Ispovijesti ratnih doktora nadljudskih mogućnosti: Hodajući mali bogovi u bijelim mantilima

Napisao je to novinar i pisac Miroslav Janković na početku knjige “Borba moja za živote drugih” između čijih korica su sabrane muke i nadljudski podvizi doktora i medicinskog osoblja s početka krvavih devedesetih, praćeni stalnom olujom metaka i projektila. Autor te knjige je čuveni sarajevski doktor Slavko Ždrale.

U sarajevskoj bolnici Koševo je radio do pred sami rat. April 1992. Iz Sarajeva polako odlaze, a rat pristiže. Pucnji sve češći, u dotadašnjem motelu “Žica” u Blažuju je napravljen prihvatni zdravstveni centar. Sve to je organizovao doktor Milan Pejić, Ždralin drug sa fakulteta, specijalista ORL, tada još prvi čovjek Klinike za ORL na Koševu. I jedan i drugi i danas ističu da je u svemu bila potrebna dobra organizacija, a uz  to su mučili svoje, ali i muke desetina, stotina i hiljada onih kojima su bili jedina slamka spasa. Nisu to bili samo vojnici i civili kojima su meci, geleri, granate, bombe razarali tijela i unutrašnje organe. Bolničke pragove prelazila su djeca čije je zdravstveno stanje zahtijevalo hitno zbrinjavanje, porodilje, stari... A oni, ljekari, sestre, vozači i ostali na početku, osim zakletve i volje, nisu imali ništa. Kako je izgledala ledina, sa koje su počeli, sjeća se Ždrale.    

- Stižem u Blažuj. Prizor. Restoranski stolovi poređani poprečno. Njih desetak prekriveni bijelim čaršafima. Sa strane nešto zavojnog materijala i pokoja infuzija. Postaje nam jasno da je to početak nove zdravstvene ustanove u nekim krajnje neprimjernim uslovima – napisao je Ždrale.

I tako je počelo. Borba za živote, transportovanje teško ranjenih, velike muke s transfuzijom. Manjak svega, osim metaka i rafala. Rat se zahuktavao.

- Ponekad mi se činilo kao da sam sa kolegama doktorima i sestrama samo glumac u nekom ratnom filmu, da to što živimo i radimo nije stvarnost, nego samo ružan san, a koji, eto, nikako neće da prođe. Ali, nema odustajanja – priča Ždrale opisujući borbe za živote tokom kojih su čak i neke sestre znale dežurati 72 časa bez prekida.

Povrijeđenih sve više, a on biva, krajem jula 1992. premješten u bolnicu u Kasindolu, na poziciju direktora. 

- Moji saradnici i ja u Kasindolu i dalje se rvemo sa istim, nerješivim problemom: nema struje, nema nafte, nema kadra, a prilike sve teže - kaže Ždrale koji je svakodnevno u mislima krojio i prekrajao organizaciju rada, jer je ona temelj svega u ratnom vihoru koji se nadvio nad Sarajevom i okolinom.

- Uporno, danima, razmišljam kako se organizovati kada stigne ranjenik, čije će povrede odmah tražiti uvod u opštu anesteziju, hitnu hiruršku intervenciju, a kako postupiti kada ih stigne više u isto vrijeme. Kako nakon operativnog zahvata pratiti ranjenika, da li ima na raspolaganju kadra koji to može raditi 24 časa. Jedan od ohrabrujućih momenata bio je taj da tim, koji sam formirao, praktično je živio u bolnici – kaže Ždrale za “Glas”.

Kada bi dolazila dva ili više ranjenika, u ekipi su se dogovarali da se drže reda hitnosti, a da nakon toga idu u operacionu salu.

- Radimo bez obzira koje je vrijeme, dan i noć. Tako će biti do kraja rata. I dalje mi je stalna mora kako obezbijediti sanitetski materijal, rastvore, krv, igle za punkciju i ono što svaki dan iščekujem – da mi se neko pojavi od sestara i ljekara pa da proširujem ekipu - priča Ždrale.  

Vrijeme kada zima pokuca na vrata donosilo je nove brige. Dani sve kraći i hladniji. Kotlovnica za grijanje na nivou rada da održava protok mlake vode kroz radijatore. Agregat napaja strujom samo osnovne prostorije, gdje su i operaciona sala i kabinet za transfuziju. Ostale dvije trećine bolnice koriste svijeće i baterijske lampe koje se na prste mogu prebrojati, a oni se privikavaju na svakodnevno zavijanje sirena saniteta kada ulaze na bolničku kapiju.

- Tako je bilo i 20. novembra 1992. godine. Kola naglo staju. Vozač i suvozač iskaču i bolnim glasom viču: Pogođen je u trbuh, krvarenje je veliko - piše doktor Ždrale, opisujući tom rečenicom ko zna koliko drugih sirena koje su nagovještavale borbe između života i smrti.

- U poslijepodnevnim časovima 26. februara 1993. primam jednu gospođu iz Francuske, kaže da je predstavnik humanitarne organizacije “Solanž”. Dok razgovaramo, tišinu narušava prodoran jauk sirene sanitetskih kola. Sestra dolazi po mene da krenem prema ambulanti jer se radi o teško povrijeđenom djetetu. Ulazim u salu i vidim na operacionom stolu leži dijete sa ranom na prednjem trbušnom zidu i sa već uspostavljenim venskim putevima i anesteziologom koji preduzima hitne mjere reanimacije. Sve je spremno za operaciju. Otvori se trbuh. Isti pun krvi sa vidljivim primjesama crijevnog sadržaja. Sve to nam ukazuje da moramo brzo raditi – navodi Ždrale, prisjećajući se slučaja, sa srećnim krajem, tada šestogodišnjeg dječaka Srđana Lale koji je ranjen na Vracama snajperom dok je njega i brata majka vodila za ruku.

- I opet isto pitanje: koji su to zli ljudi da su u stanju uperiti puščanu cijev u dijete i ubiti ga - pita se doktor koji se, uz svoje lične muku, u tom ratu nagledao svega i proživio svašta.  

Prelistavajući ratne memoare, još jedan dan ne zaboravlja. To je 25. maj '93. Primaju ranjenika. Zamjenika komandanta u Vojkovićkoj brigadi. Zove se Dragan Marković, rođen 1960. Glava krvava. Uniforma poprskana krvlju i garava. Rendgen snimci su pokazali bezbroj metalnih kuglica u glavi, to jest mozgu, po tijelu i ekstremitetima.

- Postaje mi jasno da je Dragan zadobio povrede eksplozijom bombe. Idem da provjerim moje saznanje kod njegovih saboraca. To mi i potvrđuju. Zamole me da saslušam šta se desilo. Kažu da je to njihov komandant i da su bili u borbenim dejstvima na području Igmana. U jednom trenutku, upali su u unakrsnu vatru, koja je prijetila da ih sve uništi. U tom trenutku Dragan je istrčao ispred vojnika, krenuo na juriš i uspio da razbije zasjedu. Ipak, iz ruke protivnika bude bačena bomba, eksplodira i ranjava ga. Borba tada prestaje i uspijevamo da ga izvučemo. Pričaju mi to u dahu i postaje mi jasno zašto borci u grču čekaju šta ću ja da im kažem - priča ovaj doktor, navodeći da se Dragan oporavio i da njegov herojski čin ne poznaje vrijeme ni godine.

Rat još bukti, a doktori nastavljaju da poboljšavaju organizaciju dok tek poneki dan prolazi bez ranjenih.

- Septembar 1993. Sanitetska kola stižu. Opet vidim jeziv prizor. Vojnik na nosilima. Zdrobljene su obje noge do koljena, praktično amputirane. U salu ga unose što brže mogu. Bez ikakve pripreme, navlačim rukavice i uz pomoć instrumentarke klemujem krvne sudove da spriječim krvarenje. Još četiri povrijeđena pristižu. Granata je ispaljena iz Sarajeva. Pala je među vojnike na Zlatištu i eksplodirala. Jedina mogućnost operativnog zbrinjavanja je amputacija obje noge u predjelu natkoljenice. Teška odluka, ali jedina moguća. Odlučujem da što manje skraćujem natkoljeničke kosti s nadom da ću postojeće defekte u postoperativnom toku uspjeti da saniram. Bolesnik se uredno budi iz anestezije i smještamo ga u intenzivnu njegu radi nastavka liječenja. Slijede svakodnevna previjanja - ističe.

Jedan od simbola ratnog zdravstva bila je bolnica “Žica” u Blažuju u kojoj su utočište pronašli mnogi ljekari, bježeći iz Sarajeva, ali i oni koji su tražili šansu za novi život nakon ranjavanja. Podigao ju je, bukvalno iz ničega, doktor Milan Pejić.

- Dali su nam jedan motel u Blažuju, fabrike “Žica” iz Zenice, po tome je i dobila naziv bolnica. Nismo bili pripremljeni na takav posao. Svi smo se školovali i radili u mirno vrijeme te bavili se samo svojom strukom i  sve nas je to iznenadilo. U motelu smo imali salu, sa hotelskim stolovima, separe za manje zahvate. Znalo je da dođe po deset, 15 ranjenika, a mi nismo u početku imali ni lijekova, ni krvi, infuzija – priča Pejić.

Snalazili su se kako su znali i umjeli, a bili su toliko blizu Igmana da ih je, kako je objasnio, mogao puškom da pogodi ko je htio.

- Na sreću nismo pogođeni. Transfuziju krvi smo sami organizovali krajem juna zahvaljujući jednom doktoru. Prve fiksatore smo dobili od Francuza, a kasnije nam je pomogao “Orao”. Iz inostranstva su ljudi slali pomoć. Bilo je dosta i nekvalitetnih lijekova, isteklog roka - kaže Pejić, prisjećajući se da je doktora Miodraga Lazića slučajno sreo na Palama, a koji tada nije mogao da vjeruje da niko od hirurga iz Sarajeva neće da dođe u “Žicu” jer nije bilo sigurno.

- Čovjek je izrazio spremnost i došao sredinom oktobra te ostao do kraja rata. Taj doprinos se ne može zaboraviti - ispričao je Pejić.

Rat je obilježio početak karijere i hirurga Dragana Kostića, koji je tada imao 35 godina. Specijalizaciju je obavio u Beogradu, ne sluteći da će biti u prilici da svoj posao radi u ratu. Nije nedostajalo teoretskog iskustva, ali tik uz liniju fronta sve je bilo drugačije.

- Bio sam član sanitetskog bataljona Prvog krajiškog korpusa, ali prvih 19 mjeseci rata proveo sam u ratnoj bolnici Semešnica koju sam formirao u maju 1992. Nađete se u situaciji koju niko ne želi, a dođete pred ljudski i profesionalni ispit. Bolnica je bila na manje od kilometar vazdušne udaljenosti od neprijateljske linije, ali kada vidite mlade ljude koji su spremni da brane narod, ni ta udaljenost nije bila problem nama - kazao je, prisjećaju će se da je dosta slučajeva zauvijek ostalo u sjećanju.

- Mene i ekipu, od 15 do 20 sjajnih ljudi, pogledao je i Bog i ostvarili smo sjajne rezultate, sa veoma malo smrtnih ishoda kod ranjenika. Još malo pa će se navršiti 30 godina od operacije na srcu vojnika Željka Stanišića. Taj mladi čovjek ne bi ni došao živ do nas da nismo bili blizu linije. Metak je bio zaboden u srce i svakim otkucajem, pomjerao se prema vani. Saborci su ga donijeli na rukama i mi smo uspjeli. Bio je tu još jedan teži ranjenik, mislim zvao se Slaven, sa prostrelnom ranom grudnog koša. Vidite kroz njega. Te operacije su za nas značile mnogo, jer su dobro prošle. Znali smo operisati i po 18 sati dnevno. Radilo se u adaptiranoj sali velike seoske škole u selu Ruska Pilana, pokraj rječice Semešnice, a nekada smo, zbog hitnosti, istovremeno dvojicu ranjenika stavljali na dva stola kako bi zaustavili krvarenje, a potom operisali prvo jednog pa drugog. To se samo može u ratu doživjeti - priča Kostić kojem je, kao i mnogima, nedostajalo i materijala i svega, osim timskog rada i požrtvovanosti.

U pričama ova tri ljekara, kriju se priče i sjećanja čitave plejade doktora, medicinskih tehničara, sestara, vozača saniteta i mnogih drugih koji nisu pobjegli od rata, već mu se suprotstavili kako su najbolje mogli i znali, ostajući privrženi svom pozivu da spasavaju živote, bez da gledaju ko je ko.

Vječni Miodrag Lazić

U pomoć kolegama po zakletvi, u vrijeme rata, iz Srbije je stigao hirurg Miodrag Lazić. Tokom devedesetih godina spasavao je živote u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj. Na poziv naroda Srpske Krajine u julu 1991. otišao je kao hirurg dobrovoljac, godinu radio u ratnim bolnicama u Dvoru na Uni, u Glini i Kostajnici. Sa borcima je učestvovao u prodoru koridora. Kao dobrovoljac, u septembru 1992 došao je u ratnu bolnicu Koran u Pale. Poslije mjesec, kao šef hirurške ekipe, otišao je na Ilidžu i radio u ratnoj bolnici “Žica” u Blažuju. Kao jedini hirurg za stomak i grudni koš radio je skoro dvije godine na prostoru najšireg ratišta Srpske - sarajevsko-romanijske regije koju je činilo pet opština sa više od 100.000 stanovnika. Sjećanja je zapisao u knjizi “Dnevnik ratnog hirurga”, a o njemu je snimljen i dokumentarni film. Odlikovan je Krstom milosrđa za nesebično zalaganje i žrtvovanje u zbrinjavanju stanovništva u ratu. Preminuo je 14. aprila 2020. u Nišu od posljedica virusa korona, a pred smrt je poručio da želi da bude ispraćen sa pjesmom “Marš na Drinu”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.