Vane Ivanović - Jugosloven bez otadžbine i građanin svijeta

Krajem 20. vijeka se moglo naslutiti da je taj sjedokosi džentlmen preko leđa preturio podosta godina, ali one nisu povile njegov vitki koščati stas pa se prav kao strijela kretao lakim dostojanstvenim hodom.

Čitavom svojom pojavom odavao je sliku čovjeka iz visokog društva, što je on u stvari i bio kao pripadnik britanskog džet-seta i poštovani član elitnih krugova, poput recimo čuvenog “Merilebon kriket kluba”. Sve je to postao uprkos činjenici da je on bio tek politički emigrant sa Balkana. Presudna je bila njegova harizmatična ličnost i prebogata dinamična karijera biznismena, intelektualca, vojnika, diplomate, sportiste, publiciste, mecene i filantropa. Jednom riječju, bio je to veliki čovjek na velikom glasu - Ivan Stevan Ivanović, poznatiji pod nadimkom Vane.

Rođen je u Osjeku 9. juna 1913. prije 110 godina. Otac mu je bio Rikard Kraus. ugledni preduzetnik i saborski poslanik hrvatsko-srpske koalicije, čiji je lider Svetozar Pribićević bio njegov vjenčani kum. Vanetova majka Milica je bila sestra poznatog srpskog političara iz Hrvatske Dušana Popovića. Njihov otac dr Stevan Popović bio je ugledni zagrebački pravnik, dok je njegov brat Simo bio crnogorski ministar i sekretar kralja Nikole Petrovića. Zbog narastajućeg antisemitizma u Hrvatskoj, umjesto svog jevrejskog prezimena Kraus Rikard uzima novo Ivanović, no to ga nije spasilo od kasnijeg ustaškog progona i trogodišnjeg robijanja u NDH .

Vane kao atletičar

Kada je Ivanu bilo osam godina, roditelji se razvode, a on će sa bratom i sestrom odrastati na relaciji London - Dubrovnik kod očuha Božidara Banca, brodovlasnika za kojeg im se majka 1921. preudala. Banac je kao jugoslovenski rodoljub imao ogroman uticaj u njegovom obrazovanju, poslovnom profilisanju i političkom usmjerenju. Poslije Vestminsterske škole Vane je 1933. diplomirao političku ekonomiju u Kembridžu. Vraća se u zemlju i služi vojni rok u konjičkoj školi u Zemunu. Još kao studenta očuh ga uključuje u svoje brodarske poslove, potom šalje na pripravnički rad u englesku upravu rudnika “Trepča” na Kosovu. Tu na Gazimestanu romantično sanjari o srpskim vitezovima i upoznaje se sa inženjerom Vilijamom Bejlijem, kasnijim šefom britanske misije u štabu Draže Mihailovića. Sa 24 godine on je već direktor u kompaniji svog očuha.

Rat i obnova

Početkom Drugog svjetskog rata brodove porodične kompanije odmah predaje na upotrebu Britancima, kako ne bi pali u ruke fašista, a potom u Njujorku okuplja odbor jugoslovenskih brodovlasnika, da bi učinili isto. Uskoro i sam u činu majora stupa u britansku Upravu specijalnih operacija (SOE) koja je preko Kaira i Barija pokrivala Balkan. S tugom bespomoćno prati dramu okupirane otadžbine kako se sva iskasapljena grči i uvija ko guja u procjepu pod jezivim ustaškim zločinima, kao i krvavim bratoubilačkim sukobima.

Kada se u proljeće '45. nad Evropom razišao barutni dim i miris sumpora, vidimo ga kao demobilisanog potpukovnika duboko rezigniranog Čerčilovim potkusurivanjem sa Staljinom na štetu Jugoslavije, koja će ostati iza “gvozdene zavjese”. Taj termin je upravo lansirao Čerčil 1946. u jednoj krčmi u Fultonu. Vane je bio ubijeđen da komunisti nisu morali i trebalo da budu pobjednici u Jugoslaviji i bio oštro kivan na Ficroja Meklejna, čiji su naduvani pristrasni izvještaji iz Brozovog štaba kumovali da Dauning strit okrene leđa Draži.

 Detalj sa krštenja djece Alekse Kovačevića

Mada mu je Brozov režim oteo otadžbinu, proglasio ga narodnim neprijateljem i konfiskovao milionsku imovinu, a u Britaniji samo dva od ukupno 22 njegova broda preživjela su rat, on nije klonuo duhom, jer “za prosutim mlijekom ne vrijedi plakati”. I poslije takvog kraha okretni Vane se dočekao na noge pa uz stare poslovne veze i nešto preteklog kapitala obnavlja svoju brodarsku kompaniju, koja će uspješno poslovati na više kontinenata. Zahvaljujući tome u prilici je da nesebično pomaže sunarodnicima koji se kao emigranti nađoše skoro na ulici. Tu su prije svih bili intelektualci na čelu sa eks-premijerom dr Slobodanom Jovanovićem te jugoslovenski oficiri iz raspuštenih njemačkih logora. Vane pomaže i Miloša Crnjanskog, ali i sve druge koji su mu se obratili za pomoć.

U tom poratnom periodu Vane postaje spiritus movens antikomunističke emigracije u Britaniji. U Londonu 1949. osniva dobrotvorno udruženje slobodnih građana. Jedan je od osnivača Žan Maneovog Evropskog pokreta 1955, usput se bavi izdavaštvom i publicistikom. U Stanstedu kod Londona sa grupom disidenata 1963. osniva Demokratsku alternativu. Taj politički aktivizam je bio usmjeren ka preobražaju Jugoslavije u društvo slobodnog političkog izbora. Sve vrijeme je uspješno vodio i svoje poslovno carstvo, dok ga 1967. nije predao u ruke svom starijem sinu Ivanu Božidaru, kojeg je dobio u braku sa Džun Fišer, kao i sina Andriju i kćerku Minju. Objavio je više knjiga, među njima i memoare pod nazivom “Drugo zvono” (1977).

Ivanović je bio nepopravljivi idealista do smrti, integralni Jugosloven koji je smatrao da prva Jugoslavija naprosto nije dobila svoju pravu šansu, jer dvije decenije njenog života nije bilo dovoljno da budu prevaziđene sve razlike i antagonizmi njenih sastavnih elemenata koji su vijekovima živjeli i razvijali se u potpuno različitim pravno-socijalnim i kulturnim okvirima. Iako svjestan da je taj broj od samog početka puštao vodu, on je uporno vjerovao da je te rupe bilo moguće u hodu zatvoriti.

Iako je Ivanović bio anglofil koji je glorifikovao britanski parlamentarizam i druge društvene vrijednosti, uvijek i svuda bi isticao da je on emigrant zbog grijeha britanske politike koja podržava Titov režim. Englezima to nije smetalo da ga sa uvažavanjem prihvate u njihovo visoko društvo, uostalom kod njih se kaže da je u ratu i ljubavi sve dozvoljeno. Visoko je cijenjena njegova kultura, erudicija i otmjenost, ali i ratni bekgraund i usluge koje je njegova porodica činila britanskoj kruni još za Velikog rata. Bio je i svjetski putnik i hedonista drugovao sa Avom Gardner, bio blizak prijatelj Grejs Keli i kneza Renijea, koji ga 1967. postavlja za počasnog konzula Monaka na britanskom dvoru. Alberto Moravija reče da dok jedni znaju zarađivati pare drugi znaju živjeti te da su vrlo rijetki oni što znaju i jedno i drugo, a Vane je pripadao baš tom rijetkom soju.

Dva svijeta

Neki se dan-danas bave pitanjem da li je Vane tokom rata bio za Dražu ili za Tita. To je naravno lažna dilema, čak i da je imao određene primjedbe na đeneralovu ulogu u ratu, Draža je bio legitiman komandant vojske i ministar vojni u legitimnoj vladi Kraljevine Jugoslavije u egzilu. Sa druge strane, Broz je bio jedan samozvanac, koji je iz Rusije donio mustru kako se boljševičkom revolucijom preotima vlast dok je država u ratu sa vanjskim neprijateljem. On je glavni krivac za pokretanje krvavog građanskog rata, poslije kojeg su brutalno pogažene sve vrijednosti građanskog društva, koje je uništeno i pribijeno na stub srama kao “klasni neprijatelj”. Brozov režim je ljude poput njega progonio i hapsio, a na hiljade ih je “pojela noć”, dok su “zaslužni drugovi” postajali sve manje gadljivi na “buržujski” luksuz i masovno se baškarili u otetim vilama uz poslugu, limuzine, šofere i drugo.

Vane je držao prividnu ekvidistancu između Beograda i Zagreba, kako od svoje ideje ne bi odbio relativno mali broj pristalica kod Hrvata i drugih nesrba, za razliku od Srba, gdje za to nikad nije manjkalo podrške, uprkos tragičnim iskustvima 20. vijeka. Uzmemo li u obzir samo neke činjenice lako je zaključiti koja strana mu je bila bliža. Njegovi saradnici su godinama bili srpski emigranti. Kada je Dražin četnik, Nevesinjac Aleksa Kovačević došao u London po izlasku iz logora Osnabrik, kupio mu je kuću i bio kršteni kum njegovoj djeci. Uvijek je isticao srpske ratne napore i velike žrtve ugrađene u temelje obje Jugoslavije. U udruženju srpskih pisaca u inostranstvu više od 30 godina je održavao patriotska predavanja. Februara 1987. tu drži predavanje pod naslovom “Uloga nesrpskih naroda Jugoslavije u problemu Kosova”.

Kad danas neki avnojevski jugonostalgičari svojataju Vaneta, to protivrječi i činjenicama i zdravom razumu, jer su on i oni dva različita svijeta. Taj apsurd potiče od komunističkih ideologa koji su jugoslovenstvo prigrabili kao ekskluzivno svoj projekat, stavljajući usput i puni monopol na antifašizam. Vaneta prisvajaju i Jevreji, a “neočekivano” i Hrvati, na šta je on jednom svoj nacionalni identitet ovako računski opisao: “Ja sam pola Srbin, jednom četvrtinom Slovak i po jednom osminom Jevrej i Hrvat”.

Priručnik za podvodni lov autora Vaneta Ivanovića

Početkom devedesetih, videći da zemlja klizi u rat, šalje apele Miloševiću, Tuđmanu i Kučanu i nudi se za medijatora pregovora, ne bi li se izbjegao raspad zemlje. Tu gospodu je inače slabo cijenio, jer su po njemu izašli iz Titovog šinjela. Znao je reći da su mu trojica diktatora u nizu otimali imovinu Pavelić, Tito i Tuđman. Negirao je crnogorsku naciju i smatrao da Jugoslavija treba ostati neutralna i ne pristupati NATO-u. Oštro je osuđivao separatizam, posebno upirući prst u hrvatsku emigraciju, ali i hrvatske komuniste koji će '91, kad su uglas egzaltirano i “prpošno” uzvikivali da su uništili tu mrsku srbo-četničku tvorevinu. Ni do danas se nisu dogovorili čije su “povijesne zasluge” tu bile veće. Mada su mnogi prorokovali da je Jugoslavija moguća samo kao diktatura i da neće preživjeti uvođenje višestranačke demokratije, što se i obistinilo, Vane Ivanović je ostao “posljednji Mohikanac” integralnog jugoslovenstva i do zadnjeg daha od toga nije odustajao, kao alhemičar koji slijepo vjeruje da je od bakra moguće napraviti zlato. U sam suton burnog 20. vijeka taj iskreni rodoljub je zauvijek sklopio oči, 4. aprila 1997. poslije poduže borbe sa karcinomom kostiju.

Brodovi na Krfu

Vanetov očuh Božo Banac, koji se izjašnjavao kao Srbin katolik, kao i većina tadašnjih Dubrovčana, bio je veliki rodoljub i pristalica jugoslovenskog ujedinjenja. Početkom Prvog svjetskog rata on u Ambasadi Srbije u Londonu za sebe i porodicu uzima srpsko državljanstvo, a za svoje brodovlje pravo da plove pod zastavom Srbije i izbjegnu službu u austrougarskoj mornarici. U to vrijeme bio je vlasnik jugoslovenskog Lojda u Londonu, a 1915. pomaže pri osnivanju, a potom i finansira Jugoslovenski odbor. Organizuje i nekoliko brodova za evakuaciju srpske vojske iz Albanije na Krf. Na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. vidimo ga u timu Kraljevine SHS kao savjetnika za pitanja civilne plovidbe. Bio je prijatelj sa vojvodom od Kenta, bratom kralja Džordža Šestog.

 “Objavio rat” Hitleru

Vane Ivanović je bio atletski prvak Jugoslavije u preponskom trčanju na 110 i 400 metara, u kojem je bio rekorder 17 godina, ali je u atletskim listama SFRJ njegovo ime izostavljano uz upisani rezultat. Ostao je upamćen po Olimpijskim igrama u Berlinu 1936, gdje je u timu jugoslovenske reprezentacije trčao preponsku trku na 400 m, postigavši sedmo vrijeme (54,7 sekundi). Naime, tom prilikom vršena je snažna politička propaganda nacizma, što je njega posebno iritiralo, pa je tako zajedno sa atletičarem Jovanom Mikićem u olimpijskom selu prekinuo projekciju filma o njemačkoj vojsci, a potom su na otvaranju igara, pod njegovim uticajem, jugoslovenski i još neki olimpijski timovi odbili da pozdrave Hitlera podignutom rukom. Bavio se plivanjem i vaterpolom, pionir je podvodnog ribolova u Evropi i na Bahamima, o čemu je i knjigu napisao. I u osmoj deceniji života Vane je redovno ronio, plivao, radio jogu, ali i trčao desetak kilometara dnevno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.