Sumorna sudbina Srba iz Hrvatske nastanjenih na Kosovu

Glas Srpske 15.08.2007 00:00

Gdje sam god išla i tražila neku pomoć oni kažu "žao nam je, vidjećemo, mi radimo za izbjeglice i povratnike sa Kosmeta". Pošto smo mi iz Hrvatske - nama ništa, rekla Milja Ranić

PRIZREN - Sudbina Srba iz Hrvatske, koji su prije 12 godina bježeći pred "Olujom" došli na Kosovo i Metohiju, često i protiv svoje volje, manje-više istovjetno je sumorna, prenijela je Beta. Zajedničko im je da većina živi loše, mnogi po kolektivnim centrima ili u napuštenim zgradama poljoprivrednih kombinata, i daleko od naseljenih mjesta. Istina, ima i onih koji su se snašli pa su dobili krov nad glavom u stambenim zgradama. Jovanka Žunjić iz Gračaca u Hrvatskoj je do prije dva mjeseca živjela u drvenim barakama kampa Plemetina, nadomak Obilića, kada je od Vlade Kosova i Metohije dobila jednosoban stan. Punih 12 godina nije posjetila rodni kraj. - Moj najmlađi sin je preko UNHCR-a bio u Hrvatsku da uzme izvod iz matične knjige rođenih, a o povratku nisam razmišljala. U mojim godinama nisam ni za povratak ni za ostanak. Trebala bi da odem da sredim dokumenta oko penzije, ali sada sam dobila ovaj stan i ne vjerujem da ću se vratiti - priča Jovanka. Ni Mile Pavlović, rodom iz okoline Vrginog Mosta, ne misli da se vraća u Hrvatsku. Oženio se na Kosmetu i osnovao porodicu. I on je dobio stan u Plemetini, radi u komunalnom preduzeću i dobija socijalnu pomoć. Kada pomisli na "Oluju" asocijacija mu je strah. - Tada sam imao 12 godina i svašta sam gledao. Za nepunih 10 godina preživeo sam dva rata, u Hrvatskoj i na Kosmetu - kaže on i dodaje da na Kosovu i Metohiji nema problema i da se slobodno kreće i radi. Stanoje i njegova supruga Canka Tošić iz Varaždina su trostruke izbjeglice. Iz Hrvatske su izbjegli u Vojvodinu, onda su došli u Osojane, da bi poslije UNMIK-a napustili Kosmet i smjestili se u Kraljevu. A onda su se, poslije dvije godine, ponovo, sa još 40 srpskih porodica, vratili u Osojane. Svi su ih zaboravili i niko ih ne posjećuje niti pruža bilo kakvu humanitarnu pomoć. - Od Crvenog krsta odavno ništa ne dobijamo. Vlada Kosmeta nije nijedan put došla da nas pita da li hoćemo da primimo pomoć od organizacije "Majka Tereza", Crvenog polumjeseca ili "Karitasa" - pričaju Tošići. Milja i Mića Ranić, rodom iz okoline Petrinje, žive u napuštenim prostorijama PIK-a "Ratar" u Čaglavici nadomak Prištine, strepeći da se i to ne proda. - Imamo loše životne uslove. U sobi nam je bila štala gdje su se krave liječile i oplođavale. Ovdje nije bilo za život, ali suprug mi je ostao bez posla, ja sam se razboljela i operisala i ne radim nigdje. Živimo od pet hiljada dinara dobijenih na ime minimalca- kaže ona. - Nama ovdje niti ko dolazi, niti nas ko obilazi, niti dobijamo kakvu pomoć, niti ko vodi brigu o nama. Gdje sam god išla i tražila neku pomoć oni kažu "žao nam je, videćemo, mi radimo za izbjeglice i povratnike sa Kosmeta". Pošto smo mi iz Hrvatske - nama ništa - tužno kaže Milja Ranić. Podaci Tačne podatke o broju Srba iz Hrvatske na Kosovu i Metohiji teško je naći. Sigurno da ih je ostalo nekoliko stotina od više desetina hiljada koji su početkom avgusta 1995. godine došli vozovima, traktorima, pa i zaprežnim kolima. Pošto su osjetili da će rat izbiti i na Kosmetu, najveći broj je otišao u potrazi, prije svega, za mirom, pošto su izgubili sve što su do tada stvarali, mnogi i svoje najmilije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.