KOLUMNA: Promašaji ruske politike

Osjećam se srećnim kad čujem i vidim ovu paradu i dostignuća jer iskreno volim Rusiju. Ali, jednako tako iz godine u godinu imam i osjećaj razočarenja zbog svega onoga što je Rusija sve ove godine mogla i trebalo da ovdje učini, a nije. Brojni su primjeri nespremnosti i bezvoljnosti Rusije da ovdje djeluje u odsudnim trenucima svjetske istorije, koji su bili, odnosno i sada su, od važnosti, kako za sadašnjost, tako još više za budućnost Rusije i svih onih koji je vole i žele joj dobro. U tu bezvoljnost imao sam priliku i da se lično uvjerim.

U februaru 2017. godine učestvovao sam na jednom stručnom pravničko-politikološkom skupu na državnom Univerzitetu u Nižnjem Novgorodu. U okviru tog skupa rektor univerziteta organizovao je prijem za nas učesnike iz Republike Srpske, na kojem je svaki od nas bio pozvan da se obrati. Dok sam čekao da dođem na red, sjetio sam se jedne poražavajuće činjenice, jednako porazne, kako za srpski narod i Republiku Srpsku, tako i za Rusiju. Naime, od završetka rata u BiH pa do danas Rusija (a ni Republika Srpska) nisu našle za shodno da u Banjaluci bude otvoren ruski konzulat ili barem konzularna kancelarija.

Nasuprot tome, SAD su takvu službu uspostavile u Banjaluci ubrzo poslije stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma i ona funkcioniše od tada do danas. Kad je došao red na mene da nešto kažem, nisam se dvoumio nijednog trenutka šta ću reći. Bile su to upravo navedene činjenice, ali i moja molba da Rusija učini takvo nešto u što skorije vrijeme.

Tu molbu sam uputio zato što je sa rektorove desne strane sjedila žena koju je predstavio kao službenika ruskog Ministarstva inostranih poslova. Zaboravio sam joj ime, pa ga zato ne navodim. Ali, važnije od njenog imena je to što je ona, osvrćući se na moju molbu, bila toliko formalna, stavivši mi, u suštini, više nego jasno do znanja (naravno, na diplomatski način) da nema volje (ne samo ona, već i oni značajniji od nje u državnoj hijerarhiji) za otvaranjem ruskog konzulata u Banjaluci, iako je to samo kap u moru onoga što je Rusija trebalo da ovdje učini, a nije zbog svoje promašene politike. Evo samo nekoliko primjera za to, pored već navedenog.

Danas, rekao bih, samo rijetki znaju da je 1876. godine tadašnja Rusija s Austrougarskom u Rajhsštatu kreirala sporazum (tzv. Rajhsštatski sporazum), prema kojem je Rusija dozvolila Austrougarskoj da okupira BiH, što je ova potonja i učinila 1878. godine. Time joj je omogućila ne samo fizičku okupaciju našeg prostora i eksploataciju svih njegovih bogatstava, već i da na mentalnom planu u glavama ovdašnjih ljudi odradi posao koji je neuporedivo važniji od materijalnog bogatstva.

O tome ovih dana s pravom piše prof. dr Nenad Kecmanović, ukazujući na to “kako su austrougarska politika i iza nje moćni Vatikan strpljivo kreirali, detaljno razvijali i dosljedno sprovodili jednu antisrpsku, antipravoslavnu i antislovensku politiku u BiH”. Suština te politike je u tome što je za austrougarskog okupatora bilo najvažnije da onemogući bilo kakvo približavanje i jedinstvo Srba sa muslimanskim stanovništvom, u čemu je dosljedno i u kontinuitetu postupano sve vrijeme austrougarske vladavine od 1878. do 1918. godine. Posljedice takve pogubne politike osjećamo svi mi danas, a ogledaju se, nažalost, u nepopravljivom animozitetu između Srba i Bošnjaka koji je tragedija sui generis.

Nevjerovatno je koliko sličnosti postoji između politike tadašnje carske Rusije i onoga što je propustila da učini Rusija u doba Borisa Nikolajeviča Jeljcina. On je, a sa njim i Rusija, najprije propustio da se koristi pravom koje pripada Rusiji na osnovu Dejtonskog sporazuma kao međunarodnog ugovora. Iako sam o tome već pisao, nije zgorega ponoviti da se, prema članu 1. Aneksa 1A Dejtonskog sporazuma, međunarodne snage za sprovođenje tog sporazuma u BiH mogu sastojati od zemalja NATO-a, ali i od zemalja van NATO-a. Dakle, po osnovu ovog međunarodnog ugovora, Rusija uvijek može, samo ako hoće, da razmjesti svoje snage u Republici Srpskoj i na taj način bude garant održavanja mira i bezbjednosti, ali i da zaštiti svoje legitimne interese na ovom prostoru. Nažalost, tu mogućnost nije koristio ne samo Jeljcin, već ni Vladimir Vladimirovič Putin za sve vrijeme svog predsjednikovanja Rusijom.

Jeljcin je, da tragedija bude veća, u odsudnim trenucima 1999. godine odbio da pruži pomoć Srbiji i Crnoj Gori kada su NATO snage izvršile zločin agresije protiv njih i okupirale dio teritorije Srbije. Ta agresija nije važna samo zbog ljudskih i materijalnih gubitaka Srba, već i zbog toga što su njome udareni temelji za sprovođenje mentalne desupstancijalizacije našeg naroda, koja je njegov svojevrsni duhovni genocid. Kažem ovo zbog toga što je nakon tog zločina u našem narodu, kako ovdje, tako i u Srbiji i Crnoj Gori, NATO uspio, htjeli mi to priznati ili ne, da u glave sada već kritičnih masa naših ljudi utjera (što novcem, što ideologijom i indoktrinacijom, a ponajviše svim tim zajedno) ono što prof. dr Milo Lompar s pravom naziva duhom samoporicanja (preumljenja, odnosno rasrbljivanja) i poželjnim kulturnim obrascem koji nastaje u okviru pozitivnog mita da Evropa nema alternativu.

Ništa, kako vidimo, nije učinila Rusija, a mogla je, da spriječi ostvarivanje ove politike, iako je ona pogubna ne samo za naš narod i srpsku državu, već i za Rusiju i ruski narod. Zbog toga se može reći da je Rusija ovakvim svojim ponašanjem dozvolila Zapadu, kao onomad Austrougarskoj, da praktično okupira BiH (kao i Crnu Goru i Kosovo i Metohiju) te da ih pretvori u isključivo svoj prostor.

Ali, Rusija ne samo što nije ništa uradila na vojnom polju uprkos tome što za to ima uporište u međunarodnom pravu u smislu na koji je prethodno ukazano, već to ona nije učinila u dovoljnoj mjeri ni na ekonomskom polju. Da bi se razumio ovaj promašaj ruske politike najprije ću podsjetiti na nešto što je aktuelno kod nas upravo ovih dana. Tako smo prije dva-tri dana zvanično obaviješteni da će Evropska banka za obnovu i razvoj (banka unutar EU) samo u ovoj 2019. godini u BiH investirati 400 miliona evra za razne projekte. Kako vidimo, samo u jednoj godini jedna od banaka EU će ovdje uložiti toliku količinu novca. Tome svakako treba dodati i ogromne količine novca (mjerene milijardama evra) koje je Zapad do sada već uložio ovdje. Tim novcem nisu građene samo fabrike, putevi i drugi objekti, već je njime vršeno i sistematsko preumljivanje našeg naroda. A Rusija je i s tim u vezi propustila da djeluje na pravi način.

Ovo treba reći, imajući u vidu da prema podacima iz avgusta 2018. godine Rusija samo u zlatu ima bogatstvo u zalihama od 2.000 tona. Tome treba dodati i ogromne količine drugih bogatstava. Uprkos tome, Rusija nije, kao što to sistematski čini Zapad, ovdje, samostalno ili sa svojim bogatim kapitalistima, ulagala novac u vidu kredita za izgradnju puteva, termo ili hidroelektrana niti je stimulisala u većem obimu učenje ruskog jezika ili otvaranje ruskih univerziteta kod nas. Zato ne treba da nas čudi što, izuzimajući Rafineriju Brod (koja ne radi), ovdje kod nas nema ruskih firmi da grade puteve ili da ruskim kreditima gradimo zajedničke fabrike ili druge dugotrajne projekte (ruske i naše) te da tako učvršćujemo srpsko-rusko prijateljstvo i bratstvo. Umjesto toga, sve se uglavnom svodi na obostranu retoriku i one parade s početka ovog teksta, a to, gledano na duge staze, neće polučiti dobrim rezultatima, kako za nas, tako ni za Rusiju. Naprotiv.

Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.