Ognjen Balčaković, jedan od heroja sa Košara, za “Glas Srpske”: Boga i ratnika poslije rata svi zaborave

On je među onima koji su se posljednji povukli sa Košara, a u ispovijesti za “Glas Srpske” govori o onome što nije stigao da kaže u dokumentarno-igranom filmu Slađane Zarić “Ratne priče sa Košara”, čija promocija će biti održana večeras u 19 časova u Banskom dvoru Kulturnom centru. Ognjen na početku razgovora kaže da i njega i njegove ratne drugove najviše boli nebriga države za heroje koji su ostavili svoje živote na Košarama braneći državnu granicu.

- Mi smo na svojoj koži osjetili da je tačna poslovica koja kaže da “Boga i ratnika poslije rata svi zaborave”. Nije nikome od nas koji smo preživjeli taj pakao stalo do nekih beneficija, već nas pogađa nepravda prema onima koji su stradali ili ostali invalidi. Ne želim da omalovažim nikoga, ali kada čujete da je neka sportistkinja skočila sedam metara i dobila nacionalnu penziju i stan od države, a ljudi koje je granata bacala deset metara i koji su ostali invalidi nisu dobili ništa, onda to zaboli čovjeka - kaže sa neskrivenim razočarenjem Balčaković.

On dodaje da preživjeli heroji bitke na Košarama nemaju nikakvo udruženje, već samo grupu na “Fejsbuku” preko koje kontaktiraju i pomažu jedni drugima, a često, kako kaže, skupe i poneki dinar kad nekome zatreba.

Kada je riječ o samoj bici na Košarama, koja je počela 9. aprila i trajala do potpisivanja Kumanovskog sporazuma 14. juna, on kaže da je prije početka bombardovanja bio stacioniran na Kosmetu, a da je početkom aprila došao kao ispomoć graničarima na karaulu Morine, koja je bila na nekoliko časova hoda od karaule Košare.

- Iako sam završio obuku za vezistu, kada sam došao u potkomandu u Peć, zadužio sam mitraljez M-84 i pokojnog Stanoja kao pomoćnika. Poslije svega dva dana u kasarni, završili smo na karauli Morine, a vrlo brzo poslije toga na Košarama. Čim smo došli gore, poslali su nas na položaj kod stijene koja je bila zadnja na desnom krilu. Stanoja je vidio Šiptara kako se prebacuje od drveta do drveta na čistini ispred nas, pa je zalegao na jednu prirodnu platformu pored stijene i počeo da puca po njemu. Kada je potrošio municiju, počeo je da se vraća do stijene i samo je jauknuo i viknuo “jao ljudi, pogođen sam”. Privukao sam ga sebi i tražio gdje je pogođen, ali za sve je bilo kasno. Prestao je da krklja i izdahnuo mi na rukama - prisjeća se on jednog od najtežih trenutaka.

Poslije toga je ostao sam na stijeni i držao položaj, a na par metara iza njega bile su dvije srasle bukve.

- Pošto tri dana i tri noći nisam spavao, otišao sam iza te dvije bukve, pokrio se šatorskim krilom i zaspao. Kada sam se probudio i izvirio ispod šatorskog krila, Tibor Cerna i još jedan momak su poskočili i rekli da su mislili da sam mrtav. Što ste mislili da sam mrtav, upitao sam ih, a oni su mi rekli da pogledam oko sebe. Kada sam pogledao, snijeg je bio potpuno crn, a oni su mi rekli da sam prespavao najjači minobacački napad do tada. Ja nisam čuo ni jednu jedinu granatu - kaže Ognjen.

On na kraju ističe da njemu i njegovim ratnim drugovima nije laknulo kada je potpisan Kumanovski sporazum i naređeno povlačenje.

- U pojedinim trenucima, ono kad izmrzneš, kad si gladan, molili smo da krenemo u napad, pa il' pukovnik il' pokojnik, ali nikome nije bilo drago kada je naređeno povlačenje - kaže Ognjen.

Sud

Ognjen Balčaković kaže da su vojne knjižice, njegova i njegovih saboraca, ostale u kasarni u Peći, dodajući da ima na “Jutjubu” kako Šiptari listaju te knjižice.

- Pošto ste vidjeli da sada žele da formiraju sud za ratne zločine, nema uopšte dileme o tome da li ćemo mi biti osumnjičeni pred tim njihovim sudom. Ali šta da radimo - kaže gotovo nehajno ovaj 40-godišnji heroj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.