su počele da se gledaju preko niša. Svako u svom u uvjerenju uzeo je oružje da bi zaštitio porodicu od zla koje je nadiralo.
Ispaljeni su prvi meci. Pali prvi životi. Sahranjeni prvi tek punoljetni dječaci. I bebe. Sićušne. Tek što su rođene. Moćnici im nisu dali da žive. Dah su im uskratili. I plač je utihnuo, ali samo njihov.
Crne stranice istorije ponovo su bile odabrane za ovdašnji srpski živalj koji je još šaptao o stravičnom pokolju djece, žena, staraca svega nekoliko decenija ranije. Samo jer su se krstili sa tri prsta. Sastavljena.
Žalost, i ponovilo se. U Sijekovcu nadomak Broda. U martu. Na kućnom pragu su ubijani civili. Stari, nedužni, gotovo nepokretni. Bolesni. Narod je jasno vidio šta se sprema, dok se jeza uvlačila u kosti.
Vojska Republike Srpske formirana je 12. maja 1992. godine. Jedan do drugog stali su vojnici, ljudi iz naroda, istrajni da do posljednje kapi krvi brane ognjište, porodicu. Da brane život jer je neprijateljski obruč u Posavini, u kojem se našlo na hiljade ljudi u slivu Save, Ukrine i Bosne, prijetio da ih izbriše sa lica zemlje, a u smrt pošalje još ko zna koliko njih u Krajini koji su vapili za lijekovima, kiseonikom i osnovnim pravima za život.
Odluka je pala. Jedina ispravna. Jedina moguća. Morao se pročistiti put do Srbije. Pa makar bio i kozja staza. Srpski narod je trebao koridor spasa.
Žestoke borbe vođene su od kraja proljeća do početkom jeseni na teritoriji Posavine. Povlačenje nije dolazilo u obzir. Znalo se šta bi se desilo zbog paklene mržnje koju su hrvatske snage i partneri u zločinima pokazivali gdje god im je čizma prošla.
Združenim snagama vojske Srpske, saboraca iz Krajine, avijacije, policije je probijen koridor. Prvi putić preko Trebave bio je nešto bolji od kozje staze iz naredbe generala Talića, ali dovoljan da se osjeti dah slobode.
Srpska će se i ove junske nedjelje, tradicionalno pred Vidovdan, sjetiti heroja iz Odbrambeno-otadžbinskog rata i bitke za koridor. Za život.
I živjeće koridor. Živjeće sjećanje. Živjeće kroz okupljanje na Dugoj Njivi ispod slavne kruške, a treba da živi i na svim drugim kotama gdje je tih dana proljeća, ljeta i jeseni odbranjeno pravo na život. Uz teške gubitke.
I danas, u miru, tim pravcem Srpska gradi koridor prema Srbiji. Moderno rečeno autoput i zato vrijedi ponoviti nešto što je u ovim redovima već napisano prije nekoliko godina - jedna od dionica mora ponijeti slavno ime "koridor 92" na tom putu jedinstva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike