Idealista u službi srpskog naroda

Svakako po volji strogog oca, svih šest sestara Babićevih bilo je udato za austrougarske oficire. Među zarobljenim austrougarskim oficirima Ljubo spazi jednog od svojih zetova. Priđe mu i ponudi nešto novca, ali ovaj prezrivo odbi: Zar te nije sramota da služiš ovakvu vojsku? Pogledaj se samo kako izgledaš!

Mladi potporučnik, sa srpskom šajkačom na glavi i u pohabanom šinjelu i nije bogzna kako izgledao, ali je spremno uzvratio zetu: Iako si gospodski odjeven i u lakovanim čizmama, ne goniš ti mene već ja tebe!

Babićev put do Solunskog fronta

Iz Drača je Ljubo Babić stigao na Krf, a nakon reorganizacije srpske vojske i na Solunski front. Svuda i uvijek je pokazivao izuzetnu hrabrost.

"On se za svoju novu otadžbinu borio sa onoliko ljubavi i požrtvovanja, sa koliko se borio svaki najbolji Srbin. Često još i iznad toga. Sećam se jednoga strašnoga i sjajnoga momenta iz 1917. godine. Bugari su izvršili napad na Vetrenik. Zasipali su ga artiljerijskim zrnima. Ljubo Babić je sa dva brdska topčića pomagao našu pešadiju, neprijateljska zrna su mu pokidala telefonske veze između osmatračnice i njegovih topova. On više nije mogao da komanduje iz zaklona. Izleteo je na greben ispred svojih topova i prihvatio komandu... Ostao je tako uspravljen sve dok srpska pešadija nije izvršila prodor."

Takvim svojim držanjem Ljubo Babić je zaslužio divizijsku i dvije armijske pohvale, dva Bijela orla sa mačevima, zlatnu medalju za hrabrost.

Slava Sveti Jovan

Iako je do 1930. ostao katolik, Ljubo Babić je još 1915. za svoju slavu uzeo Svetog Jovana. U borbama na Ropotovu, kod Kosovske Kamenice, srpska je pješadija bila prisiljena na odstupanje. Pred očima artiljerijskog potporučnika poginula su dva vojnika. Treći se pomolio sv. Jovanu da mu pomogne, ali je i on pokošen pao. Babić je odlučio: "Ako ostanem živ, uzeću svetoga Jovana sebi za zaštitnika". Održao je riječ i od završetka rata slavio je Jovanjdan.

Po oslobođenju i ujedinjenju nastavi se Ljubin hod po mukama. Čak osam godina proveo je u činu potporučnika. Tek 1922. ponovo je izveden na sud zbog pomenute denuncijacije. Napokon je oglašen nevinim i proizveden u čin poručnika. Nekako je dogurao i do čina kapetana prve klase, onog koji je inače generalno priznavan bivšim austrougarskim oficirima, čak i onima koje je srpska vojska zarobila.

Triput su ga ljubomorni oficiri obarali na majorskom ispitu. Ljubo je to nazivao svojim malerom. Uslijedila je intervencija kralja Aleksandra, nakon koje mu je, mimo propisa, omogućeno da polaže i četvrti put.

Medalje za vojničke vrline

Do izbijanja Drugog svjetskog rata službovao je u Zaječaru, Trebinju, Mostaru, Osijeku, Đakovici i Prištini. Odmjeren, savjestan i pošten, zaslužio je medalje za vojničke vrline i za revnosnu službu. Posljednju godinu službe proveo je u Prilepu, gdje ga general Milan Nedić unapređuje u čin potpukovnika.

Aprilski slom ga zatiče u Skoplju, odakle odlazi kod svog pašanca Miroslava Granjića u Zemun. Čim je general Milan Nedić formirao Vladu narodnog spasa, Ljubo Babić se svom doskorašnjem komandantu spremno stavio na raspolaganje.

Slijedile su krvave borbe sa odmetnicima na Homolju, Pećančevim četnicima, ljotićevcima i partizanskim jedinicama, a general Milan Nedić mu dodjeljuje generalski čin.

Hapšenje i smrt

Svega nekoliko dana po unapređenju hapse ga Nijemci. Nije mu zaboravljeno dezerterstvo iz austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu. Do danas je nepoznato kako su to Nijemci saznali. U Beču je osuđen na smrt. Opet mu je u pomoć priskočio general Milan Nedić, na čiju je intervenciju smrtna kazna  zamijenjena višegodišnjom robijom.

U logoru Osnabrik šikaniran je i fizički zlostavljan od zarobljenih srpskih oficira i vojnika. Od onih koje je volio iznad svega, optuživan je za saradnju sa Nijemcima (koji su ga osudili na smrt) i za saradnju sa izdajnikom Nedićem. Već sasvim narušenog zdravlja prebačen je u bolnicu, a odatle u logor Hamelburg. Tu je dočekao savezničko oslobođenje.

Babić u Minhenu otvara krojačku radnju. Čak se i druži sa generalima Dimitrijem Živkovićem i Ilijom Brašićem, onima koji su ga šikanirali u logoru. Slijedio je nečastan sporazum ove dvojice sa organima OZN-e, koji su tako saznali Babićevu adresu. Saveznici su glatko odbili zahtjev za izručenje, nakon čega su OZN-ini operativci kidnapovali Babića.

Optužen je za ubijanje čak 33.000 partizana i zlostavljanje nedužnog stanovništva i za saradnju sa Nijemcima u zemlji i inostranstvu.

S ciljem moralne degradacije, optužen je i za silovanje jedne partizanke. Pošto mu je čast bila iznad svega, svoju je odbranu usredsredio samo na taj dio optužnice. A kada je sudu predočio dopisnicu u kojoj mu se otac te partizanke zahvaljuje za humanost i pokušaj da se ona oslobodi, tužilac je odustao od ove tačke optužnice.

General Ljubo Babić je osuđen na smrt strijeljanjem i doživotno oduzimanje nacionalne i građanske časti. Strijeljan je u zoru 2. septembra 1946. i sahranjen na nepoznatom mjestu.

Ljubo Babić je bio čovjek čista srca i pun ideala, pripadnik jedne izumrle vrste, koji se, odbacivši blagodeti koje su mu rođenjem pripale, stavio u službu srpskog naroda. Nažalost, srpski narod mu se ni na koji način nije odužio.

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.