Najveća porodična zadruga

Na prvi dan Duhova bila su masla u Vlatkovićima, a drugi dan Duhova u Kobiljoj. Namislio sam da oba ta skupa iskoristim i da noćim kod Petra Milojevića.

Na maslima u selu Vlatkovićima

Krenuo sam iz Skender Vakufa, sve po borovoj šumi. Sastanak je veći. Šarenilo veza u pet boja preliva se na suncu da oči zasjene. I so za osveštanje su donijeli u torbicama od vezenih starih rukava. Za ispitivača koji decenijama proučava staru narodnu nošnju, pa nađe njen najstariji sačuvani oblik, to je događaj prvog reda.

Krenuo sam na konak Milojevića kući. Već iz daljine svratilo je pažnju njegovo zdanje od dvadeset zgrada. Dočekao me domaćin. Večerao sam prvi put u životu zoben hljeb. Prostrli su mi da spavam u kući kod ognjišta. Drugi dan fotografisao sam svu zadrugu, otkupio za sarajevski muzej dva rijetko vezena komada i krenuo na masla njihova.

Porodična zadruga kao životni oblik

Malo je vremena na raspoloženju da se svestrano prouči ovaj zadružni živi organizam i uđe u najintimnije želje i težnje zadrugara. Time je to teže kad se najviše pažnje obraća na staru narodnu nošnju, i kod zadrugara u svakidanjem radu i kod male djece. Pokušaću da dadem makar i blijedu sliku.

Zadruga živi na 1.000 metara nadmorske visine, u čisto planinskom kraju koji ima oštru, skoro alpsku klimu. Zemlja dopire i do same rječice Kobilje po kojoj je i selo prozvano. Najveći dio zemlje su livade i pašnjaci. Na brdskim dijelovima zemlje siju zob koja dobro rodi, zatim krompir i kupus. U nižim dijelovima siju ječam, pšenicu i lan, a uz rijeku nešto kukuruza. Iznad kuće je borova planina i u njoj jedan proplanak zovu Igrišta ili Maslišta, gdje održavaju seosku zavjetnu slavu.

Raspored je zgrada ovaj: u sredini je velika nova kuća; niže kuće je mlječar, iznad mlječara je stara kuća koja služi za svinje i goveda; iznad mlječara i stare kuće su kiljeri, zgrade za oženjene zadrugare i one su na izbu; nešto podalje od kiljera su dva ambara za žita i kočak ili kram za kukuruz. Sve zgrade nisu zasebno ograđene da čine obor ili avliju, nego su između zgrada zasađene šljive, a pred kućom je velika lipa. Izvan kuće, podaleko na njivama je stan za stoku i sastoji se od četiri kućare i tora za ovce i goveda.

Zadruga se sastoji od 51 člana, i to 30 muških i 21 žensko. Svi su od pretka Miloja, po kome su i prozvani Milojevići, koji je umro prije 60 godina. Starješini zadruge Petru je 80 godina i on je unuk Milojev. U zadruzi je 11 bračnih parova, šest momaka na ženidbu i četiri djevojke na udaju. Kad ručaju, sjedaju za šest stolica odvojeno djeca i čobančad, odvojeno žene i muški, posebno momci i djevojke. Samo dva puta u godini jedu svi zajedno za jednom sofrom. Na Badnji dan uoči Božića i na prvi dan Božića na ručku. Na njivu može odjednom da izađe 20 žetelaca i 10 kosaca. Kad oru, na njivu izlazi sedam radila: četiri pluga i tri brnače, a sve vuku volovi.

Imovina je zemlja i živi mal i sve je zadružno, cijele zajednice. Počinje da se razvija i lična imovina, koju zovu posobac. Imaju po jednog vola ili kravu koje daju izvan kuće komšijama na priplod. Zametnuli su taj posobac na taj način što su od dobijene vune, pri diobi na članove, pleli čarape i prodavali u obližnjim varošima. Zadruga ima oko 300 ovaca i jagnjadi i do 100 koza sa jaradima, preko 40 goveda i šestoro konja, od kojih je jedan "sedlanik" za starješinu, i tri kobile koje se svake godine ždrijebe. Drže više krmača koje se prase, hrane šest velikih svinja za slaninu i mast i dvije velike pečenice za Božić. Imaju četiri trake pčela i 40 kokošiju.

Petar Milojević živi u Vrhovini, gdje je kratko ljeto: rano snijeg pada, a kasno se diže. Sijena imaju toliko da se stoka ne može prehraniti. I ne preostaje im ništa drugo, kao i svim planinštacima banjalučke Vrhovine, nego koristiti se ranim proljećem i kasnom jeseni u žitnim krajevima i goniti tamo stoku čim okopni snijeg.

Nedo, kome su 63 godine, stari je čoban kod ovaca. On, vele, zna šta ovca misli i šta joj sve treba i osjetljiv je za sve. Čim proslave slavu Simunjdan krene i Nedo s ovcama u okolinu Prnjavora i Dervente. Dogovore se njih nekoliko čobana i kreću zajedno. Sastave po hiljadu ovaca, ponese svaki preobuku i čobansku vunenu kabanicu koju nose na kišnom vremenu i po noći se njom pokrivaju. Znaju od starina svoja staništa i konačišta dok ne stignu na naumljena mjesta. O Blagovijestima im se ovce izjagnje i o Đurđevdanu se vraćaju.

Najviše melju zob i stalno je jedan u mlinu potočaru, jer svake sedmice treba 200 kg, a na godinu dana vagon (10.000 kg). Ženske su im pravi majstori u ženskom ručnom radu. Izuzevši sezonu poljskih radova, koja u ovom planinskom kraju kratko traje, sve drugo vrijeme provode u ženskom ručnom radu: predenju, tkanju, vezu i šivenju i to sve izrađuju sa velikom vještinom i preciznošću. Naročito je lijepa vežnja, što dokazuju komadi otkupljeni za sarajevski muzej.

Šta održava toliku zajednicu?

Ovolike zadruge formirale su se za turske vladavine u dinarskim oblastima. To stanje Cvijić smatra etnografskim osvježavanjem. Tada je bila slaba opšta bezbjednost jer je ovladala hajdučija. S jedne strane veća sigurnost od napadaja hajduka, baša i krdžalija, a s druge strane što je, po turskom poreskom sistemu, uziman harač na dim, bez obzira na broj članova porodice; sve je to razvijalo težnju udruženoj borbi i potrebu što većih porodičnih zajednica.

U tolikim zajednicama zapaža se patrijarhalna pristojnost, stidljivost i snebivljivost. Ropski se drže patrijarhalnog kodeksa - ali koji nije napisan nego se održava usmenim predanjem - u kome stoji: "valja se, to i to" i "ne valja se, to i to". Po njemu udešavaju cio život.

Priredio: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik prema tekstu Milana Karanovića

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.