Bežični prenos

Dok se na Bliskom istoku rakete razmjenjuju kao nekad djeca sličice, u našoj „ekonomski stabilnoj“ svakodnevici svjedočimo fenomenu koji bi i Teslu ostavio bez teksta, odnosno bežičnom prenosu cijena.

Našim distributerima nafte ne treba ni tanker, ni cijev, pa čak ni nova nabavka. Dovoljno je da se na TV ekranu pojavi prvi dim iznad Irana i cijene na pumpama u BiH skoče brže od pritiska prosječnog penzionera.

Kako je više puta upozoravao ekonomista Igor Gavran, u praksi gledamo školski primjer tržišne pljačke naroda. Gorivo se prodaje po „ratnim“ cijenama iako je nabavljeno u vremenima mirnih berzi. Izgleda da su naši trgovci su, očigledno, vizionari i ne čekaju da nafta poskupi i cijene podižu preventivno, da nas kriza ne zatekne nespremne.

U BiH svi vole da „love u mutnom“ i na samu pomisao krize cijene skaču kao da ih goni požar. S druge strane kad cijene na berzi padaju tada stupa na snagu čuveni „efekat perja“ i svaki fening kod nas pada kao da se pahulje spuštaju sa vrha Triglava. Nije to, uostalom, ništa novo. Još je Adam Smit prije skoro dva i po vijeka zapisao da se „ljudi iste struke rijetko okupe, a da razgovor ne završi nekom vrstom zavjere protiv javnosti“.

Naravno, sve ovo trgovcima od struke ne bi bilo moguće bez države te brižne majke koja u ovakvim situacijama pokazuje izuzetnu sposobnost da ćuti. Dok trgovci, da ne kažemo tajkuni i mešetari, podižu cijene, institucije pažljivo paze da se ne umješaju u tržišnu „slobodu“.

Više cijene znače i više poreza, a time i punija kasa što je dobra vijest za one koji od nje žive, što je bar jedan od razloga nemijšanje u tržište.

Dok se vlast i trgovci snalaze, narod je pronašao jedini funkcionalni krizni štab, onaj na peronu autobuske stanice. Statistika pokazuje da je BiH prošle godine praktično „poslala jednu opštinu“ da radi u Sloveniju. Hiljade ljudi su spakovale život u kofer, bježeći iz ekonomije u kojoj marže rastu brže od plata. Dok naši ljudi u tuđini zarađuju hljeb nasušni, ovdje se onaj domaći, zbog cijene nafte, polako pretvara u luksuz.

U međuvremenu, zemlje regiona bar pokušavaju nešto da urade i Srbija je zabranila izvoz energenata da sačuva svoje tržište, Hrvatska smanjila marže na gorivo. Kod nas se vlast i dalje oslanja na prašnjave uredbe iz nekih prošlih vremena, iako su danas drugačije okolnosti i tržište se mijenja brzinom svjetlosti. Situacija se najbolje opisuje starom poslovicom „psi laju, karavani prolaze“. Samo što su danas psi cijene, kriza i siromaštvo, a karavan politička elita koja pored svega prolazi sa zatamnjenim staklima svojih limuzina. Dodatni problem je i apatija naroda koji je zarobljen u starom balkanskom refleksu „nek komšiji crkne krava“, i što smo postali društvo koje se više žali nego što se buni.

Vlast dobro zna dok god je narod spreman da samo jače steže kaiš nema razloga da se išta mijenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.