Kako je i zašto sintagma “srpski svijet” postala bauk u regionu: Srbi bi samo da budu Srbi, ništa više, a ni manje od toga

Veljko Zeljković
Kako je i zašto sintagma “srpski svijet” postala bauk u regionu: Srbi bi samo da budu Srbi, ništa više, a ni manje od toga

Preko Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića srpska kultura ušla je u “evropski svijet”, a sad taj “srpski svijet” smeta pojedinim balkanskim narodima. Od ove sintagme napravljen je toliki bauk iako ona nema nikakve ideološke i političke konotacije, već samo upućuje na potrebu očuvanja nacionalnog identiteta srpskog naroda na prostorima Balkana, te jačanja kohezije kroz duhovno i kulturno ujedinjenje te očuvanje identiteta.

“Srbi bi samo da budu Srbi, ništa više, a ni manje od toga”, poruka je sagovornika “Glasa Srpske”, koji ističu kako je osovina Priština, Podgorica, Sarajevo i Zagreb, iskrivljavanjem činjenica i zloupotrebom ovog pojma, poistovjećujući ga sa nekim novim navodnim velikosrpskim hegemonizmom i stvaranjem Velike Srbije, samo željela nakon teritorijalnog rascjepkavanja srpskog naroda, sada to ponoviti i završiti i na polju kulturnih i duhovnih veza, kao najvažnijih karika u očuvanju identiteta jednog naroda.

Postavlja se pitanje koliko to Srbija treba da bude mala, a da ne bude velika, ali i koliko to srpski narod mora biti kulturno i duhovno razjedinjen da bi zadovoljio političke apetite srbofoba, kojima smeta čak i kada se Beograd i Banjaluka dogovore o izgradnji “svesrpskog svetilišta” u Donjoj Gradini, donesu odluku da 15. septembar bude Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave ili usvoje Zakon o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma.

Stara matrica

Sintagma “srpski svijet” prvi put se našla u upotrebi još u 19. i ranom 20. vijeku i tada su je najčešće koristili kulturni radnici, između ostalog Jovan Jovanović Zmaj i Žarko Lazarević, ali su o njoj pisali i Svetozar Marković i Vladimir Ćorović.

Gledano globalno, on je analogan izrazima i kod drugih evropskih naroda. Najbliža današnja analogija je možda francuska, jer je izraz Le Monde fransais (“francuski svijet”), sinonim za Frankofoniju, međunarodnu organizaciju koja predstavlja skup država, zemalja i regija koji koriste francuski kao nacionalni jezik.

Termin “srpski svijet” blizak je i konceptu “ruskog svijeta”, koji predstavlja politiku jedinstva ruskog naroda zasnovanu na zajednici ruskog jezika i kulture, odnosno države i njene dijaspore, a koji je proklamovan kao zvaničan politički program Kremlja.

Sa ponovnom upotrebom ovog pojma u Srbiji, doduše još stidljivo, krenulo se 2016. godine kada je u jednoj od emisija na radiju “Snaga naroda” istaknuto da srpstvo “nije državnost, granica ili nacionalno pitanje, već da je to svijet vrijednosti”. Reditelj i producent pomenute emisije Miljan Glišić isti dan je odlučio da ovu sintagmu koja se odnosi na svijest jednog naroda, sa njegovim vrlinama i karakteristikama, ponovo pokuša medijski oživiti, shvatajući da duhovno i kulturne veze srpskog naroda na prostorima bivše Jugoslavije nisu bile nikada slabije.

- Imam utisak da ni danas mnogo ljudi ne zna šta suštinski znači “srpski svet”. To nije državotvorna stvar, u pitanju je samo očuvanje identiteta. Nažalost, mnogi su je zloupotrebili. I to je jedan udruženi zločin iz strasti, jer ti koji to rade u stvari ne mogu svoj identitet da izgrade na drugu način nego na mržnji i negiranju svega što je srpsko. Predsednik Crne Gore Milo Đukanović prvi je to uradio i to u jeku najvećih litija, koje su ugrozile njegovu dotadašnju vladavinu. Kada je video da je đavo odneo šalu, oštro je optužio Srbe, Srpsku pravoslavnu crkvu i vlasti u Beogradu, kako je na pomolu nova hegemonistička ideja velike Srbije, koja se transportovala u mekši eufemizam “srpski svet” - kaže Glišić, navodeći kako su onda i drugi iskoristili tu “Đukanovićevu tezu” da krenu sa širenjem bauka po Balkanu.

Ipak opšta hajka krenula je tek nakon zvanične izjave ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina da je zadatak ove generacije političara, stvaranje “srpskog svijeta” te da Beograd treba da bude mjesto “okupljanja.”

Iz Podgorice, Zagreba i Sarajeva odmah je odgovoreno kako je to samo “eufemizam za staru etničko-ideološko-osvajačku politiku iz vremena Memoranduma SANU i ratničkih pohoda Slobodana Miloševića”. Član Predsjedništva BiH, Željko Komšić je tom prilikom pokušao biti i duhovit pa je poručio kako “nikada neće biti ostvareni snovi kafe-kuvarice Mire Marković”.

Koliko je ova kampanja bila nerazumna i išla u krajnost vjerovatno se može vidjeti i iz jednog intervjua predsjednika Srbije datog TV FACE, prilikom kojeg je novinar od Vučića zatražio da prokomentariše navode kako je i “mali Šengen” u stvari pokušaj stvaranja srpskog svijeta”.

Sljepilo

Prema riječima akademika Milimira Mučibabića kada se sagleda ova nametnuta problematika, može se zaključiti jedino da se radi o nezdravorazumskom promišljanju te da je iskonstruisani strah protkan mržnjom politička platforma elita iz Zagreba, Sarajeva, Prištine i Podgorice.

- Ponovo je daljinskim upravljačem uključena ta osovina, koja će ostati upamćena ne samo po teritorijalnom parcelisanju Srba već i duhovnom i kulturnom uništavanju i satanizovanju. A novi strah nije ništa drugo do srbofobija. To su sve stvari koje nemaju nikakve veze sa zdravim razumom. Nije sporan turski, njemački, francuski ili recimo ruski, ali jeste “srpski svijet”. Smatram da se radi o istorijskim kompleksima, koji onda uzrokuju mržnju, a koja onda dovodi i do političkog sljepila. I onda se koristi prevaziđena retorika o nekakvom velikosrpskom hegemonizmu te se koristi sav arsenal oružja nastao na antisrpskoj politici i kampanji. Kroz te naočare bošnjačka politička, vjerska i intelektualna elita nije mogla vidjeti čak ni u vakcinama humani gest komšijske solidarnosti. Otuda je i Vučićev poklon u vidu vakcina, za jednog vjerskog poglavara, bivšeg reisa, “sramota vijeka” i “nacionalno poniženje” - istakao je Mučibabić.

Kako je poručio, mora se razumjeti i shvatiti da je vrijeme rasrbljavanja, od Drezdenskog kongresa, AVNOJ-a i kraja komunističkog režima, prošlo i da se srpstvo ne može svoditi na “užesrbijanstvo”. Pojedinci se, pojasnio je Mučibabić, moraju osloboditi tih komunističkih i kominterovskih frustracija da su do Drine Srbi, a preko Srbijanci i da shvate da je nacija jedinstvena i nedjeljiva te da počiva na istom jeziku, kulturi, tradiciji i svim duhovnim vrijednostima.

Kako kaže, ne treba zaboraviti ni da je ustavna obaveza Srbije da brine o svom narodu, ma gdje se on nalazio. Srpski narod, koji je, naglašava ovaj akademik, pretrpio NATO agresiju, sankcije i neviđenu medijsku manipulaciju i satanizaciju, odlučio je samo da vrati dostojanstvo nacionalnoj državi, a time i kulturi uopšte i skine sa vrata sliku krivaca za “sve”, koju su mu okačili o vrat svjetski moćnici.

- To rade u miru, ne ugrožavajući druge, pomažu svom narodu u susjednim zemljama, svjesni moralne obaveze da se bore za istinu i da sebi i svijetu pokažu drugu stranu medalje. Kad drugi brinu o svojim manjinama, Srbija to podržava. A kad je ona, uviđajući nasušnu potrebu, počela da vodi računa o očuvanju kulturnog i duhovnog jedinstva cjeline srpskog naroda na njegovom duhovnom prostoru, onda je to zvono za uzbunu. Ta obaveza postala je više nego očigledna poslije rušenja zajedničke države, kada je jedan dio naroda ostao po republikama, novim državama koje nisu imale sluha za Srbe kao manjinu, njihov jezik, pismo, kulturu i tradiciju - rekao je Mučibabić, objašnjavajući kako se Srpska, iako bi to mnogi željeli, ne može izbrisati gumicom.

Na kraju je poručio da je u stvarnosti najveća prijetnja regionu u stvari “maligni uticaj” zapadnih kolonijalnih sila. Zapad već 100 godina, kako ističe Mučibabić, na ovim našim prostorima demonstrira prezir prema slabima i razbojničku ćud kolonizatora čija je maksima: “Zavadi, pa vladaj”.

- Njima ne trebaju partneri nego podanički režimi koje ne interesuje razvoj regiona i bolji i prosperitetniji život vlastitog naroda - dodao je on.

Nečista savjest

Da “srpski svijet” predstavlja tek kulturni i duhovni prostor, odnosno kulturno i vjersko jedinstvo srpskog naroda, nedavno je ustvrdio i diplomata Darko Tanasković. On, prema njegovim riječima, predstavlja “sveukupnost jezičkog, kulturnog, tradicijskog i mentalnog, a ne prevashodno teritorijalnog prostora, u kom Srbi žive. I to ne bi trebalo da nikoga zabrinjava, a ako i ima takvih, za to su, istakao je on, krivi prevashodno političari koji su njegovom izvorno nepolitičkom karakteru dali “otrovno političko značenje”.

Politička dimenzija značenja “srpskog svijeta”, kako je naveo, aktuelizovana je sistematskim osporavanjem Srbima da u “njihovim” državama i sredinama cjelovito i neopterećeno budu Srbi i to u svemu onome što srpstvo kulturno i identitetski podrazumijeva. U tim državama i sredinama, navodi ovaj bivši diplomata, Srbima se nudi lažna nada da će u kulturno-identitetskom pogledu ostati nezavisni, dakle u svom svijetu, ako učestvuju u političkom životu tih zemalja kao njihovi građani.

Tako nešto svojevremeno je, prema riječima Tanaskovića, Srbima nudio i hrvatski sociolog Slaven Letica, koji je od austromarksiste Ota Bauera preuzeo definiciju političkog naroda kao “sveukupnosti ljudi ujedinjenih zajedničkom sudbinom u zajednicu karaktera” i pozivao srpsku zajednicu u Hrvatskoj da nađe svoje mjesto u “hrvatskom političkom narodu”. Tanasković upozorava da Srbi to ne smiju nikako da prihvate, jer to je klopka u koju ne smiju da upadnu ako žele da kulturno-identitetski opstanu, a posebno zbog tragičnih istorijskih iskustava.

Smatra i da obrušavanje na pominjanje “srpskog svijeta” u političkom kontekstu ponajprije govori o nemirnoj savjesti tih budnih kritičara koji znaju, ali nikada neće priznati, da je ta politička dimenzija značenja ove sintagme aktuelizovana sistematskim osporavanjem Srbima da u “njihovim” državama i sredinama cjelovito i neopterećeno budu Srbi i to u svemu onome što srpstvo kulturno i identitetski podrazumijeva.

Na kraju je pozdravio buđenje i ojačavanje identitetske paradigme i duhovno-kulturnih sastavnica “srpskog svijeta” i odao priznanje, prije svega patrijarhu Porfiriju, koji, po njegovom mišljenju, značajno doprinosi ovom buđenju sa porukom: “Ne bojte se da budete ono što jeste”.

Pavlović: Refleks antisrpske politike

Momčilo Pavlović iz Instituta za savremenu istoriju navodi kako negativna konotacija koja je u regionu “prikačena” ovom izrazu nije ništa drugo nego refleks komunističke antisrpske politike. Srbija po toj komunističkoj ideologiji, kako kaže, nema pravo da vodi svoju politiku duhovnog, kulturnog, vjerskog i drugog jedinstva.

- Bauk koji su oni napravili od “srpskog sveta” pretvarajući ga u eufemizam za ideju Velike Srbije ima veze samo sa krizom identiteta tih istih, jer većina tih država nikada uistinu nisu bile države, već samo teritorije pod upravom velikih sila - konstatovao je Pavlović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana