Hoće li iranska strategija srušiti globalnu ekonomiju

Rat između Irana, SAD i Izraela, koji već danima potresa Bliski istok, ponovo je u prvi plan izbacio upozorenja da bi ovaj sukob mogao imati posljedice daleko izvan regiona. Iako se trenutna eskalacija posmatra kao dio aktuelnih geopolitičkih tenzija, brojni analitičari podsjećaju da su slični scenariji najavljivani i ranije.

Rat između Irana, SAD i Izraela, koji već danima potresa Bliski istok, ponovo je u prvi plan izbacio upozorenja da bi ovaj sukob mogao imati posljedice daleko izvan regiona. Iako se trenutna eskalacija posmatra kao dio aktuelnih geopolitičkih tenzija, brojni analitičari podsjećaju da su slični scenariji najavljivani i ranije.

Još prije nekoliko godina, tačnije 2024. - kineski istoričar i geopolitički komentator Đijang Sjuećin iznio je opsežnu analizu u kojoj je upozorio da bi eventualni rat sa Iranom mogao izazvati lančanu reakciju koja bi zahvatila ne samo Bliski istok, nego i globalnu ekonomiju, energetska tržišta i odnose velikih sila.

U toj analizi on nije govorio samo o neposrednim vojnim posljedicama ovog sukoba, već je pokušao sagledati kako bi jedan regionalni rat mogao pokrenuti širi niz političkih, ekonomskih i bezbjednosnih potresa širom svijeta. Današnji razvoj događaja, kako ističu pojedini analitičari, pokazuje da njegove procjene više ne zvuče kao apstraktna geopolitička teorija, utopija, već kao mogući scenario koji se postepeno materijalizuje na terenu.

Proročanstvo

Njegovo predavanje odprije poar godina privuklo je pažnju jer se nije zadržavao isključivo na vojnim aspektima potencijalnog sukoba. Sjuećin je pokušao sagledati širu sliku, posmatrajući mogući rat sa Iranom u kontekstu globalnih političkih, ekonomskih i tehnoloških promjena. U tom smislu, on je nastojao pokazati da savremeni ratovi više nisu izolovani događaji, već procesi koji se prelivaju na čitav sistem međunarodnih odnosa.

Sjuećin 2024. upozorio na eventualne katastrofalne posljedice rata protiv Irana

Prema njegovom mišljenju, veliki sukob između Irana i SAD mogao bi pokrenuti niz događaja koji bi postepeno zahvatili cijeli Bliski istok. Takav scenario mogao bi dovesti do ozbiljnih poremećaja u globalnoj trgovini energentima, što bi onda imalo direktne posljedice po cijene nafte, stabilnost finansijskih tržišta i opšte kretanje svjetske ekonomije. On je posebno naglasio da je savremena globalna ekonomija izuzetno osjetljiva na šokove u snabdijevanju energentima, zbog čega svaki veliki sukob u energetski ključnim regionima može proizvesti efekte koji se osjećaju na svim kontinentima.

Promjena poretka

U svojim analizama Sjuećin je posebno ukazao na na činjenicu da se međunarodni sistem nalazi u periodu dubokih i postepenih transformacija. Po njegovom mišljenju, svijet se već neko vrijeme udaljava od geopolitičke strukture nastale nakon Hladnog rata, u kojoj su SAD imale gotovo neupitnu dominaciju u političkom, vojnom i ekonomskom smislu.

Ukazao je i da se međunarodni odnosi sve više kreću ka modelu u kojem postoji više centara moći. Pored SAD, sve veću ulogu igraju Kina, Rusija, ali i pojedine regionalne sile koje nastoje ojačati svoj geopolitički uticaj. U takvom okruženju, kako je rekao, regionalni sukobi više nisu samo lokalni problemi, već često postaju dio šireg nadmetanja između velikih sila. Prema njegovoj ocjeni, upravo takva struktura međunarodnih odnosa povećava rizik da lokalni konflikti eskaliraju i poprime mnogo šire razmjere. Kada se interesi velikih sila ukrste u istom regionu, čak i relativno ograničeni sukobi mogu vremenom prerasti u krize sa globalnim posljedicama.

Bliski istok kao žarište

Sjuećin je upozorio da je Bliski istok jedno od najosjetljivijih geopolitičkih područja na svijetu. Taj region je, kako smatra, istovremeno bogat prirodnim resursima i opterećen brojnim istorijskim, političkim i vjerskim podjelama. Velike rezerve nafte i gasa čine ga jednim od ključnih energetskih centara svijeta, ali istovremeno i prostorom u kojem se ukrštaju interesi brojnih država i velikih sila.

Upravo zbog te kombinacije faktora, ovaj stručnjak smatra da bi svaka veća vojna eskalacija u regionu mogla vrlo brzo poprimiti širi karakter i prerasti u krizu sa globalnim posljedicama. Prema njegovim procjenama, Bliski istok predstavlja jedan od onih prostora gdje lokalni sukobi gotovo uvijek imaju potencijal da se prošire i uključe veći broj aktera.

Osvrnuo se i na političke promjene unutar samih SAD. U tom kontekstu, te 2024. govorio je i o mogućnosti povratka Donalda Trampa na vlast i potencijalnom zaoštravanju američke sporne politike prema Iranu. Prema njegovoj tadašnjoj procjeni, takva politička promjena mogla bi dovesti do jačeg pritiska na Teheran, ali i povećati rizik od direktne konfrontacije. Istovremeno je naglašavao da eventualni rat između Irana i SAD gotovo sigurno ne bi ostao ograničen samo na te dvije države, upravo zbog složene mreže regionalnih savezništava, bezbjednosnih interesa i političkih rivalstava koja već decenijama oblikuju odnose na Bliskom istoku.

Rat sa više frontova

Kako je tada objasnio, Iran ima značajan politički, vojni i ideološki uticaj u više država Bliskog istoka. Zbog toga je upozoravao da bi eventualni sukob mogao dovesti do otvaranja više frontova istovremeno. Kao potencijalna žarišta spominjao je Irak, Siriju, Liban i Jemen, zemlje u kojima već godinama djeluju različite vojne i političke grupe povezane sa regionalnim rivalstvima. Ukazao je i da se Iran više od 20 godina priprema za rata sa SAD iu Izraelom.

Prema njegovoj analizi, upravo pomenuta mreža savezništva mogla ni pretvoriti lokalni rat u mnogo širi regionalni konflikt. Ukoliko bi se borbe proširile na više država istovremeno, vojne operacije bi onda zahvatile veliki dio Bliskog istoka, uključujući i važne transportne i energetske koridore.

Takva situacija mogla bi dovesti do toga da rat zahvati ne samo kopnene teritorije više država, već i važne pomorske rute, luke i energetsku infrastrukturu. Sjuećin je tada iznio tezu da bi potencijalni rat sa Iranom bio mnogo složeniji od ratova koje su SAD vodile u Iraku ili Avganistanu, gdje je protivnik bio znatno slabiji u institucionalnom i vojnom smislu.

Najkontroverzniji dio njegove analize odnosio se na procjenu da bi SAD u takvom sukobu mogle izgubiti rat u strateškom smislu. Sjuećin pritom nije tvrdio da bi Iran nužno ostvario klasičnu vojnu pobjedu na bojnom polju. Međutim, upozorio je da bi Teheran mogao voditi dugotrajan rat iscrpljivanja koji bi vremenom protivniku nametnuo ogromne političke, vojne i ekonomske troškove. Naveo je i da američka vojska nije osmišljena za borbu u ratu 21. vijeka, te da je vojnoindustrijski kompleks nastao nakon Drugog svjetskog rata, osmišljen je za borbu protiv Hladnog rata, a on se zapravo svodi na pokazivanje mišića, ne i za dugotrajno ratovanje.

Geografija kao oružje

Jedan od razloga za takvu procjenu, kako je tada objasnio, leži u samoj geografiji Irana. Veliki dio teritorije te države prekriven je planinskim masivima kao što su Zagros i Alborz. Takav teren predstavlja ozbiljnu prirodnu prepreku za velike kopnene vojne operacije i značajno otežava kontrolu teritorije.

Sjuećin je ukazao i da su brojni vojni analitičari upravo zbog toga upozoravali da bi eventualna kopnena intervencija u Iranu bila izuzetno složena i skupa. Za razliku od ravničarskih područja, planinski teren omogućava odbrambenim snagama da lakše organizuju otpor, kontrolišu prolaze i vode dugotrajne gerilske operacije.

Pored geografskih prednosti, ovaj kineski analitičar je naveo da Iran ima i relativno veliku populaciju i razvijen sistem mobilizacije. Pri tom, je posebno ukazao na ulogu Islamske revolucionarne garde, elitne vojne struktura koja ima veliko iskustvo u vođenju vojnih operacija.

Strategija iscrpljivanja

Prema mišljenju ovog stručnjaka, Iran bi u eventualnom sukobu mogao koristiti strategiju koja se oslanja na kombinaciju raketa, dronova, pomorskih napada i operacija preko savezničkih grupa u regionu.

Cilj takve strategije, kako je pojasnio, ne bi bio direktan vojni obračun sa tehnološki superiornim protivnikom, već postepeno nanošenje štete i stvaranje dugotrajnog konflikta koji bi vremenom iscrpio resurse protivnika.

Još jedan ključni element njegove analize bio je Ormuski moreuz. Sjuećin je rekao da je riječ o jednom od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu. Taj uski morski koridor povezuje Perzijski zaljev sa Indijskim okeanom i predstavlja glavnu rutu za transport nafte i tečnog prirodnog gasa iz zemalja Zaliva. Kroz ovaj prolaz svakodnevno prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima. Svaki ozbiljniji poremećaj pomorskog saobraćaja u tom području mogao bi dovesti do naglog skoka cijena nafte i gasa na globalnom tržištu, što bi se vrlo brzo odrazilo i na ekonomije brojnih država koje zavise od uvoza energenata.

Udari na ključne tačke

U svojoj analizi on je ukazao i na mogućnost napada i na drugu kritičnu infrastrukturu u regionu. Prema njegovim riječima, moderni ratovi sve češće uključuju napade na sisteme koji omogućavaju funkcionisanje društva. Kao primjer je naveo postrojenja za desalinizaciju i sisteme za snabdijevanje vodom u sušnim državama Bliskog istoka. Ta postrojenja su od presudne važnosti, jer osiguravaju pitku vodu za milione ljudi. Njihovo oštećenje moglo bi dovesti do ozbiljnih humanitarnih i ekonomskih problema, pa čak i do destabilizacije čitavih država.

Domino efekat

Sjuećin je ukazao i da veliki dio ekonomije država Zaliva počiva na stabilnom izvozu nafte i funkcionisanju pomorskih energetskih ruta. Zemlje poput Saudijske Arabije, UAE i Katara značajan dio svojih budžetskih prihoda ostvaruju upravo iz energetskog sektora. Svaki veći poremećaj u transportu nafte, kako kažeovaj struučnjak,  mogao bi dovesti do velikog pada prihoda tih država, što bi onda imalo širi uticaj na globalna finansijska tržišta. Takva situacija mogla bi pokrenuti čitav niz ekonomskih reakcija koje bi se postepeno prelile na druge dijelove svjetske ekonomije. Da sve ide u tom pravcu govore i to da neke arapske zemlje već razmatraju radikalne ekonomske korake Na stolu je čak mogućnost obustave velikih inostranih investicija, o čemu je Sjuećing govorio još 2024. godine

Još jedan zanimljiv aspekt koji je on analizirao odnosio se na moguće posljedice rata za tehnološki sektor. Kako je tada istakao, države Zaliva poslednjih godina ulažu ogromne količine kapitala u tehnološke kompanije i investicione fondove u SAD. Prema njegovoj procjeni, veliki ekonomski šok izazvan ratom mogao bi dovesti do smanjenja takvih investicija, što bi onda imalo efekat i na razvoj novih tehnologija, uključujući sektor umjetne inteligencije i naprednih digitalnih sistema.

Politički pritisak

Na kraju svoje analize Sjuećin se osvrnuo i na političke posljedice eventualno dugotrajnog ratova. Podsjetio je da istorija pokazuje kako veliki i skupi vojni konflikti često stvaraju snažan pritisak unutar samih država koje ih vode. Kao primjere je naveo ratove u Vijetnamu i Avganistanu, gdje su dugotrajni vojni angažmani doveli do dubokih političkih rasprava i promjena u javnom raspoloženju. Ukoliko bi rat sa Iranom potrajao godinama, on bi zahtijevao ogromne vojne i finansijske resurse, što bi neminovno stvorilo snažan politički pritisak unutar američkog društva.

Kada se današnja dešavanja uporede sa njegovom analizom, sve je više onih koji ukazuju da su se neka od tih upozorenja već počela ostvarivati, zapravo veći. Napetosti u regionu naglo su porasle, a energetska tržišta već reaguju na rizik od šire destabilizacije Bliskog istoka.

Ukoliko bi se sukob nastavio širiti zahvatajući veći broj država, postoji realna opasnost da bi se moglo ostvariti i njegovo treće upozorenje – da bi rat sa Iranom mogao prerasti u dugotrajan i iscrpljujući konflikt čije bi ekonomske, političke i bezbjednosne posljedice osjetio gotovo cijeli svijet, a pogovoto Amerika.

Cijena ratovanja

Rat između SAD i Irana samo je prvog dana vojne akcije Vašington koštaooko 750 miliona dolara. Pojedini nalitičari smatraju da ako se sukob nastavi, ti troškovi mogli skočiti i do 65 milijardi dolara, a u slučaju dugotrajnog konflikta čak 95 milijardi ili više. Kako su istakli, ako se u sve ovo uključei ekonomski efekti, poput poremećaja u trgovini i energetskoj ekonomiji, troškovi bi mogli premašiti 210 milijardi dolara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.