Žana Merkus, Holanđanka koja je Srbima dala sve: Hercegovačka Jovanka Orleanka

Ona u pero novinaru “Pari Mača” Eženu Furnijeu povjerava svoju biografiju. On već zna da je ona Holanđanka, filantrop, bogata kćerka nasljednica bivšeg holandskog vicekralja u Indoneziji, koja je posljednjih godina u francuskoj nesebično pomagala sirotinji. Kaže, kad je do Pariza dopro odjek pucnja Nevesinjske puške, odlučila je da pomogne porobljenim hrišćanima koji se bore za slobodu i vjeru Hristovu.

Motivisana hrišćanskim idealima, ističe da i njena imperijalna Holandija kao krpelj siše krv ubogih naroda u kolonijama.

“A u toj nečasnoj raboti i moja porodica učestvuje već 120 godina, pa hoću da prekinem tu sramotu.”

Vezu sa ustanicima je uspostavila posredstvom Garibaldijevog sina, koji stalno sprema dobrovoljce za pomoć Hercegovcima. Kada je ova mlada dama imenom Žana Merkus prije tačno 145 godina stupila na tlo pobunjene Hercegovine, započela je jedna nevjerovatna priča o pobožnosti, žrtvovanju, hrabrosti, ljubavi i stradanju. Ustanici  je u početku primaju s podozrenjem, ali je pismo - preporuka samog Đuzepea Garibaldija odagnalo i posljednje sumnje. Ova odlučna djevojka je uskoro svojim djelima zadobila njihovo poštovanje i divljenje. Boravila je u manastiru Dužima, gdje se nalazio i glavni štab ustanika. Kao poliglota, piše pisma  Garibaldiju, Ligi internacionalnog mira u Ženevi i na druge adrese za pomoć ustanku. No uskoro je, na uporno insistiranje, počela učestvovati i u borbama sa Turcima, odavno opsjednuta mitom o Jovanki Orleanki i njenoj borbi protiv tiranije.

Prethodno je komandi predala svoj testament po kojem, ako pogine, svoju imovinu ostavlja ovom divnom narodu. U muškoj hercegovačkoj nošnji, naoružana do zuba, oštro jaše konja i smjelo juriša u prvim redovima. Time podstiče i svoje srpske saborce da čine čuda od junaštva na bojnom polju. Dok su je Srbi obasipali pažnjom i poštovanjem, Turci su joj u borbi dobacivali ogorčene kletve i psovke, nazivajući je “krmez šejtanom” (crvenim đavolom) zbog crvenkaste kose. Strani i domaći izvještači ispredali su legende o njenoj hrabrosti. Pričalo se da je u boju kod Ljubinja proglašena najhrabrijim borcem. Jedno vrijeme četovala je sa uskocima Pera Tunguza i Stojana Kovačevića, a potom i sa Crnogorcima Peka Pavlovića. Vođama ustanka je predavala hrpe novca za kupovinu oružja, posebno topova. Njen ugled i slava išli su ispred nje i svugdje je oduševljeno dočekivana. Često je odlazila u Dubrovnik da prihvati pristigle dobrovoljce i poruči potrepštine za ustanak. Divila se hercegovačkoj hrabrosti i nepokolebljivoj vjeri u pobjedu nad višestruko moćnijim Turcima.

U pismima upućenim prijateljici Meri Ulenšpigl u Amsterdam ona o Hercegovcima kaže: “Taj narod je moralno uzvišen, neiskvaren surovim uslovima života u turskom ropstvu/.../ u njih još nije prodrla naša evropska pokvarenost, egoizam, pohlepa i hipokrizija. Toliko ljudske vrline izloženo je, nažalost, najpogubnijem stradanju.”

Žana piše dalje: “U bitkama prorijeđene ustaničke čete popunjavaju žene-borci, ima ih skoro trećina, mnoge su prave heroine, izdržljive u podnošenju napora i neviđeno hrabre pred neprijateljem /.../ ako je igdje bilo mitskih Amazonki, evo ih ovdje.”

I stvarno, hrabre Hercegovke i Crnogorke bile su uvijek uz vojsku. Svojim muškima su doturale hranu i džebanu, nosile poštu, uhodile Turke, iznosile ranjene s bojišta, punile i dodavale puške u borbi i konačno, učestvovale u najkrvavijim okršajima. Međutim, jedan od hercegovačkih vojvoda, stasiti Mićo Ljubibratić, zarobiće potpuno Žanino srce. O tome ona piše Meri: “On je  ratnik apolonske glave, visoke inteligencije i oratorskog dara. Liježem i ustajem misleći na njega, taj čovjek me je ispunio do posljednjeg drhtaja srca, a dani mi protiču u stalnoj strepnji za njegov život”.

Ne zna se pouzdano kakav je bio njihov odnos, ali se zna da je Mihailo bio veoma privržen svojoj supruzi Mari, a i ona njemu. Istrajno se borila, pišući pisma i samom caru Francu Jozefu za njegovo oslobođenje iz austrijskog ropstva, u koje je dopao naivno vjerujući “švabama”. Na austrijskoj granici, u blizini Imotskog, početkom marta uhapšen je sa pratnjom u kojoj se nalazila i Merkusova. Njega interniraju u Linc, a potom u Grac, dok ostale oslobađaju. Uskoro potom Žana se obrela u Beogradu, u kojem je legenda o njoj već bila narasla do neslućenih razmjera. Ovacijama je dočekuje šest hiljada ljudi, priređuju joj spektakularne bakljade. Profesor Kujundžić-Aberdar uzvikuje: “Slava tebi, junačice!” Đura Jakšić joj piše pjesmu dobrodošlice. Dva mjeseca kasnije Srbija i Crna Gora objavljuju rat Turskoj. Merkusova se odmah javlja u dobrovoljce i biva upućena na Drinu, u štab generala Alimpića. E, tu dolazi do naglog obrta. Ratoborna Merkusova, ponesena vlastitom slavom, počinje se otvoreno miješati u komandovanje, pa general od ministra vojnog hitno traži da bude pošteđen ove “počasti”. Istovremeno, strane službe podmeću priču o njoj kao austrijskom špijunu i ona pod pritiskom, razočarana napušta Srbiju. Tih godina troši i posljednji novac na gradnju Doma mira u Jerusalimu, u slavu Hristovog povratka na zemlju. Tu gradnju će osvetnički grubo spriječiti Turci, pa se ona, kao potpuno slomljena i osiromašena, vraća u Pariz. Umire u bijedi februara 1897, odbačena, zaboravljena i dementna u uboškoj bolnici u Utrehtu. Njen grob je bio potpuno zapušten sve dok 1936. jugoslovenski konzul Miličić nije kod gradskih vlasi Utrehta uspostavio njegovo redovno održavanje.

Žana u pop kulturi

Film “Nevesinjska puška” u režiji Žike Mitrovića, a po scenariju Slavka Goldštajna, snimljen je 1963, kada se i okitio “Srebrnom arenom” Pulskog festivala. Zapaženu ulogu Žane Merkus igrala je Tatjana Beljakov. Godine 2012. na tribini Matice srpske u Banjaluci o ulozi Merkusove  u srpskoj prošlosti opširno je govorio njen biograf Rene Gremo, ugledni holandski profesor. Mladi Banjalučanin Igor Tešić 2016. u svom animirano-dokumentarnom filmu “Ustanak” kreira i lik Žane Merkus.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.