Glumac Željko Džek Dimić za “Glas Srpske”: Bio sam bogatiji od Tesle kad sam došao u Ameriku VIDEO

Kazao je ovo za “Glas Srpske” američki glumac srpskog porijekla Željko Džek Dimić, koji se u ulozi jednog od najvećih umova u istoriji našao po treći put.

- Čekamo kraj novembra, odnosno početak decembra da Američka filmska akademija donese odluku da li ćemo ući u tih pet koji ulaze u službenu nominaciju. Ovo sada je oficijelna kvalifikacija. Ako se to desi, onda Željko i ja idemo na crveni tepih u februaru na dodjelu da to uzmemo i kraj priče - rekao je Dimić.

GLAS: Šta je najveći izazov u tumačenju lika Nikole Tesle u pozorištu i na filmu? Da li postoje razlike u pripremi uloge?

DIMIĆ: Izučio sam njegov privatni život. Sve moraš da znaš. Ja sam tako naučen u ovom zanatu na Strasbergu da se bavim svim detaljima. Dakle, od njegovog djetinjstva i boravka na ovim prostorima, do dolaska u Ameriku i svega onoga što mu se dešavalo tamo, ne samo kroz pronalaske njegove, već i njegov život koji je mimo toga. Čitao sam knjige o njemu, dvije na engleskom, jednu na maternjem jeziku. Stalno sam pretraživao po internetu - od njegovih citata do intervjua za “Njujork tajms”, za “Boston globe” i druge. Proces je trajao osam mjeseci, ali ja o procesu nikada ne pričam, jer svaki glumac čuva sebično svoj proces. Ja sam se trudio da se što više bavim Teslom da bih bio što vjerodostojniji.

GLAS: Šta za Vas lično znači Nikola Tesla, a šta biste voljeli da čitav svijet zna o njemu?

DIMIĆ: Kada je došao u Ameriku Tesla je imao pet centi, jer su mu ukrali novčanik na brodu. Ja sam imao 26 dolara. Ja sam bio mnogo bogatiji od njega. Međutim, Tesla je bio genije, a ja nisam. U tome je suštinska razlika. Ne samo on, nego takvi ljudi su meni uvijek bili pandan, bili neka vrsta svjetlosti na ovoj planeti i primjeri kako treba izdržati do kraja u svemu onome što smo naumili u životu. Nemojmo zaboraviti da u životu sve počinje od želje, od maštanja nekog dječaka, u dvanaestoj godini, koji se zvao Željko, da bude glumac, pa je poslao svoju fotografiju i tekst dječijim novinama jer sam želio da igram narodnog heroja Savu Jovanovića Sirogojna. Bio sam siguran da ću biti primljen, ne znam otkud mi to, ali eto. Taj prvi “profesionalni poraz”, jer su uzeli Bjelogrlića, sve se to svodi i na ono što se Tesli dešavalo. Nemojmo zaboraviti da je on toliko bio odbijan u Americi i nipodaštavan, prije svih od Edisona. Put koji je on prešao je mnogo teži nego moj. Kada razmišljate tako o velikim ljudima, koliko god da vam je teško u životu, uvijek se sjetite šta su oni morali da prođu u životu.

GLAS: Srpski glumci su vječito osuđeni na stereotipne uloge Balkanaca i loših momaka. Može li se to zaobići i kako?

DIMIĆ: To morate da pitate njih. Znam, generalno, da je jezik najveća prepreka svih nas koji nismo rođeni u Americi. Imao sam taj problem ispočetka i dan-danas se susrećem s njim. Sebe uhvatim da kada pričam s nekim Njujorčaninom da neka riječ nije izašla kako treba. Imao sam tu privilegiju da sam šest puta radio američke likove. Koliko ja znam, jedino smo Goran Višnjić i ja radili američke likove. To je ogroman posao. To je nešto na šta sam ja posebno obraćao pažnju od početka svog školovanja. Imao sam sreće jer je moj profesor Majkl predložio da odem kod Li Dilan. Ona je čuveni profesor dijalekata i dikcije i radila je sa Geri Oldmanom. Ona mi je na prvom sastanku rekla da sam joj najgori slučaj koji je imala u životu.

GLAS: Radili ste s mnogim poznatim imenima, koju saradnju posebno pamtite?

DIMIĆ: Sve, ali recimo sa Selenom Gomez. Moja kućica na jednom snimanju je bila do njene. Pa smo tako ujutro kada dođemo rano na set pili kafu. Htjela je da zna sve o meni – ko sam, šta sam, odakle sam, koje jezike govorim. Nikada nije bila čula za Republiku Srpsku pa sam joj objašnjavao. Pričao sam joj i o planini Kozari i o tome kako sam rastao, kako sam se družio s vukovima kada sam bio mali. To je njoj sve bila nepoznanica, ali smo se vrlo brzo ukačili i nakon dva dana smo počeli da pričamo o nekim stvarima koje nemaju veze s našim poslom. Imali smo teške scene. U tom filmu ja igram glavnog negativca koji proganja nju i njenu porodicu koja je meni dužna pare. To je pred kamerom, a iza kamere treba da se družimo. Ona je veliki profesionalac. I ne samo ona, imam lijepa iskustva i sa radom sa Tomom Hardijem i pokojnim Gandolfinijem. Nemam nijedan detalj da izdvojim da kažem da mi je bilo neprijatno na setu.

GLAS: Koji je najveći problem kulture kod nas, a koji u Americi?

DIMIĆ: I u jednom i u drugom slučaju odgovor je isti - profit. Ljudi koji su zaduženi za projekte iz kulture uvijek gledaju da im se uloženi novac vrati. Nažalost, to se manifestuje već dugo kroz ono što mi zovemo komercijala. Sve je manje autorskog filma, sve je više biznisa i utrkivanja koliko će ko zaraditi, koliki je budžet i slično. Kada dođem, mene najviše pogađa kada me neko od kolega pita koliko sam zaradio. Ja da sam htio da se obogatim ja bih bio na Vol stritu, ne bih se bavio ovim suludim zanatom za koji moj otac kaže da nije za žive ljude. Pogotovo zbog načina na koji ja radim. Sve radim sam, želim da budem slobodan i da ne pripadam nikome. Saosjećam sa svim umjetnicima koji žele da rade i da pokažu šta znaju. Stevo Žigon je divno rekao u jednom intervjuu “uz dužno poštovanje svim religijama svijeta, umjetnost je najbliža Bogu”. Umjetnici su spona sa duhovnošću, ako je ima na ovom svijetu, sve ostalo je novac.

GLAS: Kako gledate na slobodu umjetničkog izražavanja? Da li je ona cilj ili sredstvo? Može li biti kobna, te da se njome dobije suprotan efekat?

DIMIĆ: Moj otac je mnogo puta rekao meni “sine, nemoj zaboraviti, jedina stvar koja je gora od ne imati dovoljno je imati previše”. Vaspitavan da imam dovoljno. Ima jedna divna priča sa Džekom Nikolsonom i mojim profesorom koji je sjedio s njim na večeri. Tu je bio i neki dječkić koji je bio sin od nekog bitnog čovjeka, i ovaj je popio malo više vina pa je upitao Nikolsona “koliko Vi to imate”, misleći na novac, a Džek mu odgovara  “dovoljno”. Naučio sam od svojih roditelja i knjiga koje sam čitao da su tri najveće vrijednosti u životu zdravlje, ljubav i sloboda, i kada bilo koju od njih izgubimo s nama nešto nije u redu. Ja ih držim vrlo sebično. Naravno, zdravlje čuvam koliko mogu. Što se tiče ljubavi prema životu, profesiji, bližnjem i svoje slobode, to ne dam nikome. Ne zanima me cijena koju ću platiti. Posljednja stvar koju želim u životu je da me neko nazove u četiri ujutro i kaže “da nije bilo mene ti ne bi dobio tu ulogu”. Postavio bih sebi pitanje gdje sam tu ja. Ovako fino zavrneš rukave i biješ se sa njih 300 na audiciji, ali mirno spavaš.

Holivud

GLAS: Radili ste i u Holivudu, ali i ovdje. Ima li nešto što bi američka kinematografija mogla da nauči iz naše?

DIMIĆ: To je odlično pitanje. Svako uči od svakoga. Meni je otac govorio da saslušam i budalu, i on će reći nešto pametno. Govorio mi je i da gledam nekoga što radi ono što ja nikada ne bih radio. Da ne govorim o tome kad neki kolega dođe i radi nešto na vrhunskom nivou, ti jednostavno to ne možeš da ignorišeš. Imamo divnu situaciju u posljednjih nekoliko godina. Dosta radim u regionu. Ima nekoliko američkih projekata, koji ovdje ne dolaze samo iz finansijskih razloga, zato što im je sve jeftinije, nego i zbog talenata. Znanje je uvijek dvosmjerna ulica. Nikada nisam sreo čovjeka u životu koji treba da uči samo od mene, ili ja od njega - uvijek je bilo obostrano.

Tesla Nation trailer from Zeljko Mirkovic on Vimeo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.