Zatvor iz kojeg nema izlaska: U njemu žive najgori od najgorih

U njemu su smješteni Ramzi Jusef, koji je planirao bombardovanje Svjetskog trgovinskog centra 1993. godine, jedan od urotnika 11. septembra - Zakarias Musaoui, Teodor Kazinski poznatiji kao "Unabomber" i Ričard Rajd, tj. bombaš s cipelama.

Sada kada je bombaš bostonskog maratona, 21-godišnji Džokhar Carnajev službeno osuđen na smrtnu kaznu, takođe je postao stanovnik ADX-a, mjesta na kojem 24-sata dnevno patroliraju patrole pod teškim naoružanjem. 12 velikih tornjeva s naoružanim čuvarima dižu se iznad ciglastih zgrada, dok se na vrhovima zidina prostire bodljikava žica, koja djelimično zaklanja pogled na snježne planine u blizini.

"Čim prođu kroz ulazna vrata, možete to vidjeti na njihovim licima.... Tad ih stvarno pogodi. Gledate u ljepotu Roki planina u pozadini. A kad uđu unutra, to je posljednji put da ih vide", priča bivši čuvar iz ADX-a Robert Hud.

"ADX je život poslije smrti. To je dugoročno... I, prema mom mišljenju, to je dosta gore od smrti", kaže Hud koji je služio u zatvoru između 2002. i 2005. godine.

Veliki broj od više od 400 zatvorenika koliko ih se nalazi u ovom zatvoru provodi u maloj betonskoj ćeliji 23 sata dnevno. Obroke dobijaju kroz male rupe u vratima. Krevet je od betona, a na njemu se nalazi tanak dušek i ćebe.

U ćeliji imaju jedan prozorčić koji dopušta ulazak malo dnevog svijetla, ali zatvorenici kroz njega ne mogu da vide ništa osim zgrada. U ćelijama su i nepomični betonski stolovi i stolice, a čvrsti zidovi sprečavaju da se zatvorenici međusobno mogu vidjeti ili na bilo koji način komunicirati. Građevina koja kontroliše apsolutno sve.

"Arhitektura ove građevine kontroliše sve. Dizajnirana je tako da zatvorenici ne mogu vidjeti nebo. Namjerno. Stavili su žice tako da helikopteri ne mogu sletjeti", objašnjava Hud.

Zatvorenici skoro da i ne komuniciraju sa nekim osim sa čuvarima i zatvorskim osobljem. Kad napuštaju ćelije moraju imati zavezane noge, ruke i lance oko stomaka, i prate ih čuvari.

Rekreacija u kavezu na otvorenom omogućena im je jedan sat dnevno, ali ni ona nije puno veća od ćelija unutar građevine. Uz to, unutar kaveza mogu vidjeti tek nebo. Da bi uopšte došli do tamo moraju proći pored nekoliko stotina kamera dok se za njima otvaraju i zatvaraju metalna pokretna vrata.

U nekim ćelijama imaju radio prijemnike i crno-bele televizore na kojima mogu pratiti vjerski, obrazovni ili program od opšteg interesa.

Pisma i razgovori se nadgledaju sve vrijeme, a zatvorenici mogu nakon nekog vremena dobiti zatvorske poslove, kao što su čišćenje tuševa ili preseljenje među opštu populaciju.

Nivo slobode dostupne zatvorenicima određuje za "velike zvjerke" među zatvorenicima Ministarstvo pravosuđa, i agencije koje su ih istraživale i digle optužnicu, a ne osoblje zatvora.

Oni najgori smješteni su u H sektoru koji je pod posebnom sigurnošću. Njima je strogo ograničena sva komunikacija s spoljašjnim svijetom, a smiju da ih posjećuju samo predstavnici obrane i najbliži članovi porodice. Zatvorenici su tokom posjeta odvojeni od posjetitelja staklenim prozorom i komuniciraju putem telefona.

Svi lični razgovori se nadgledaju, a samo se pravni razgovori i pisana komunikacija sa advokatima smatra privilegovanom i ličnom.

Zatvorenici u ADX-u smatraju se najnasilnijim i tu su smješteni brojni teroristi. Mnogi od njih već su bili u zatvoru, ubijali zatvorsko osoblje ili posjetioce, pa su zaslužili "pravo" da dođu ovdje i tu provedu ostatak života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.