Bliski istok gori, a elite se češljaju

Rat na Bliskom istoku još jednom potvrđuje staro pravilo – energija je krvotok globalne ekonomije. Čim se pojavi nestabilnost, ona se odmah prelije na tržišta. Cijena sirove nafte trenutno se kreće između 100 i 120 dolara po barelu, ali tržište ne pokreće samo ta brojka – već strah od onoga što tek može doći. Kako kaže stara poslovica: „Strah ima velike oči.“ Zato tržište reaguje na sve. Retorika iz Vašingtona, Tel Aviva i Teherana dodatno podiže tenzije. Izjave o mogućim vojnim operacijama ne moraju se ni ostvariti – dovoljno je da postoje da bi pogurale cijene naviše. A kada energenti poskupe, sve ostalo ide za njima.

Ekonomisti upozoravaju da ovakvi energetski šokovi ne ostaju samo na nafti. Oni pogađaju cijelu ekonomiju. Skuplje gorivo znači veće troškove za industriju, ali i manju kupovnu moć građana. To je dvostruki udarac koji često vodi u recesiju i siromaštvo. Problem je što se kriza ne zaustavlja samo na nafti. I tržišta kapitala već pokazuju znake nervoze. Investitori se povlače i kompanije odlažu ulaganja.

Paradoks je u tome što, dok većina gubi, neki dobro zarađuju. Energetske kompanije i zemlje koje izvoze naftu povećavaju prihode upravo zbog nestabilnosti. Tako rat za neke postaje i izvor profita. A gdje je interes, tu često nema žurbe da se problem riješi. S druge strane, gubitnici su jasni - zemlje koje uvoze energiju. Posebno je ranjiva Evropa, koja se već bori sa sporim rastom i inflacijom. Evropski komesar za energetiku Dan Jorgensen pozvao je građane da manje koriste avione i automobile, te da što više rade od kuće kako bi se uštedilo gorivo. Upozorio je da se Evropa nalazi u veoma ozbiljnoj situaciji i da se kraj krize ne nazire.

I tu dolazimo do suštine - rat protiv Irana već se pretvara u rat protiv evropskih potrošača. Jer, svaka nova eskalacija ne pogađa samo front – već direktno udara na novčanike građana, kroz cijene goriva, hrane i svakodnevnih troškova. Čak i ako bi mir nastupio sutra, povratak na staro ne bi bio brz, a ni izvjestan.

Najveći problem je što više nema jasne granice. Ako 120 dolara po barelu postane „normalno“, onda ni 150 ne izgleda daleko. A upravo tu počinje pravi pritisak na globalnu ekonomiju. Ako se sukob nastavi, svijet neće ući u krizu polako – već naglo. Takve krize su najteže, jer se ne mogu lako zaustaviti. Na kraju, nije pitanje da li će kriza doći – već ko će je preživjeti sa manje štete. U svijetu u kojem barel nafte diktira sudbinu ekonomija, mir više nije samo politička potreba – već ekonomski imperativ. Jer kada se tržišta hrane strahom, a energija postane oružje, onda recesija više nije mogućnost – već gotovo izvjesnost. A taj račun, kao i uvijek, na kraju plaćaju građani.

Veljko Zeljković ✓ Novinar

Novinar sa skoro 30 godina iskustva. Piše o ekonomiji, analitici i geopolitici, autor je brojnih tematskih tekstova i intervjua, te od 2018. ponovo je dio redakcije „Glasa Srpske“.

Sve vijesti autora →

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.