Ranko Preradović: Ovi danas nas ne zabranjuju kao oni nekada, ali ih i ne interesujemo

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Ranko Preradović Deda, književnik, novinar i izdavač, komentarišući koliko mu nakon objavljenih 25 knjiga poezije, hiljade napisanih tekstova i brojnih priznanja, znači nagrada nazvana po slavnom banjalučkom književniku Đuri Damjanoviću, a koju je dobio u godini proslave 60 godina književnog rada. Veteran banjalučke književne scene i dobri duh velikog broja redakcija u medijima širom bivše Jugoslavije kaže da ga nagrade nisu mimoilazile, ali da je najponosniji i najemotivniji na ovu što je stigla u godini kada pravi jednu vrstu rekapitulacije karijere, jer je pisanje za njega bilo moranje na koje se sam osudio.

- Niko od nas ne piše za nagrade, naprotiv, piše što mora i hoće i što se sam na to “osudio”. Sve ostalo je manje važno, osim što je temeljno da to djelo bude umjetnički vrijedno. A ako nije, onda je znak o namještaljkama što je, takođe, prisutno u ovim našim ovovremenim stanjima i poimanjima. Ova mislim da nije i zbog toga smo srećni i onaj na nebu, moj dragi Damjanović, ali i ovaj na zemlji, što će 15. novembra u vijećnici Kulturnog centra Banski dvor tu nagradu primiti iz ruku predsjednika žirija, književnika, prof. dr Đorđa Vukovića. Biće posigurno prisutna i dva člana žirija, Radmilo V. Radovanović i Milan Rakulj, a program povodom moje 60-godišnjice književnog rada prirediće članovi SKPD “Prosvjeta” iz Teslića koje vodi Aleksa Kasapović i kada će o meni govoriti moj prijatelj iz djetinjstva, Ranko Pavlović - rekao je Preradović.

GLAS: Vaša prva pjesnička zbirka s naslovom “Svitanje”, objavljena je 1963. godine, posljednja “Mastiljara stara” ove godine. Šta je stalo u tih šest decenija kako bi se stiglo od svitanja, kao vjesnika novog vremena do stare mastiljare, ispunjene uspomenama?

PRERADOVIĆ: Mnogo je toga ispunilo šest decenija mog književnog rada, mada smatram da je moglo i više, kada je stvaralaštvo u pitanju. Još sedamdesetih godina prošlog vijeka izvedena je moja drama “Epihebejci na koljenima” u režiji Milorada Berića, a tada sam započeo roman “Šta znaš u životu”. Nisam na tom istrajavao, jer mnoge okolnosti mi nisu išle naruku, ali zato dvadeset pet zbirki pjesama – malo li je? I još ko zna koliko nekih drugih svezaka koječega, kao i burna i bogata književna aktivnost u manifestacionom smislu. Da sam mogao i više, kazuje jedna narudžba. Davne 1982. godine pozvao me je urednik dramskog programa Radio Sarajeva Drago Jovanović i pitao me da li bi mogao napraviti dramatizaciju romana “Kozara” Mladena Oljače. Nisam odmah prihvatio, ali kada sam to malo sagledao, te sa Mlađom se konsultovao, odgovorio sam Jovanoviću pozitivno. Ta dramatizacija u deset jednočasovnih emisija emitovana je tada, a glavne likove su tumačili Ljuba Tadić i Adem Ćejvan. Čak je i Radio Republike Srpske emitovao tu dramatizaciju 2002. godine. Ima i filmskih tragova, sa Marinom Zrulom napravio sam film “Djeca Kozare”, koji je režirao Gojko Šipovac. To što je teško nekima priznati da sam, sa kolegama, osnivao književne susrete na Kozari, na Sutjesci, što sam temeljio “Sudbonosne dječake” i “Književnu omladinu BiH i Jugoslavije”, to je njihova stvar. Meni ne priznaju ni novije generacije kao, na primjer, da sam učestvovao u stvaranju Radio-televizije Republike Srpske. Ipak, činjenice ostaju i one govore onoliko koliko i moja poezija o meni. Recimo da sam, ali o tom nekom drugom zgodom, “Dnevnikom ništenja” i “Ludnicom” predskazao ovo ratovanje i tamnovanje naroda, kako ovdje, tako i u svijetu uopšte, jer šta je ovo doba do ludilo i ništenje? 

GLAS: Šta je bio inicijalni motiv koji je dječaka rođenog u Vršanima privukao književnosti i okrenuo ga u ponekad čudesni, ponekad nesigurni život čovjeka od poezije?

PRERADOVIĆ: Rođen sam kao vrlo radoznao, čim sam obrazumio, čitajući narodne pjesme, došao sam do mog dječačkog “krunskog otkrića” da iza toga stoji čovjek, pjesnik, možda ljudi, pjesnici. Pošto sam stigao i do umjetničke književnosti, to gonetanje mi se potpuno potvrdilo, mada nisam mogao ni pretpostaviti kakvi su to ljudi, književnici, pjesnici. Tek kada sam prvi put vidio pjesnikinju Miru Alečković, a bio sam osnovac, stvarao sam mogući portret pisca. Mene je još kao osmoškolca nagnalo da napišem nešto i daleke 1957. godine sam svoju pjesmicu “Oblačić” poslao na adresu “Malih novina” u Sarajevu. Kada je pjesma objavljena, nije bilo većeg od mene i to nešto što me je tada ozarilo traje i dan-danas. Pojava svake nove pjesme, kada bude objavljena, posebno djeluje, a pojava knjige, e, to je nešto veće. Sve to podstiče da se dalje istrajava u svom stvaralaštvu. Ali, to nešto što me je pobuđivalo i još pobuđuje, to je ono o čemu još gonetam šta je!

GLAS : Uz književnost veći dio karijere bavili ste se novinarstvom, profesijom u kojoj se teško i sporo stiče slava, a vrlo brzo dobija zaborav, ali od nje nikad niste odustajali, ponekad na samoj granici sizifovskog pristupa svom zadatku?

PRERADOVIĆ: Čak jedno drugome na štetu, ali su kao najrođeniji. Radio sam kao profesionalni novinar 42 godine u životu, započeo sam kao dopisnik iz BiH za jugoslovensku “Mladost”, zatim se “ukotvio” u sarajevskom “Oslobođenju” do ovih naših ratnih sukoba, u vrijeme sukoba radio sam na RTRS, potom u “Glasu” i, napokon, u penziju sam odlepršao iz “Fokusa”. Dvije godine su mi plaćali doprinose u Beogradu, u Srbiji, otuda imam 11 evra penzije. Mnogo mi je novinarstvo štetilo književnom radu, ali ga je ono i “održavalo”, jer moralo se od nečega živjeti, a mi nismo s tom sviješću države i naroda da se moglo književnošću zaraditi za život čitave porodice...

GLAS: Zanimljiva je sudbina lista “Sutra” koji je ugašen zbog nepoželjnih “proročkih” ideja pa obnovljen. Šta je sve snašlo “Sutra” u oba njegova života?

PRERADOVIĆ: To mnogo govori o nama u različitim vremenima: poslije zemljotresa u Banjaluci i Krajini, onomadne sedamdesete, grupa mladih stvaralaca među kojima Ismet Bekrić, Nikola Vukolić, Mićo Šušnica, Spasoje Perović i ja smo pokrenuli “Sutra” kao reviju za kulturu i književnost mladih. Treći broj te revije tada je zabranjen zbog iscrtanih granica Jugoslavije crticama, zagradama i tačkama, što je bilo “sumnjivo” (a, zapravo, značilo je mladalačko predskazanje šta će se netom zgoditi sa Jugoslavijom koja se devedesetih godina raspala). Moje je kumstvo za ime “Sutra”, pa sam u okviru KZ “Vaso Pelagić” tri i po decenije kasnije pokrenuo novo “Sutra” sa istim odrednicama. I, evo, u štampi je 31. broj revije koja, u prosjeku, izlazi u tiražu od po 500 primjeraka po broju, što će značiti da smo štampali petnaestak hiljada primjeraka revije. I sve to sami, sopstvenim novcem, prilozima članova “Pelagića” finansiramo taj projekat, država ni ič ne daje za to. Dakle, ovi nas ne zabranjuju kao oni, ali ih i ne interesujemo...

GLAS: Radili ste tokom karijere razgovore sa stotinama pisaca, glumaca i drugih umjetnika, uključujući velikane poput Meše Selimovića, Branka Ćopića i Desanke Maksimović. Šta ste u tim razgovorima naučili o njima, a šta o sebi?

PRERADOVIĆ: To je moj način “iskorištavanja” književnika i književnosti. Ali, pored toga, razgovarao sam sa muzičarima, slikarima, glumcima i ostalim kulturnim stvaraocima i imam više od 500 intervjua. Dvije sam knjige objavio: “Kozarački književni razgovornik” i “Moji sagovornici”. I to su samo u pitanju pisci. Razgovarajući i družeći se naučio sam dosta toga od njih. Možda ću još koju knjigu, kao na primjer “Riječi i boje”, objaviti. 

GLAS: Prošli ste tokom karijere skoro cijelu Jugoslaviju kao pisac, koji su Vam događaji ostali kao najdraža sjećanja na moć i ljepotu umjetnosti?

PRERADOVIĆ: Ne samo Jugoslaviju nego i dobar dio svijeta protutnjao je pisac i novinar i bilo je to sve skupa uzbudljivo. Od književnih doživljaja u Jugoslaviji posebno sam se zanimljivo osjećao na Struškim večerima poezije, ali i Smederevskoj pjesničkoj jeseni, Goranovom proljeću ili Sarajevskim pjesničkim danima. Jedne sam godine, gle čuda, sa Biserkom Alikadić i Izetom Sarajlićem bio u delegaciji BiH u Strugi i to mi je bilo sjajno, a bio sam istovremeno i izvještač za “Oslobođenje” i druga izdanja te novinske kuće. Te godine sam upoznao Finca Pentia Serikoskog i Nikitu Staneskua iz Rumunije. Sa Nikitom  sam, zahvaljujući kolegi Adamu Pusloiću, napravio sjajan razgovor, objavio sam ga u “Oku” i “Svijetu”, a sa Pentijem sam drugovao, hladna pića pio, jer se nismo drugačije sporazumijevali.

GLAS: Sa druge strane, koje biste voljeli zaboraviti da možete?

PRERADOVIĆ: Najgrđe mi je bilo na Đakovičkim pjesničkim susretima kada smo u Prištinu stigli, kao delegacija BiH, Jusuf  Begić iz Lukavca i ja. Nađemo Udruženje književnika Kosova i Metohije i u njihovim kancelarijama predsjednika Ibrahima Rugovu i njegovog sekretara. Ljubazno su  nas dočekali, raspitivali se o bosanskohercegovačkom stanju, ponudili kafom i pićem što je stizalo iz nekog hotela, a onda su njih dvojica nastavili da se “dogovaraju” oko daljih svojih aktivnosti. Pričali su na albanskom, kao da nas dvojica i ne postojimo. Begić se, potom, ozbiljno ljutnu i tek kada im je ukazao na taj njihov potez, dosta zbunjeni, izvinili su nam se, ali jezik nisu mijenjali. Nastavili su po svome…

GLAS: Pisali ste svoju poeziju, pisali ste  i o radu drugih, nakon šest decenija u umjetnosti, kako Vam se čini književna scena danas, piše se mnogo, nagrada je takođe mnogo, ali koliko se istinski čita i šta Vam je ostalo u pamćenju od pročitanog u smislu da ima snagu da nadživi svoje vrijeme?

PRERADOVIĆ: Ovo današnje ludilo ili smeće za ono naše neko vrijeme je neuporedivo. Za svoju zbirku pjesama “Ludnica”, objavljenoj u sarajevskoj “Svjetlosti”, te 1974. godine dobio sam honorar za koji sam kupio automobil, “škodu 1000 MB”, a danas moram “prodati automobil” da objavim knjigu. Sada sam u toj prilici da mi za dvije Stevkine (Stevka Kozić Preradović, književnica i pokojna Dedina supruga, op. a.) i dvije moje knjige novac “nabavljaju” Branislav Ivanković iz “Grafida”, dr Nenad Novaković iz “Besjede” Banjaluka, moj rođak Slobodan Preradović i prijatelj Nenad Janjetović Janje. Bila bi me sramota da me ne tjera na to potreba. Gdje to živimo i čim se bavimo? Može li se na ovo pitanje iznuditi bilo kakav odgovor. A o ljudima među nama, ako ljudi ima, da i ne govorim. Svi su “nobelovci”, svi svjetski izdavači, veličine “ja pa ja”, a nigdje čovjeka! Malo je pisaca i izdavača… ljudi. Šta se to, dođavola, s nama dogodi? I sada, u takvom stanju, kako se sjećati, recimo, Tarasa Buljbe, Martina Idna ili stihova Jesenjina i Majakovskog, što nas je oduševljavalo u neka naša vremena?

Kafana

GLAS: Često ste pominjali piće i kafane u ovom razgovoru. Šta bi to trebalo da pretpostavi?

PRERADOVIĆ: Nisam alkoholičar, a ponajmanje kafedžijski propagator i navijač. Da sam alkoholičar, ne bih doživio osamdesetu koliko mi je upravo, a za kafane ne mogu navijati, niti ih propagirati, jer više kafana nema. Unuku svom, čovjeku koji je zakoračio u četvrtu deceniju života, moram odokativno objašnjavati kakve su to bile naše kafane. Radoznao je, pa tu moju priču poredi sa evropskim kafanama, jer je profesor njemačkog i književnosti i često putuje svijetom. I da su te naše kafane, zapravo, bile svojevrsne institucije od izuzetnog značaja za duhovno ljudsko stanje. Danas, ovo, niti su bistroi, ni kafići, ni kafane, nego neka mjesta za “slučajno sretanje”. Nije kafana zbog alkohola i drugih drangulija, već zarad viđenja, drugovanja, spoznajnosti i tako redom. A to je danas i ovdje nespojivo sa ovim takozvanim kafanskim nakaradama. Zbog toga sam i napisao knjigu “Banjalučka boemija” koja će nas podsjetiti na neke, ovdje, naše kafane. Kada i kako će se to pojaviti iz štampe, to je druga priča. Inače, imam desetak rukopisa, ali penzioner sam i nemam novaca...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.