Prije 90 godina preminula najintrigantnija Srpkinja 19. vijeka: Sarkine “igre prestola” okončao sin raspikuća

Ništa neobično za čovjeka čije bogatstvo je procjenjivano na 1,5 miliona dukata gotovine i ukupnu imovinu od oko 20 miliona franaka. Bio je vlasnik mnogih posjeda od Banata do Crnoga mora, gdje je sa svoje 74 lađe i 60 stovarišta kontrolisao svu dunavsku trgovinu i plovidbu na tom potezu. Za njegovu multinacionalnu kompaniju je u pet država radilo oko 10.000 ljudi, pa se za ruku prelijepe i prebogate udavače otimalo mnogo rumunskih plemića i sinova najuglednijih srpskih kuća. Sarka se naprosto poigravala s njima sve dok joj za oko nije zapeo naočiti Đorđe Karađorđević, potpukovnik, komandant ruskog Preobraženjskog puka, potomak najstarijeg Karađorđevog sina.

Ta prilika se dopala i njenom ocu jer, kako su knezu Aleksandru Karađorđeviću dani na tronu bili odbrojani, kanio je svojim uticajem na njegovo mjesto dovesti budućeg zeta. Priredio je do tada neviđeno pompezno vjenčanje 1856. godine, a za mladence je sazidao veleljepnu palatu, budući  vladarski dvor. Međutim, dok je on režirao svrgavanje kneza Aleksandra na Svetoandrejskoj skupštini, umiješao se stari lisac Miloš Obrenović, kao mnogo vještiji igrač i sebi obezbijedio povratak na vlast. Miša se teško razočaran morao povući i priznati poraz.

Nesuđeni dvor zvani Kapetan-Mišino zdanje “daruje otečestvu” za potrebe prosvjete i kulture (danas rektorat Beogradskog univerziteta). Međutim Sara ne priznaje poraz, odlazi s mužem na imanje u Rumuniju, a potom u Nicu, da bi se na kraju trajno nastanila u Parizu. Odatle će voditi dugu borbu za srpski presto, ubijeđena da on po pravu pripada njenoj porodici. Kneginja Sara Karađorđević je po svemu bila najveća srpska dama i vjerovatno najznačajnija Srpkinja devetnaestog vijeka. Još kao djevojčica isticala se bistrinom i okretnošću, ali i ljepotom. Otac je rano šalje u pariske liceje na školovanje. Inteligentna i svestrana, osim obrazovanja lako usvaja manire visokog društva, govori strane jezike, svira klavir i violinu, bavi se sportom, puno čita, voli umjetnost i filozofiju.

Zbog revolucije 1848. godine vraća se u Srbiju kao već stasala ljepotica. Tek čelični bljesak njenih zelenih očiju odavao je kakva se vatra krila u tom naoko krhkom i vitkom tijelu. Govorilo se da jaše oštro kao katana, a njena streljačka vještina je posramila mnoge muškarčine. No, poslije rečene udaje Sarka se potpuno predala porodici i voljenom mužu, s kojim je rodila jednu kćer i dva sina. Međutim svu strast koju je nosila usmjerila je samo na jedan cilj - oteti presto Obrenovićima.

Početni poraz je za nju bio samo izgubljena bitka u ratu koji je tek počinjao. Njena pariska kuća u Bulonjskoj šumi postaje stjecište srpskih i ruskih emigranata, no, pored njih tu na čuvene prijeme svraća krem francuskog društva.

I pored bogatstva koje je imala i života velike dame okružene uglednim prijateljima, ona je uvijek i uvijek iznova uporno agitovala, ne žaleći novac, da svoga muža ili sinove progura na srpski presto. Posebno je agilno spletkarila protiv kralja Milana i kraljice Natalije, koji su joj je za tu rabotu davali obilje materijala svojim skandalima. Te “priče” je vješto doturala evropskoj bulevarskoj štampi kao, uostalom, i protivnička strana, pa je srpski prljavi veš skoro epizodno zabavljao dokonu Evropu.

Smjela i ratoborna, sa Milanom je jednom čak došla i u otvoreni sukob usred Beograda, gdje joj je, kao i ostalim Karađorđevićima, bio zabranjen pristup. Uprkos toj zabrani ona dolazi da obiđe bolesnu majku i kada Dvor pošalje žandarme da je hapse, ona s pištoljem izlazi na ulicu ispaljujući salvu oštrih uvreda na račun kralja, prijeteći skandalom evropskih razmjera. Milan se pred ovom “aždajom” povukao, a ona je poslije okončane posjete mirno otputovala. Nikome Sara nije davala pardona!

Pamti se i jedna petrogradska anegdota, kada je smatrala da predugo čeka na audijenciju kod ruskog cara Aleksandra II, ona  je imperatoru napisala nekoliko oporih riječi koje nije navikao slušati. Oštre polemike vodila je i sa Vukom oko njegove jezičke reforme, koju nikad nije prihvatila. Nasuprot njemu, sa Njegošem je imala prijatne razgovore šetajući Bečom. Poslije smrti muža 1884, kao pretendenta za srpsku krunu isturila je starijeg sina Alekseja, inače velikog hedonistu, kockara i raspikuću. Za razliku od njega, mlađi Božidar je bio vrijedan kreativni stvaralac, umjetnička duša, slikar, vajar, pisac, kritičar, prevodilac, poliglota, muzičar i majstor umjetničkih zanata, čovjek vrlo cijenjen u elitnim krugovima Pariza, ali i među boemima. Sarini sinovi, kao izuzetno živopisni likovi, svakako zaslužuju posebnu priču koju ćemo donijeti nekom prilikom.

Jedno je sigurno, nijedan nije imao političke ambicije. Taman kad je nastupio prelomni trenutak u Sarinoj višedecenijskoj borbi, doživjela je od sina Alekseja težak  udarac. Pošto je Majskim prevratom 1903. Crna ruka stavila veliku crnu tačku na vladavinu, ali i postojanje dinastije Obrenović, put do prestola činio joj se nikad bliži. Tim povodom njen sin Aleksej, u kojeg je toliko polagala, okupljenim novinarima izjavljuje da ga kruna uopšte ne interesuje. Kneginja u jarosti gubi kontrolu i tu pred svima mu prišiva vruću šamarčinu, od koje mu je monokl s nosa odskočio par metara. Od tog trenutka njena “igra prestola” gubi svaki dalji smisao i ona konačno polaže oružje.

Jedino se još bavi humanitarnim radom, svesrdno pomažući univerzitet i prosvjetu. Uprkos svom njenom bogatstvu, ugledu, vezama, obrazovanju, duhu i ljepoti, ova izuzetna jedinstvena Srpkinja bila je vrlo nesrećna. Udarci su se nizali jedan za drugim, sahranila je svoju malu djevojčicu, voljenog muža, a nadživjela je i obojicu sinova, koji su joj znali dobrano zagorčati život. Ako se tome doda i totalni fijasko u  decenijskim dinastičkim borbama, onda je slika njene nesreće potpuna.

U Ženevi je 1927. preživjela i tešku saobraćajnu nesreću, a umrla je prije ravno 90 godina, 27. aprila 1931, na svoj 95. rođendan. No, i poslije smrti sudbina joj se još jednom narugala. Čovjek za koga je toliko učinila, njen sekretar Ranković, po njenoj želji joj na groblju Perla Šez kupuje luksuznu grobnicu, ali na svoje ime, što mu je omogućilo da je pet godina po sahrani proda, kada su zemni ostaci kneginje Sare premješteni u zajedničku sirotinjsku grobnicu.

Oštar jezik

Ovu žena lucidnog uma, vrcavog duha i širokog obrazovanja “krasio” je i oštar jezik kao britva, pa se malo ko s njom kačio. Pariz pamti njen salon u koji su rado dolazili Viktor Igo, Alfons Dode, Anatol Frans i Pjer Loti. Kneginja Sara je pila čaj sa caricom Evgenijom i carem Napoleonom III.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.