Radomir Pavlović: Srebrenica nije ničija eksteritorijalna zona

Srebrenica je posljednjih trideset godina previše puta korišćena kao prostor na kojem se, umjesto dosljednog poštovanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i jednakosti svih građana pred zakonom, pokušavaju stvarati posebna politička pravila.

Danas, kada se ponovo traži "poseban pravni i administrativni status" za Memorijalni centar u Potočarima, dužni smo da postavimo jednostavno pitanje: gdje prestaje pijetet prema žrtvama, koji niko razuman ne dovodi u pitanje, a gdje počinje pokušaj stvaranja prostora izuzetog od redovnog pravnog i institucionalnog poretka?

To nisu ista pitanja i ne smiju se namjerno miješati. Srebrenica je opština Republike Srpske. Potočari su sastavni dio opštine Srebrenica. Dejtonskim mirovnim sporazumom nije uspostavljen nikakav distrikt Srebrenica, nikakva treća teritorijalna jedinica niti eksteritorijalna zona u Potočarima. Ustav Bosne i Hercegovine je jasan: Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta – Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Zbog toga svaki pokušaj da se pod plaštom "posebnog statusa" postepeno gradi područje nad kojim institucije Republike Srpske ne bi mogle primjenjivati zakone iz svojih ustavnih nadležnosti mora biti predmet ozbiljne političke i pravne rasprave.

Istorija odluka

Javnost mora znati istoriju odluka kojima je formiran današnji pravni položaj Memorijalnog centra. Prvi veliki korak nije napravljen u parlamentu Republike Srpske niti dogovorom domaćih političkih predstavnika. Visoki predstavnik Volfgang Petrič je 25. oktobra 2000. donio odluku kojom je određeno zemljište u Potočarima trajno namijenio za groblje i memorijal. Nakon toga je visoki predstavnik 2003. godine naredio prenos vlasništva nad nekadašnjom Fabrikom akumulatora "AS" i pripadajućim zemljištem na Fondaciju Memorijalnog centra. A onda je 25. juna 2007. godine Kristijan Švarc Šiling, samo nekoliko dana prije završetka svog mandata, nametnuo Zakon o Memorijalnom centru Srebrenica–Potočari. Tim zakonom stvorena je institucija na nivou Bosne i Hercegovine, kojoj je pripala imovina prethodne Fondacije, a upravljanje je povjereno organima uspostavljenim na nivou BiH. Bez obzira na političke stavove o tim odlukama, jedna stvar mora ostati potpuno jasna: takvim odlukama nije promijenjena teritorijalna pripadnost Potočara. Potočari nisu prestali biti dio Srebrenice. Srebrenica nije prestala biti dio Republike Srpske. Granice Republike Srpske nisu promijenjene zakonom o Memorijalnom centru. Upravo zbog toga je politički i pravno neprihvatljivo iz posebnog statusa jedne ustanove izvlačiti zaključak da na tom prostoru institucije Republike Srpske više nemaju nikakve nadležnosti.

Pijetet i imunitet

Moramo povući veoma jasnu granicu. Groblje i prostor sjećanja na žrtve moraju biti zaštićeni i poštovani. Porodice žrtava imaju pravo na mir, dostojanstvo i pijetet. Ali javna institucija koja ima direktora, zaposlene, budžet, ugovore, račune, javne nabavke i finansijsko poslovanje ne može zbog svoje memorijalne funkcije dobiti imunitet od primjene zakona. To bi bilo suprotno samoj ideji pravne države. Kada nadležno tužilaštvo formira predmet i provjerava određene navode, samim tim niko nije proglašen krivim. Saslušanje nije presuda. Provjera poslovanja nije napad na narod. Svako ima pravo na pretpostavku nevinosti, ali niko nema pravo na pretpostavku nedodirljivosti. Ako je poslovanje Memorijalnog centra zakonito i transparentno, onda zakonita kontrola to može samo potvrditi.

Opasna ideja

Posebno zabrinjava što se sada, nakon postupanja nadležnih organa, ponovo od visokog predstavnika i međunarodnih struktura traži da intervenišu i uspostave dodatni "poseban pravni i administrativni status". Drugim riječima, umjesto da se eventualna pitanja zakonitosti rješavaju pred nadležnim institucijama, traži se novi politički štit. Takva logika otvara veoma opasan presedan. Ako se jedna institucija može izdvojiti iz redovnog sistema nadležnosti zato što njeno rukovodstvo tvrdi da osjeća politički pritisak, gdje se taj proces završava? Hoće li sutra neko tražiti poseban status cijelih Potočara? Prekosutra cijele Srebrenice?

I ko bi onda određivao granice takvog statusa – izabrane institucije i građani ili neizabrani međunarodni predstavnici? Srebrenica ne može postati laboratorija za postepenu reviziju Dejtona.

Jedna opština

Mi koji živimo ovdje moramo konačno prestati da prihvatamo ideju da postoje dvije Srebrenice. Ne postoji srpska Srebrenica i bošnjačka Srebrenica. Ne postoji jedna Srebrenica u gradu, a druga u Potočarima. Postoji jedna opština, sa jednom teritorijom i građanima različitih nacionalnosti koji moraju imati ista prava i iste obaveze. Potočari su dio te opštine. Memorijalni centar ima svoju posebnu i osjetljivu funkciju, ali ta činjenica ne može pretvoriti okolni prostor u političku eksteritorijalnost. Moj stav zato nije da treba dirati groblje, osporavati pravo porodica na sjećanje ili ugrožavati rad memorijalne ustanove. Naprotiv. Potrebno je razdvojiti svetost grobnog mjesta od političkog statusa institucije. Groblje mora ostati zaštićeno. Sjećanje mora ostati zaštićeno. Ali ustavni poredak takođe mora ostati zaštićen.

Godinama se u Bosni i Hercegovini stvarala praksa da jedan međunarodni zvaničnik može donositi zakone koje nisu usvojili izabrani poslanici.

Bez obzira na to kako neko danas tumači tzv. bonska ovlašćenja, legitimno je postaviti pitanje koliko je dugoročno zdravo za jedno demokratsko društvo da ključna pitanja uređuju odluke pojedinca koji ne odgovara biračima.

Posebno je legitimno to pitanje postaviti kada odluke proizvode posljedice decenijama kasnije. Zakon iz 2007. godine nije donijela Parlamentarna skupština BiH u redovnom demokratskom postupku. Nametnuo ga je visoki predstavnik, uz odredbu da će važiti dok ga Parlamentarna skupština ne usvoji u propisanoj formi. To je istorijska činjenica koju ne treba skrivati. Zato Republika Srpska, njeni pravnici i njene institucije imaju puno pravo da analiziraju sve posljedice takvih odluka i da insistiraju na jasnom razgraničenju između zaštite memorijalnog prostora i ustavnih nadležnosti Republike Srpske.

Suljagićeva retorika

Emir Suljagić ima pravo na politički stav. I ja imam pravo da se sa njim duboko ne slažem. Ali direktor jedne javne institucije ne može svojim političkim interpretacijama mijenjati ustavni položaj Srebrenice niti određivati koje institucije smiju, a koje ne smiju postupati na teritoriji Republike Srpske. Posebno je problematično kada se svaka institucionalna provjera automatski predstavlja kao napad na Bošnjake. Takva retorika ne štiti Bošnjake. Ona produbljuje nepovjerenje između ljudi koji ovdje moraju zajedno živjeti. Ako je određeni službenik pozvan da da izjavu, nacionalnost tog službenika ne može biti razlog da institucija odustane od postupanja. Jednako tako, ako bi postojala sumnja u postupanje bilo kojeg srpskog funkcionera, zakon mora važiti i za njega. To je jedina održiva politika za Srebrenicu. Danas nam se pokušava predstaviti da bi dodatna autonomija Memorijalnog centra donijela sigurnost i stabilnost. Ja tvrdim suprotno.

Svako novo institucionalno izdvajanje produbiće osjećaj da na teritoriji jedne opštine postoje paralelni sistemi.

To nije pomirenje. Pomirenje znači da Srbin i Bošnjak imaju istu policiju kada im je potrebna zaštita, isti sud kada traže pravdu i isti zakon kada odgovaraju za svoje postupke. Pomirenje nije stvaranje institucionalnih ostrva na nacionalnoj osnovi. Srebrenica mora biti mjesto jednakih prava, a ne posebnih političkih zona.

Šta dalje

Republika Srpska treba mirno, pravnim sredstvima i kroz institucije otvoriti pitanje odnosa između posebnog zakonskog statusa Memorijalnog centra i ustavnih nadležnosti Republike Srpske i opštine Srebrenica.

Potrebno je izvršiti kompletnu pravnu analizu svih odluka visokih predstavnika iz 2000, 2001, 2003, 2007. godine, kao i kasnijih izmjena Zakona o Memorijalnom centru. Mora se precizno utvrditi šta predstavlja vlasništvo Memorijalnog centra, šta njegov funkcionalni mandat, a šta teritorija Republike Srpske nad kojom važi njen ustavni i pravni poredak.

Ne treba nam konflikt. Treba nam pravna jasnoća. Ne treba dirati grobove. Ne treba ugrožavati komemoraciju. Ne treba bilo kome osporavati pravo da oplakuje svoje najmilije. Ali isto tako ne treba dozvoliti da pijetet prema mrtvima postane argument za ukidanje nadležnosti institucija nad živima.

Republika Srpska nije nastala odlukom nekog lokalnog političara iz 2026. godine. Njen položaj je ugrađen u Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine. Srebrenica je prema tom ustavnom okviru dio Republike Srpske. Potočari su dio Srebrenice. To se ne mijenja političkim saopštenjem, inicijativom tri poslanika niti zahtjevom bilo kojeg direktora. Ako neko želi mijenjati ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine, postoji procedura za promjenu Ustava. Ali zaobilaženje te procedure kroz niz "posebnih statusa", odluka visokih predstavnika i postepenih administrativnih izuzetaka nije prihvatljiv put.

Zato danas treba jasno reći: Potočari nisu i ne smiju postati eksteritorijalna zona. Memorijalni centar treba da obavlja svoju zakonom određenu memorijalnu funkciju, uz puno poštovanje prema žrtvama i njihovim porodicama. Ali teritorijalni i ustavni položaj Srebrenice ne može biti predmet političkog eksperimenta.

Vrijeme je da se umjesto novih podjela vratimo izvornom principu na kojem može počivati svaki miran suživot: jedna teritorija, jedan ustavni poredak i jednak zakon za svakog čovjeka.

Ni Srbin iz Srebrenice ne smije biti iznad zakona. Ni Bošnjak iz Srebrenice ne smije biti iznad zakona. Ni načelnik, ni ministar, ni direktor javne ustanove. I upravo zato institucije Republike Srpske, u granicama svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti, moraju imati pravo i obavezu da rade svoj posao na cijeloj teritoriji Republike Srpske.

Bez diskriminacije. Bez političke osvete. Ali i bez politički stvorenih zona nedodirljivosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.