Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (8) - Banjalučka palata državne hipotekarne banke

Graditeljska djelatnost

Najljepši među njima, o tome spora nema, svakako je zgrada Državne hipotekarne banke. Pogubne posljedice "crnog četvrtka" u Volstritu iz oktobra 1929. ne poslužiše političarima kao izgovor za nesposobnost i nemoć već su im, naprotiv, bile svojevrstan podstrek.

Obimna graditeljska djelatnost i snaženje državnih finansijskih ustanova bili su glavni oslonci u borbi za oporavak zemlje. U ta teška vremena podiže Banjaluka i Higijenski zavod, Radnički azil, Uboški dom, Gradski most, konvikte "Prosvjete", "Narodne uzdanice" i "Napretka"... Valjalo je pomoći one kojima je pomoć uistinu bila potrebna.

Krah privatnih i privilegovanih banaka bijaše dobar razlog za jačanje državnog bankarstva. Značajne zakonom priznate privilegije i garancije učiniše da Državna hipotekarna banka ubrzo stekne neograničeno povjerenje i da izraste u glavnog činioca na domaćem tržištu kapitala. Približno, jednu trećinu njenog potencijala činili su javni kapital i fondovi, drugu trećinu štedni ulozi, a tek trećinu inostrani zajmovi. O, kako su to srećna vremena bila! Srazmjerno gledajući, ona nadraste čak i najveću svjetsku hipotekarnu instituciju, francuskuCredit Foncier.

Agencija u Banjaluci

Kao osmu u nizu, Državna hipotekarna banka otvori 15. oktobra 1934. u Banjaluci svoju agenciju. Prije ove, u banovinskim centrima u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Novom Sadu, Nišu, Splitu i Skoplju već su podignuti objekti banke. Ovako značajnoj instituciji pronađe se privremeni smještaj u hotelu "Central", preko puta današnje glavne pošte, a na mjestu Robne kuće "Kastel", kojim je gazdovao Vojin Jovičin, Novosađanin rodom, jedno vrijeme i zakupac hotela "Bosna". Preduzimljiva uprava Hipotekarne banke odmah je pokrenula akciju na izgradnji vlastite zgrade. Njena je politika bila jasna - u prvoklasnoj banci sve je imalo da bude prvoklasno.

Angažovan je ugledni beogradski arhitekta Miodrag Vasić, koji za kratko vrijeme projektova palatu i koji za sve vrijeme njene izgradnje nije izbivao iz Banjaluke, lično nadgledajući izvođenje svih radova. I, već početkom juna 1936. u Banjaluku stiže veliki broj najvještijih kamenorezaca. Valjalo je vanjske zidove obložiti teškim, fino isklesanim kamenim blokovima, koji su dovoženi čak iz Makedonije. Istovremeno, dok su tekli završni unutrašnji radovi, opština banjalučka imala je samo jedan zadatak - valjalo je projektovati i pored banke prosjeći novu ulicu, onu kojom danas idemo za Borik. U početku joj dadoše sasvim jednostavan i prikladan naziv, Kod hipotekarne banke, ustaše je preimenovaše u Kralja Tvrtka, komunisti u Mirka Višnjića, a današnje gradske vlasti u Bana dr Todora Lazarevića.

Otvaranje

Pod sam kraj godine, 27. decembra 1936, jutarnjim beogradskim vozom u Banjaluku stiže otmjeno društvo, sa ministrom finansija dr Dušanom Leticom na čelu. Predstojalo je svečano otvaranje i osvećenje palate kakva bi, kako reče izvještač, "krasila i prvu svjetsku metropolu". Kako je to već običaj, kojeg se do danas ne odrekosmo, nizali su se govornici, a okupljena masa je neprekidno klicala mladom kralju, kraljevskom domu Karađorđevića, kraljevskim namjesnicima, premijeru Milanu Stojadinoviću... Čak dvaput je orkestar 33. pješadijskog puka intonirao državnu himnu.

A onda mitropolit Vasilije Popović, uz sasluženje protojereja Petra Rađenovića i gradskog prote Dušana Mačkića, a nakon njega i imam Hamdija ef. Softić, osveštaše palatu po pravoslavnom odnosno islamskom običaju. Banjalučkog biskupa je na svečanosti predstavljao njegov tajnik fra Kruno Brkić, pa izostade osvećenje po katoličkom obredu. No, to ne bješe ni prvi ni posljednji put.

Već za četiri dana, 1. januara 1937, banjalučka agencija preraste u Glavnu filijalu za Vrbasku banovinu.

U neopisivoj gužvi i utrkivanju govornika, skromno i neprimjetno, kako to i priliči velikima, stajali su trojica ljudi koje je današnja Banjaluka sasvim zaboravila: Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk, Stepan Fedorovič Kolesnikov i Đorđe Petraš. Providna politička propaganda i pamfleti zaglušiše trojicu umjetnika.

Zoran S. Mačkić

(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.