Trebinjke tkanjem čuvaju običaje
Udruženje žena "Vasila" u Trebinju postoji osam godina, a okupila ih je želja da oživljavanjem ručne radinosti od zaborava otrgnu nasljeđe naših predaka.
Sve što naprave je unikatno i u dosluhu sa tradicijom, naglašava Sena Đurica, predsjednik ovog udruženja.
- Nepunu deceniju motiviše nas ljubav prema ručnom radu i želja da novim generacijama približimo ljepotu starina, kojima je naše podneblje izuzetno bogato. Naročito volimo da se bavimo rukotvorinama koje su izrađivale žene od davnina, prenoseći tkanjem ili vezom dio naše tradicije - ističe Đurica, koja je dobitnik priznanja beogradskog Udruženja "Etno mreža" za izradu originalne tkanice sa ženske hercegovačke nošnje.
- Zahvaljujući pravoj tkanici, staroj više od stotinu godina, koju sam dobila od Trebinjke Dare Golub, napravila sam svoju tkanicu. Tkanje, iako veoma zahtjevan posao, mene opušta, a posebno me raduje što sam u mogućnosti da moju tkanicu utkam na torbi ili haljini, kao moderan detalj sa prizvukom prošlih vremena - kaže Đurica.
Rukotvorine Udruženja "Vasila" pronašle su mjesto na skoro svim kontinentima. Neopterećeni predrasudama prema svemu što je folklorno, upravo su stranci prvi prepoznali da štošta od umijeća naših baka može biti autentičan modni izraz i u 21. vijeku
- Australijanac, oduševljen našom kravatom od tkanice, odlučio je da je kupi. Kapa zavrata, koju u Trebinju samo mi ručno pravimo, danas je u Japanu. Čobanske torbe, odnosno čobanice, otputovale su u Italiju i Francusku. Kupile su ih djevojke umjesto ruksaka, kao zgodan modni detalj, a ćurdiju je odnijela jedna Ruskinja. Upravo naša ćurdija danas ne mora isključivo da služi za folklor, što su prepoznale djevojke iz inostranstva - priča Đurica.
A hercegovačka gradska nošnja, takođe njihov ručni rad, nalazi se u Beogradu. Ni manje ni više nego u garderoberu kraljevske porodice.
- Ova nošnja kupljena je kao poklon princezi Jelisaveti Karađorđević, kojom se oduševila, te poželjela da nas upozna. Vještina i domišljatost naših baka ostaju neiscrpna inspiracija za vrijedne ruke žena "Vasile" - i onda kada izrađuju odjevne predmete za svaku priliku, pa i onu posebnu - naglašava Đurica.
Prije pet godina, na molbu jedne sugrađanke, sašile su prvu vjenčanicu od platna sa ručno heklanim detaljima i etno-motivima. Ponekad u vjenčanice utkaju detalje sa hercegovačke tkanice. Pored Trebinjki, u vjenčanicama koje su radile članice Udruženja "Vasila" udavale su se i djevojke iz Foče i Prijedora.
- Mnogo toga smo dobili: originalne djevojačke torbice, srmu - nit za tkanje ili vezenje, koju danas ne možete nigdje kupiti, originalni burundžuk od bijelog tila, star preko stotinu godina i ručno vezen, nošen ispod ženskih kapa. Čuvamo i nošnje "čobanice" šivene od raše (vrsta vunene tkanine), ali i nošnje bogatijih porodica vezene srmom - objašnjava Đurica.
Milka Drakul, rodom iz Kalinovika, kaže da je rad na narodnim nošnjama praktično odmara i opušta.
- Mene je majka učila da vezem i pletem sve i svašta već kao desetogodišnju djevojčicu. Nošnja koja se u našem kraju šije zove se veliko odijelo. Prvo idu čarape, tanka košulja, onda grba. Poslije muška i ženska nošnja. Kod ženske nošnje postoji suknja od crne kadife, podsuknja, tanka košulja, grba. I tako se išlo u svatove. I sada se to čuva, moja majka čuva i njenu i očevu košulju - priča Drakul.
I danas, dodaje, plete vunene čarape.
- Prije mi je za obje čarape trebao jedan dan, ali mi sada za jednu čarapu treba jedan dan. Kada je vuna dobra, neće lako čarape puknuti. Sve zavisi od kvaliteta vune - kaže Milka Drakul.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
