Zmijanjci dočekali bijele pčele

Prije 12 godina (1924. godine) noćio sam kod drugog starca iz istog roda Lakića, Stanka od 85 godina, od koga sam pobilježio o starini porodica. Nažalost, ove godine nisam ga našao živa.

Zapisi iz Sokolova

Od starca Sime dopunio sam mnogo šta. U Sokolovu ima sada oko 250 kuća. Sokolovo se zvalo u starini Sokolovo Gnijezdo. Na jednoj stijeni, visoko iznad rijeke Sane, strše ruševine starog grada pod kojim se, u jednoj pećini, sokolovi legu.

Od te gradine može da se vidi, prostim okom, grad Ključ u kom je zarobljen, 1463. godine, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

I putnik Kuripešić, koji je prošao ovim krajevima prije 400 godina, spominje Sokolovo kao razrušen grad u kojem stanuju "mnogi martolosi (hrišćani, turski vojnici) i ovčari". Bezimeni putnik u svom izvještaju na njemačkom, 1718, zapisao ga je kao "Szokoljevo Gniesdo".

Sabravši sva kazivanja staraca, može da se svede na ovo. Sve porodice sokolovačke izvode svoje porijeklo od četvorice koji su "potekli" od Hercegovine i "pali" na Zmijanje i tu im je "zakopina".

Imena su im bila Ljepoje, Ris, Kondija i Štekija. Ljepoje je slavio rijetku slavu, Tomindan, Ris Đurđevdan, a Kondija i Štekija Nikoljdan.

Doseljavanje u Bosansku Krajinu

Izgleda da su Kondija i Štekija jedna krv. Sve okolnosti govore da se Ris nije doselio, nego su njegove stare zatekli Turci kad su zauzeli Bosnu.

Od Risa su porodice Risovića (oko 10 kuća), od Kondije su Kondići (18 kuća), a od Štekije Štekovići i Savići (20 kuća). Ima ih raseljenih po svoj Bosanskoj Krajini.

Za Ljepoju je vezan događaj i narodnom pjesmom opjevan, da je živio oko Trebinja i imao na stotinu čeljadi i kćer ljepoticu. Kad je dizdar od Udbine poručio da će doći po nju, oni pobiju Turke i razbjegnu se kud koji.

Ljepoju je bilo 130 godina i bio je slijep. Imao je tri sina: Vranješa, Miloša i Božu. Gdje je padao na konak, tražio je od mlađih da mu donesu i zemlje i trave; zemlju je trao među prstima i mirisao, a travu žvakao. Naređivao je: "Hajdemo, djeco, dalje!".

Kad je pao na konak u Sokolovo, tu trao zemlju i pomirisao i žvakao travu, rekao je: "Ovdje je trava mlječikava a zemlja miriše; ovdje ćemo, djeco, da se naselimo".

Po tim Ljepojevim sinovima zovu se i sada Miloševa lokva, a groblje Vranješevac. Božo se odselio u Dujakovce i od njega su Božići. Od Miloša i Vranješa su rodovi Lakića (18 kuća), Ivanića (6 kuća), Arapovića (5 kuća) i Kljajića (10 kuća). Oni su se toliko razrodili da se među se žene i udaju.

Rijetka je slava Tomindan (sv. apostol Toma). I "tominštaka" u Šumadiji - od kojih su krupne istorijske ličnosti državnici Ljubomir Kaljević i Aćim Čumić, vojvoda Živojin Mišić i prof. dr Toma Živanović - starina je sa Hercegovine.

Matica plemenska "tominštaka" je na Hercegovini, negdje oko Gacka, gdje su živjeli plemenskim životom i odatle se raseljavali na razne strane.

Priča o sokolovačkom knezu

Starac Simo ispričao mi je i predanje o jednom sokolovačkom knezu, koji je imao oko stotinu kućne čeljadi u zajednici:

"Čete Jankovića Stojana iz Ravnih kotara došle su na Bravske vratnice i posmatrali Sokolovo preko rijeke Sane. Knez istjera goveda na sokolovačke visove i na svako goveče metne mutap (konjske pokrovce od kozje kostrijeti), kao tobož da su konji jedne veće turske vojske. Čete Jankovića tada ne smjednu da udare na Sokolovo.

Kad su poslije saznali da je bila varka, udare na Sokolovo i sve kneževo zdanje popale, a čeljad se sva raseli. Toliko je bio imućan taj knez da i danas pokazuju dvije dolinice od kojih se "u jednu tada slilo maslo, a u drugu med".

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik,

prema tekstu Milana Karanovića

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.